Najveći trik koji je đavo ikada izveo je to što je uvjerio svijet da on ne postoji, glasi čuvena replika iz filma The Usual Suspects. Najveći trik koji su Evropa Sadisti ikada izveli je to što su uvjerili narod da služe njima umjesto krupnom kapitalu.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
I to ne mogu maskirati nikakvi akti socijalnog pranja (eng. social washing) kroz koje se PES pokušava dodvoriti radničkoj klasi u nadi da će skrenuti pažnju sa suštinski užasne socijalne politike.
S jedne strane imamo najavu o državnom preduzeću zaduženom za robne rezerve, koju bih u nekim normalnim okolnostima pozdravio. Ali nema nikakvih naznaka kako će se te rezerve puniti, od koga će se namirnice kupovati i po kojim cijenama, niti odakle će se novac za ovako nešto naći – možda upravo iz socijalnih servisa (?). Kako je od samog početka program PES-a „udovolji krupnim gazdama, a sirotinji brojevima zamaži oči“, nemamo razloga misliti da će i ovaj korak biti drugačiji. Ako do njega uopšte dođe.
S druge strane, imamo očito planske aktivnosti koje su već u pripremama: privatizacija, dogovorena inflacija kroz dizanje cijena, uništavanje zdravstva i saobraćajne infrastrukture, ekstrakcija gasa, sječa šuma – sve u ime naroda.
Ono što je tragikomično u čitavoj priči je da je PES dodatno uništio međunacionalni sklad i raspirio mržnju pod izgovorom da se „bave samo ekonomijom“. Ironično, ekonomiju su još više strmoglavili.
Svi ozbiljni ekonomisti će vam reći isto: za Evropu Sad 2 nema dovoljno para. Odraće nam kožu sa leđa cijenama koje će dogovoriti sa monopolistima, kao i povećanjem PDV-a putem kojeg će te gazde povećanja pravdati. I ni to neće biti dovoljno. Poslije nekog vremena, praviće se ustupci i tražiti nova zaduženja.
Dug je za kapitalizam ono što je pakao za hrišćanstvo – neprijatan, ali neophodan. Isto važi i za programe Evrope Sad: kad-tad će nam reći da su zaduživanja, pa urušavanje zdravstva, Fonda PIO i uvećavanje duga – možda neprijatni, ali neophodni.
Srozaće se socijalni servisi, jer će umjesto u bruto, sve ići u neto platu. Evropa Sadisti će pričati da svako tada ima mogućnost da sebi plati privatno zdravstvo i osnuje svoj penzioni fond. Propagiraće čist ekonomski neoliberalizam koji nije uspio ni u imperijalističkim centrima, a ne tek u državama periferije.
Na ličnom nivou to znači ovo: onaj ko živi od sopstvenog rada će bankrotirati u trenutku kada se on/a ili neko od njegovih/njenih članova porodice razboli. Kada nekom pozli, brojaće se novci da se vidi može li se platiti hitna pomoć da dođe po oboljelog.
Tačka pucanja na državnom nivou će biti oličena u još jednom zaduženju kod Međunarodnog monetarnog fonda (MMF).
I trogodišnjak bi vam rekao da se dugovi ne mogu vratiti tako što se nanovo zadužiš da bi vratio onaj prethodni. Ali u tome leži caka, MMF ima svoje uslove da bi poslao novi kredit:
- Otpuštanje velikog dijela javne uprave
- Generalno smanjivanje plata, penzija i socijalnih davanja
- Privatizacija zdravstvenog i saobraćajnog sektora
- Rasprodaja ključnih prirodnih i infrastrukturnih bogatstava
Stvar kod mjera štednje (eng. austerity measures), kako ove uslove naziva MMF, je ta što državni budžet ne funkcioniše kao vaš kućni. Ako više štedite, manje se novca troši, time je manji promet, što dovodi do toga da se plaća i manje poreza – što državu čini još siromašnijom. I sve da MMF ne postavi uslove broj 3 i 4, oni bi se morali dogoditi kao rezultat nemanja novca za vraćanje kredita.
Ljudi ostaju bez posla, nemaju kako da se prehrane, a za liječenje bolesti uzrokovane stresom i nemaštinom neće imati da plate čak ni doktora. Djeca im neće ići na fakultete zbog školarine i troškova života, a roditelji će se patiti sa penzijama koje će da se smanjuju, pa kasne, i kasne, i kasne…
Istovremeno se rasprodaje i privatizuje sve. Od aerodroma, koji već sada namjenski urušavaju da bi građani i građanke povjerovali u tezu „Bolje da ga nekom damo, kad ovi ne umiju“; pa sve do posljednjeg ostrva, plaže, rijeke i šume. Život će nam se svesti na nabrajanje mjesta koje više ne možemo da posjetimo jer nemamo dovoljno debeo novčanik.
Mračna kombinacija grčkog i američkog ekonomskog scenarija nam kuca na vrata. Epohalno bi trebala biti nazvana Evropa Sad 3. Ovo malo što je ostalo da DPS nije privatizovao – privatizovaće ovi. Priučeni neoliberali, sljedbenici Milton Friedmana bi privatizovali i majku, a ne tek državu. Čini se da su u tom djelu apgrejdovani DPS.
Ruku na srce, postoji i druga, međusobno neisključiva, opcija. Naime, Vučić je jednom prilikom rekao da je on veći MMF od MMF-a. To znači da naše aerodrome, plaže i elektroprivredu može otkupiti srpska vlast i njeni tajkuni. Time bi se AV prikazao kao spasitelj i dobročinitelj za neznavenu javnost. Od Pljevalja do Rumije.
Što će se stvarno desiti, niko sa sigurnošću ne može reći. Jedno je sigurno: biće gore od onoga što možemo i zamisliti.
U filozofskom eseju Oni što odlaze iz Omelasa Ursule Legvin, autorka opisuje grad iz mašte. U njemu su svi srećni, zadovoljni, napijeni i najedeni. U tom gradu nema bola, a svaki dan je praznik radosti. Ljubav i nježnost su datosti, dogme koje se ni ne propituju. Tako je makar na površini. U stvarnosti, zadovoljstvo svih tih ljudi je plaćeno patnjom. Patnjom jednog djeteta koje je zatvoreno u mračnoj odaji u kojoj nema čak ni prozora. Zbog straha, neuhranjenosti i nebrige je postalo „mentalno osakaćeno“. Niko tu, skoro nikada, ne dolazi. Ali kad dođe – vrijeđaju ga i šutiraju. Čak je i lijepa riječ zabranjena da mu se kaže, a ne tek da mu se ikako pomogne.
Svi znaju da je ono tu, svi žitelji Omelasa. Neki su išli da ga vide, dok se drugi prosto zadovoljavaju time što znaju da je tu. Svi znaju da ono mora biti tu. Neki shvataju zbog čega, a neki ne, ali svima je jasno da njihova sreća, ljepota njihovog grada, nježnost njihovih prijateljstava, zdravlje njihove djece, mudrost njihovih naučnika, vještina njihovih zanatlija, čak i njihove obilne ljetine i lijepo vrijeme njihovog podneblja u potpunosti zavise od grozne patnje tog djeteta.
U realnosti neoliberalnog kapitalizma čitavo stanovništvo je dječak iz samice, a Omelasani su vladajuća klasa. Čitava zemlja se grči u bolu i grozno pati, u zamjenu za to da vlast i tajkuni uživaju u bezbrižnosti i radosti. U ispunjavanju dječjih snova gledanja Đokovića na Olimpijadi, vožnji formule ili zgrtanju vila, stanova, luksuznih automobila i putovanjima po skupim destinacijama. U zamjenu za to, svakih par neđelja moraju da pogledaju mizerno stanovništvo u oči i da nam, umjesto batinjanja, izvrijeđaju logiku i razum.
U Omelesu, krug radosti i bola se zatvara kao što Urobor jede svoj rep – u nedogled, beskonačno. Autorka eseja kaže da tek rijetki pojedinci nakon posjete djetetu iz podruma odluče da napuste grad. Koračaju naprijed kroz tamu i ne vraćaju se više. Ona navodi da je mjesto gdje idu mnogo teže zamisliti od Omelasa, grada iz mašte. Baš kao i Crnu Goru nakon ponovne masovne privatizacije uzrokovane programom Evropa Sad 2.
