Zamislimo sljedeći scenarij: Kina, Brazil, Južna Afrika ili možda Indija vode rat u susjednoj enklavi. Tokom tog rata, život je izgubilo najmanje 60.000 ljudi — većinom civila, uključujući ogroman broj djece. Zamislimo i to da je ta vojna sila potpuno prekinula dotok hrane i vode u enklavu, izazvavši time glad koja nije rezultat prirodnih nepogoda, već hladno isplanirane strategije.
Piše: Edward LUCE Financial Times
Da se to dogodilo, demokrate i republikanci, britanska, francuska i druge zapadne vlade bile bi u prvom redu osude. Govorile bi o ratnim zločinima, o nedopustivom korištenju hrane kao oružja i o zločinu ciljanja civila. Takvoj sili ne bi se slalo oružje — prekinuli bi se diplomatski odnosi i javno bi se tražila odgovornost.
Mediji bi bili neumoljivi. Umjesto što bi događaje nazivali “humanitarnom krizom”, kako se danas često tretira situacija u Gazi, govorili bi o planskom, sistematskom izgladnjivanju stanovništva.
Ali kada je riječ o Gazi i izraelskoj ofanzivi, jezik i stavovi Zapada odjednom postaju mlaki, pasivni. Koristimo riječi koje zamagljuju stvarnost, kao da govorimo o prirodnoj katastrofi, a ne o državnoj politici. “Humanitarna kriza” zvuči kao da je pala s neba, a ne kao rezultat ljudskih odluka i namjera.
Ono što se događa u Gazi predstavlja logičnu kulminaciju izraelske politike kolektivne kazne nakon događaja od 7. oktobra. Jedna je stvar uništavati Hamas i njegove komandante – i to pravo svaka država ima, posebno kad neprijatelj djeluje iz civilnih zona. Međutim, sasvim je drugo kada se svi stanovnici Gaze tretiraju kao neprijatelji. To nije borba protiv terorizma – to je kolektivno kažnjavanje.
Benjamin Netanyahu, prema mnogim analitičarima, koristi rat kao sredstvo političkog opstanka. Od maja 2024. njegov prioritet nije sigurnost Izraela, već očuvanje vlasti i izbjegavanje suđenja. Da bi zadržao ekstremno desne koalicione partnere poput Itamara Ben-Gvira i Bezalela Smotricha, mora voditi rat bez kraja.
Bivši izraelski premijeri, šefovi obavještajnih agencija i brojni ugledni javni intelektualci javno osuđuju Netanyahua. Ehud Olmert otvoreno je rekao da se radi o ratnim zločinima. No, ostatak svijeta ostaje mlak. Želimo kraj rata, ali ne i suočavanje sa sredstvima koja do tog kraja vode.
Macronovo priznanje palestinske države, kao i najava britanskog lidera Keira Starmera da će ga slijediti, jesu važni simboli. Ali to su samo simboli. Bez konkretnih mjera, takve geste ostaju prazne.
Da, Hamas jeste ideološki pokret smrti. No, Netanyahuova politika, i prije i poslije 7. oktobra, bila je opasno neodgovorna. Dugoročne posljedice po sigurnost Izraela, koje će nastati zbog generacija siročadi i ogorčenih članova porodica ubijenih civila, jednostavno se ignorišu. A Zapad – umjesto da štiti svoj moralni kredibilitet – poklanja svoju podršku jednom od najsebičnijih lidera savremenog svijeta.
Kada lideri EU govore o patnji Ukrajinaca, sve više ljudi sa Globalnog juga doživljava to kao licemjerno. Jer dok Zapad oštro brani prava jednih, drugima — poput Palestinaca, Etiopljana, ljudi iz Južnog Sudana — prepušta samo patnju. Ispod površine te razlike leži opasna rasna dinamika, čak i kada to ne želimo priznati.
Gaza je izgubila 60.000 ljudi u manje od dvije godine. Poređenja radi: tokom 30 godina sukoba u Sjevernoj Irskoj poginulo je 3.500 ljudi. U Kašmiru, tokom 36 godina sukoba, poginulo je 41.000 ljudi. Brojevi iz Gaze su zapanjujući, nezamislivi.
Ovih dana čak je i Donald Trump priznao da u Gazi postoji stvarna glad, čime je djelomično pritisnuo Netanyahua da dopusti UN agencijama nastavak pomoći. To je prvi znak promjene. Ipak, količina hrane je još uvijek nedovoljna, a pomoći se dostavlja uz ogromne rizike. Stotine civila su ubijene pokušavajući doći do distribucijskih centara.
Trump mora učiniti više. Jer pomoć neće biti dovoljna dok rat ne stane. A ključ za to drži upravo on — jedini lider koji još ima ozbiljan utjecaj na Netanyahua.
Netanyahu je, s druge strane, pod sve većim domaćim pritiskom. Većina Izraelaca želi dogovor kojim bi se rat okončao i taoci oslobodili. No, Netanyahu je previše vješt u političkom manevrisanju – koristi kritike Zapada da se predstavi kao branik nacionalnog interesa. Knesset je na pauzi, a koalicija još traje. Izrael je sve više izolovan, ali Netanyahu i dalje vuče konce.
