“A ljetna škola političkih nauka koja vidi i doživljava Mostar bez džamija i munara, može se samo zvati ‘Slobodan Praljak’. Jer je tako grad na Neretvi vidio i takvog ga pokušao granatama ‘napraviti’ i njihov uzor-proustaški ratni zločinac! O kako bi samo zločinac Praljak da nije popio ‘ljekić’ bio ponosan na svoje pulene! I konceptualno, i povijesno, i kvazinaučno ako hoćete.”
Piše: Dragan BURSAĆ Radio Sarajevo
Kad Mostar postane HDZ-ov Diznilend na Neretvi
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru objavio je sramni promotivni plakat za prvu ljetnu školu o metodologiji političkih nauka koju organizira zajedno sa IPSA-om (International Political Science Association) u julu, na kome se može jasno uočiti najgrublja moguća intervencija autora plakata koji je munare džamija iza Starog mosta pretvorio u neku vrstu kula, stoji u vijesti.
Zapravo te kule, ako bolje, pogledamo- liče na crkve, a Mostar na neku vrstu Diznilenda – izmaštanu utvrdu iz misli i nadanja bijelog radikalnog hrišćanina. Ništa više i ništa manje od toga.
Ali…
Nije sve tako jednostavno.
Ovdje se valja zapitati da li autor ovog nedjela i Filozofski fakultet odista tako vide Mostar, poglavito Stari most i vizualno ozračje oko njega?
Praljkovim stazama zločina
Pa ne mogu da se ne sjetim ratnog zločinca Slobodana Praljka koji je brisao, onako najbukvalnije sve što mu se nije sviđalo u pogledu iza dvogleda. Tako je-granatama-izbrisao i Stari most, na svu sreću privremeno, ali kako vidimo usmena i pisana tradicija, makar kroz vizuale nalaže da se u pojmovnoj katalogizaciji HDZ-ovih pulena briše sve što im ne odgovara. A, ne odgovaraju im džamije, džamijske munare i sve ono što ih podsjeća na suživot koga su im deklarativno puna usta, a koji iskonski preziru, toliko ga preziru da u okviru fakulteta humanističkih nauka brišu povijesne tragove humanizma tog suživota.
O kako bi samo zločinac Praljak da nije popio “ljekić” bio ponosan na svoje pulene! I konceptualno, i povijesno, i kvazinaučno ako hoćete.
Ili je to možda Mostar, kako ga vidi EU parlamentarka Željana Zovko kandidujući Stari most kao “hrvatsko kulturno naslijeđe”? A bit će da je tako! Jer je Stari most “ošišan” i bez islamskih vjerskih spomenika, kao puka hrpa kamena koji niti ima porijeklo, niti neimara, niti rođenje, niti povijest, pa samo takav interesira HDZ i njihove bojovnike i onda ga samo tako i vide.
Ili ga kao u slučaju Praljka ne vide nikako, odnosno vide ga kao hrpu kamenja na dnu Neretve!
I kako sa ovim ljudima razgovarati? Kako ih privesti jasnoj i glasnoj istini? Zdravoj pameti? Kako im se obratiti? Kako voditi tako izlizani dijalog sa neljudima koji žele da nema vas, vašeg naslijeđa, vaše tradicije, vaših bogomolja? Ima li uopšte smisla?
Proces uništavanja Mostara traje decenijama
Ali, nije to od juče i nije samo rušenje mostarskog Starog bio taj prijelomni trenutak. Mnogo je tu cigli i dijelova u slagalici zla, mnogo je tu vremena koje se troši na unormaljivanje nenormalnog, mnogo je Neretve pod mostom proteklo da bi došli do ove, vizualne kastracije Mostara.
Najprije da vas podsjetim na sjajni autorski tekst redakcije portala Radiosarajevo.ba u kome se navodi i ovo:
“Možda je mostarski plakat samo odraz uvjerenja da je na scenu stupio trenutak kojeg je ratni šef Sigurnosne informativne službe (SIS) i visoki Tuđmanov obavjavještajac, dr. Ivo Lučić, još u novembru 2018. godine u Zagrebu izrazio ovako:
.jpg)
‘Iskustvo nam govori sljedeće – da se ništa bitno neće promijeniti u idućih nekoliko mjeseci ili nekoliko godina, da su to dugotrajni procesi i da se ovdje radikalne promjene događaju onda kad se urušava okruženje, međunarodni poredak, ono što drži tu Bosnu i Hercegovinu na okupu.’
Mostarac dr. Nino Raspudić na istom će skupu uzviknuti da ‘Bosne i Hercegovine i ne mora biti’!”
I da, Bosne i Hercegovine i ne mora biti, ori se ovih dana i sa strane komšija i sa strane susjeda. Jer BiH je u njihovim očima tek kusur kusura i teritorija za potkupljivanje ili u konačnici ratna stečevina, koja mora biti “hristijanizrana” ovako ili onako. Ili je, kako reče notorni Raspudić “ne mora biti”!
Kad stvarnost počne ličiti na sliku
Jedna predratna iz maja 1990, potpis I.M.
Čisto da se vidi taj kontinuitet pic.twitter.com/IXtiaxvSrI— Dragan Bursać (@dijalekticar) February 4, 2024
A sad jedan otklon: Dok pišem ovaj tekst gledam jednu sliku. Sliku mostarskog Starog mosta. Akvarel je to, nastao u maju 1990. koji se kao takav, kao jeftina bižuterija prodavao po sarajevskim ulicama. Da, da sarajevskim, ne mostarskim. Kupovali ljudi, nešto nalik na umjetnost, a nisu obraćali pažnju. A na slici se vidi Stari most, “ošišan”, bez igdje ičega, bez i jedne džamije, onako potaman budućim rušiteljima istog. Potpis autora sad i nije bitan.
Ko bi se tome nadao, kaže naivno ljudsko oko kome je bilo normalno vidjeti Mostar tako uškopljen na slikama. E da bi se tri godine kasnije, dakle 1993. to isto oko zaprepastilo kako pod Praljkovim granatama realnost počinje ličiti na fiktivnu sliku, a ne nikako obratno.
I zato da nam se ne bi desila 1993. da nam se ne bi desio Mostar bez Starog, bez džamija i munara koje su odavno određene za odstrel, pamet u glavu.
Dok je glava još na ramenima!
A ljetna škola političkih nauka koja vidi i doživljava Mostar bez džamija i munara, može se samo zvati “Slobodan Praljak”. Jer je tako grad na Neretvi vidio i takvog ga pokušao granatama napraviti i njihov uzor-proustaški ratni zločinac!
