Nikada studenti nisu otvorili pitanje prirode Vučićevog sistema ili njegove ideologije. Nikada nisu rekli da Srbija mora raskrstiti sa velikosrpskom politikom. Nikada nisu otvorili pitanje genocida u Srebrenici. Nikada nisu ponudili drugačiji odnos prema Kosovu.
Piše: Dragan BURSAĆ Plenum
“Nikada nisu ponudili evropski vrijednosni okvir kao politički ciilj. Nikada se nisu distancirali od četničke ideologije i rigidnog zilotskog svetosavlja, naprotiv. Jer to NIKADA I NIJE bio njihov politički horizont.“
Poslije ovogodišnjeg Vidovdana u Kraljevu društvene mreže, opozicioni krugovi i dobar dio javnosti utrkuju se u objašnjenjima kako su studentski protesti “oteti”. Jedni
govore o službama, drugi o infiltraciji desnice, treći o Crkvi, četvrti o tajnim centrima moći koji su, navodno, skrenuli pokret sa pravog puta, peti ili šesti o Rusiji i ruskom uticaju. Kao da je neko preko noći ušao među mlade ljude i podmetnuo im gusle, Kosovo, zavjet, svetosavlje, FSB Košare, rusofiliju i Nestorovićeve poslanike.
Volio bih da je tako.
Jer bi tada problem imao ime, adresu, objašnjenje i rješenje.
Istina djeluje mnogo jednostavnije, a samim tim i mnogo pogubnije i oštrije.
Studentski pokret nije otet.
Nisu protesti oteti, nego su tačno onakvi kakav je i narod
Studentski pokret pokazao je lice društva koje ga je odgojilo.
Kraljevo nije donijelo nikakav ideološki zaokret. Naprotiv. Protest je organizovan pod radnim naslovom “Sve se vidi na Vidovdan”. I upravo je tako i bilo. Svi su vidjeli sve, pa čak i oni najzagriženiji “studentski svedoci“.
Potpuno razotkrivanje: Sve ono što su mnogi mjesecima odbijali da vide odjednom se ukazalo u punom svjetlu: Kosovo kao politički zavjet, car Lazar kao savremeni državnik, gusle kao program, Košare kao mjera patriotizma, veterani kao moralni autoriteti, Lompar kao intelektualni vodič, Nestorovićevi ljudi rame uz rame sa govornicima, svetosavlje kao državna filozofija i nacionalistički velikosrpski romantizam koji se predstavlja kao budućnost jedne zemlje.
A budućnosti, zapravo, nije bilo ni u tragovima.
Pisac Dejan Atanacković možda je najbolje opisao atmosferu tog skupa kada je zapisao da je najviše deprimirajući bio upravo izostanak mladosti. Pred publikom su se nizale slike davno potrošenih mitova, gusala, carstva nebeskog, Lazara i poziva na osvetu, dok je energija koja je prije nekoliko mjeseci nastala zbog poginulih pod nadstrešnicom potpuno ishlapjela. Kraljevo je zato više ličilo na sabor političkih duhova nego na pobunu jedne nove generacije.
I upravo tu počinje najveća zabluda.
Niko nije “razjebao” studente.
Nije ih pokvarila nikakva služba.
Nije ih preotela nikakva tajna ili manje tajna organizacija.
Kako uopšte možete “preoteti“ nešto što je od prvog dana raslo u zemlji u kojoj školski sistem, Srpska pravoslavna crkva, tabloidi, televizije sa nacionalnom frekvencijom, dobar dio akademske elite i gotovo kompletna politička scena već tri decenije proizvode isti ksenofobni, nazadni pogled na svijet? Kako demokratizovati generaciju kojoj se od djetinjstva objašnjava da je Kosovo srce Srbije, da Rusija predstavlja prirodnog zaštitnika Srbije, da Zapad radi protiv Srba, da je Republika Srpska svetinja, a svako suočavanje sa ratovima devedesetih nacionalna veleizdaja?
Niko nije morao preuzimati proteste.
Bilo je dovoljno sačekati da pokret dođe do tačke u kojoj će progovoriti vlastitim političkim jezikom.
Isti jezik, da se razumemo, bre!
I tada se pokazalo da taj jezik veoma liči, da ne kažem identičan je onome kojim već godinama govori Aleksandar Vučić.
Zato je potpuno pogrešno govoriti kako su studenti poraženi u Kraljevu.
Naprotiv.
U Kraljevu su bili sasvim dosljedni sebi, svojim stavovima, pa ako hoćete i ideologiji.
Znate koja je fundamentalna razlika između Vučićevog skupa i studentskog skupa?
Vučićeva politička mašinerija plaća ljude da dođu i slušaju velikosrpske mitove u koje mnogi od njih ni sami do kraja ne vjeruju dok ih dobro ne podmažete dnevnicom, partijskom knjižicom ili radnim mjestom.
Studentski skup okuplja mlade ljude koji u iste te mitove vjeruju iskreno svim srcem.
Upravo zato djeluju mnogo uvjerljivije.
Jedni glume ideologiju zbog koristi.
Drugi je žive.
I upravo zbog toga čitava priča postaje mnogo ozbiljnija od pitanja hoće li Aleksandar Vučić ostati na vlasti.
Tokom prethodnih mjeseci mnogi su uvjeravali javnost kako studenti predstavljaju evropsku Srbiju, građansku Srbiju, modernu Srbiju. Dovoljno je, govorilo se, sačekati da sazriju i da skinu Vučića.
Znamo li šta su studenti htjeli i šta hoće?
Ali studenti od prvog dana nisu tražili smjenu Aleksandra Vučića. Sjetite se:
Tražili su da “institucije rade svoj posao“.
Tražili su odgovornost za pad nadstrešnice.
Tražili su da sistem funkcioniše.
Nikada nisu otvorili pitanje prirode tog sistema ili njegove ideologije, gluho bilo.
Nikada nisu rekli da Srbija mora raskrstiti sa velikosrpskom politikom.
Nikada nisu otvorili ozbiljnu raspravu o Bosni i Hercegovini.
Nikada nisu otvorili pitanje genocida u Srebrenici.
Nikada nisu ponudili drugačiji odnos prema Kosovu.
Nikada nisu ponudili evropski vrijednosni okvir kao politički cilj.
Nikada se nisu distancirali od četničke ideologije, naprotiv.
Jer to NIKADA NIJE bio njihov politički horizont.
Profesija-akademski ograđivač
Još prošle godine postalo je jasno kuda sve vodi. Onoga trenutka kada su ljudi poput Mile Pajić, Dinka Gruhonjića ili aktivista okupljenih oko Grupe STAV pokušali otvoriti prostor za građansku Srbiju, uslijedila su ograđivanja, progoni i javna etiketiranja. Ironija cijele priče djeluje gotovo nestvarno. Mržnja prema takvim ljudima u jednom dijelu studentskog pokreta često zvuči žešće nego među najodanijim Vučićevim pristalicama. Svako ko pomene odgovornost Srbije za ratove, evropske vrijednosti ili raskid sa nacionalističkom politikom vrlo brzo dobija etiketu izdajnika.
Zato je potpuno besmisleno pitati kako se među studentima našla Nestorovićeva poslanica ili zašto su rame uz rame stajali bivši radikali, bivši dverjani, nacionalistički profesori i svi oni koji godinama baštine istu ideologiju.
A gdje bi drugo bili?
Zašto bi ljudi kojima su politički autoriteti Lompar ili Karadžićevi poštovaoci prirodno gravitirali evropskoj opoziciji?
Jednom mi je jedan veoma mudar čovjek rekao nešto što danas zvuči proročki:
“Dragane, kada bi objema Srbijama dao upitnik sa stotinu pitanja o budućnosti zemlje – od Kosova, Bosne i Hercegovine i Srebrenice do Rusije, Evropske unije i NATO-a – devedeset devet odgovora bilo bi potpuno isto. Razlikovali bi se samo u jednom. Jedni bi Veliku Srbiju pravili sa Vučićem, drugi sa Lomparom.”
Poslije Kraljeva teško je toj dijagnozi dodati ijednu riječ.
Zato Vidovdan nije pokazao slabost Aleksandra Vučića.
Pokazao je njegovu najveću pobjedu.
Ne zato što je organizovao skup, imao je on svoj bizarni događaj.
Ne zato što kontroliše institucije.
Ne zato što vlada medijima.
Nego zato što je ideologija na kojoj počiva njegova vlast toliko duboko prožela društvo da joj više nije potreban čak ni sam Vučić.
To je najteža istina cijele priče.
Aleksandar Vučić jednoga dana otići će sa političke scene. Takva sudbina čeka svakog autokratu.
Mnogo ozbiljnije pitanje glasi: ko dolazi poslije njega?
Vidovdan u Kraljevu ponudio je odgovor koji bi morao zabrinuti svakoga ko vjeruje da Srbija može postati moderna evropska, demokratska država.
Dolaze generacije koje su odrasle na istim mitovima, istim zavjetima, istim nacionalnim fantazijama i istim političkim svetinjama. Generacije koje žele eventualno pravedniju Srbiju, ali rijetko drugačiju Srbiju. Generacije kojima smeta korupcija vlasti, ali mnogo manje ideologija koja tu vlast hrani već više od tri decenije.
I zato naslov ove kolumne nije provokacija, nipošto.
On predstavlja političku dijagnozu.
Studenti nisu pobijedili Vučića. Pobijedio je isti mit koji ih je odgojio i ujedinio.
DRAGAN BURSAĆ: “A šta studenti Srbije Memorandumom planiraju sa Albancima na Kosovu?”
