Svaka tranzicija jeste vremenska spirala pogodna za pokvarenjake, za munafikluk, ubice na cesti i manijake u haustorima velikodržavnih projekata. Ideologije transgeneracijskih tmina izviru poput crnih daždevnjaka nakon padavina koristeći nestabilnost i umor. To su ponornice balkanske, fluidne zmije siktećih riječi što bodu i truju.
Piše: Semir Behram za Proglas
Bosna i Hercegovina je zemlja na klizištu, bob stazi, na moreuzu dva slana mora Istoka i Zapada što promilitetima svojim grkom prave stvarnost. A vrijeme kao nevidljivo sječivo urezuje godove u lica ljudi, oni samo se probude i na ogledalu primijete ožiljak, bez da su gledali proces, bez da su se opirali i znali da im tačka lasera iscrtava karakter. Bol se ne osjeti, ona permanentna je, a sve što ima kontinuitet to se doživi kao presuda i okov grijeha predaka što nositi na vratu se mora.
Ovde ljudi ne hodaju, noge se vuku, tijela hramlju, pogledi pitaju a odgovori nemaju konstantu. Prostor savršen za falsificiranje, idealan za laganje i mamljenje, lovljenje sirotinje u mutnim vodama dezintegracije. Trainspotting unutrašnjih prebjega iz šuplje okoline u praznog samog sebe. Neslana zanimljivost, mazohizmom jodiran jad, propast sa stilom postavljen samo za budućeg Pulitzera i suzu botoksiranog yoga gurua sa crvenog tepiha. No, nije kriva plastična hirurgija, nije kriv isprdak hinduizma, instant spiritualizmi i Coca-Cola reklame, nije krivo vrijeme jer vrijeme to nije, niti nevrijeme jer i ono je nuspojava hegemonističke ideologije onog koji je trebao da ti bude brat.
Ubili su Jugoslaviju
Titova Jugoslavija je bila ideja najbliža pravdi za njene narode. Na temeljima izdahnutog socijalizma uz neizostavnu tekovinu NOB-a se trebalo integrisati u evropsko društvo i liberalnu demokratiju; iz godine u godinu, iz dekade u dekadu, Jugoslavija je imala potencijal da se rebrendira u moderno građansko društvo. No, međutim, hrvatski i srpski nacionalizmi, hranjeni mitovima iz falsifikovane prošlosti, obnovili su nazadne ideje što su u manijakalnom sudaru rezultirale propašću relativno zdravog društva.
Bosna je, ni kriva ni dužna, platila taj ceh. U njenu utrobu je ubrizgano preko sedam stotina masovnih grobnica, na njenom tlu je silovano preko 50 hiljada žena, u najmanje jednom njenom gradu je počinjen genocid, koji je presuđen na Međunarodnom sudu za ratne zločine. Njen glavni grad je preživio srednjovjekovnu opsadu. Sarajevo je duhom Jerusalem, dok je ranama postao evropski Aleppo.
Ideologije koje su uništile ideju Jugoslavije ne priznaju presude jednog od pet tijela Ujedinjenih naroda. Negacija istine jeste krvnikova nadmenost. Međunarodno pravo se ignoriše, a kada odbijate presudu tijela kojeg ste član bez da napustite to tijelo, to jasno govori da niste iskreni. Već su dijagnosticirane dvije karakterne osobine ubica Jugoslavije: nadmenost i licemjerje, dokumentovani ocean krvi je patentirao i osobinu genocidnosti u aktivaciji i deaktivaciji, zavisno od snage hegemonog pretedenta i vanjskopolitičke potpore.
Ubili su Jugoslaviju i žele graditi novu, na potpunim antijugoslovenskim idejama. Sumrak ljudskosti. Ubili su Jugoslaviju, skinuli Titove slike, vratili kraljeve. Oni oštre noževe. Rehabilitirali su četnike, rehabilitirali su ustaše. Sanjaju cara Dušana, snivaju nepostojećeg kralja Tomislava. Ubijaju Bosnu i žele pomirenje pod suludim uslovima, pod ucjenama, pod prijetnjama i rafalima grohota prema žrtvama. Ubili su čovjeka i još uvijek mu truplo cipelare, kao na fotografiji Ron Haviva kada Karadžićev vojnik sa zoljom preko leđa na patosu u trbuh udara već ubijenog civila. I danas, ti udarci zveče, odjekuju i smrde na vojnom čizmom izbijeni zrak iz želudca leša.
Žele Jugoslaviju, a negiraju Jugoslaviju. Namjerno, podlo. Spajati kralja Aleksandra i Josipa Broza Tita je yugo-nevjerstvo i negacija principa jugoslovenstva. Ikona četnika ne može dijeliti isti zid iznad table sa uzorom antifašizma. No, mi znamo, da je novoruski fašizam sa Vladimirom Putinom skovao mehanizme kako ukrotiti posvađane strane u svom taboru da bi se ujedinjeni lakše oduprli liberalnoj demokratiji.
Na isti način, po principima Ruskog sveta, djeluje i njegov isprdak, Srpski svet. Samo što hibrid Srpskog sveta je još uvijek otvoren za nove verzije samoga sebe, nije konačan kao vrhovni program Ruskog sveta. Srpski svet tek “treba” da integriše i potčini muslimane Bosne i Crne Gore, kao što je Ruski svet “pripitomio” Kavkažane. Ali, to je krajnja verzija koju programeri trebaju skovati, aktuelna verzija je pod svoje skute integrirala Hrvatsku. Što je, dakle, jasan dokaz ozbiljnosti agende. Kada su sem namjere da pod kapu četništva uguraju partizane i muslimane; programeri rusko-srpskog sveta potpuno dekodirali ustaše i stavivši ih pod svoju kontrolu; dokazali da im morbidne želje mogu biti itekako izvodljive.
Šta je ta da prostiš Jugoslavija?
Jugoslaviju možemo posmatrati isključivo kao ideju i ideal, a nikako kao ujedinjenje Slavena sa juga. Ujedinjenje? Zašto bi se ujedinjavali? Priča o ujedinjenju je nešto najbesmislenije, nešto najgluplje i nešto najpodlije što se ikada poturilo i poturalo i što se potura običnom bratu Slavenu, ukrštenom sa Romanima, Ilirima, Keltima, Vizigotima i stotinama rimskih legija koje su tutnjale ovim krajevima.
Zašto bi se bilo ko ujedinjavao?
Pa, budimo realni, ujedinjavanje se dešava samo iz potrebe i interesa. A, koji je interes i koja je potreba naših naroda i narodnosti da se ujedinimo po tom etničko-slavensko-južnjačkom ključu? U ovom vremenu je to besmislenije od besmislenog, a ovako konstruišem misao jer je besmislenost preblaga riječ za terabajte zipovanog besmisla u riječima virtuelne word tinte koja teži pojašnjavanju apsurda ujedinjenja. Ujedinjenja, i to, nakon, genocida kojeg je počinio ujedinitelj. E, vidite, zašto je to podlo i zašto je licemjerno.
Kraljevina Jugoslavija je bila zasnovana na priči o ujedinjenju? No, to je bila tvorevina sa jednim dominantnim narodom, te sa ostalim potčinjenim. Kraljevina J. nije bila zemlja građena na idealu, pravdi i poštenju, naprotiv. Dok, sjetimo se, SFRJ je bila potpuna suprotnost, ona je građena na ideji i idealu, na sloganu bratstva i jedinstva, na solidarnosti i pravima radnika. SFRJ je težila, makar na papiru i u srcima iskrenih revolucionara, do se stvori pravedno i pravično društvo za običnog građanina i seljaka. Kralja i kraljevinu su zanimale neke druge stvari. Zato, kada kažeš Jugoslavija, reci na šta tačno misliš?
Naravno, kada se kaže Jugoslavija mora se misliti na one dekade ponosa koje su trajale do nemilih dešavanja devedesetih godina dok se nisu iz podzemlja izronili oni što se diviše domaćim izdajnicima.
Jugoslavija se može graditi samo na kvalitetnoj ideji, vrlini i zdravoj misli, na jednakosti i solidarnosti, a ne nikako na suhoparnoj hegemonističkoj priči o ujedinjenju. Shvatite, ujedinjenje bez zdrave ideje donosi krv, smrt i genocid. Vidili smo devedesetih kako su postupale horde ujedinitelja. Malobrojniji narodi, oni koji osjećaju strah od ujedinitelja sa šajkačama i kokardama teže ujedinjenju, i s tim nemaju nikakav problem, no to ujedinjenje može isključivo da bude sa ostalim, civilizacijski razvijenijim, evropskim narodima, da zajedno postanemo ujedinjeni na idejama građanskog ustrojstva, demokratije i liberalnih sloboda. Da se zajedno borimo protiv tumora fašizma i njegovih metastaza u Mađarskoj i ostalim EU zemljama.
Budimo iskreni i recimo da je EU Jugoslavija ovoga vremena. EU je SFRJ upgrade što je onomad trebao da se instalira i da se prijestolnica iz Beograda preseli u Brisel. Ipak, nije to tako išlo, desilo se razaranje, ratni zločini, masovna silovanja, masovne grobnice, genocid i jedno veliko i nezaobilazno nepovjerenje. Tako da je ideal zvani Jugoslavija sazrio pod još naprednijim postulatima od bratstva i jedinstva. Rekao bih: na svu sreću.
Nikakvi Otvoreni Balkani i slične tlapnje jednostavno neće imati prostora da se prime na ranjeno i nezaliječeno tkivo Bosne i Hercegovine. Ako je ikada ideja BiH bila odlučna, ona je odlučna u ovom vremenu nakon krvarenja, u ovom vremenu kada joj ponovo prijete novi karadžići i bobani, da njen pravac je put evropskih integracija a ne šumske staze Otvorenog Balkana i sličnih budalaština što prizivaju nekakva neiskrena ujedinjenja. Ipak, takva ujedinjenja bi bila moguća samo da je Bosna i Hercegovina akvarijum, a njeni stanovnici zlatne ribice što tako brzo zaboraviše šta ih ne tako davno snađe.
Šta je ta Bosna da prostiš?
Bosna nije akvarijum, ali od nje se pravi geto, priziva se aparthejd. Pod takvim okolnostima sve je izvodljivo. Bliski istok se navlači poput ćilima sa Levanta na vrleti Zapadnog Balkana. Palestina u srcu arapskog svijeta kleca, a bijela Palestina u srcu papinskog svijeta će klecat i grcat, ako se, razumije se, ostvare napori ideologa SANU-a i SPC-a potpomognutih postkomunističko-kosovsko-narodnjačkim HDZ-om. Ta nastojanja imaju snažan pogon, ona napreduju i pronalaze nova ležišta i položaje za naredna dejstva protiv ideje jugoslovenstva, protiv ideje bosanstva, protiv ideje evropejstva. Jer, znajmo, vrlo dobro, da i jugoslovenstvo i bosanstvo i evropejestvo su satkani od istih ideala: solidarnosti, jedinstva i multikulturalnosti. To, definitivno, Srpski svet nema, to Otvoreni Balkan nema, to neka nova Jugoslavija koju priželjkuju SPC poslušnici nema. Ali, to ima Bosna i Hercegovina, stoga se vraški trude da je unište.
Bosna i Hercegovina se, ničim izazvana, ukliještila u tjesnac Istoka i Zapada, i na svoje breme samo pukom sudbinom stavila veliki upitnik skretišta. Ovde i sada je prekretnica, kao što je ovde zaiskrilo sa zrnom Gavrila Principa u tijelu Franca Ferninanda, tako i danas historija čeka da u svoje hartije upiše civilizacijsko iskušenje kojem će se demokratski svijet ophrvati ili će pak ostati upisano kako su nejaki demokratski ideali klekli na Bosni dajući bitnu prevagu autokratskim strukturama i tehnofeudalizmu na opijatima eugenike.
Ako Bosna i Hercegovina ne uspije postati građansko i demokratsko društvo, tada će biti jasno da je ideja multikulturalnosti mlaka, jadna i slaba i ispuhana, da nema elana ni kuveta, ne da spriječi pad Bosne, nego da sakrije svoje klecave noge. Pitanje vremena, kratkog i brzog protoka, će biti kada fašizam procvjeta. Taj ljudožderski cvijet, ta kanibalistička ideologija obezvrijediti će korupcijom UN, i sva njegova tijela. Ili, ako se ništa ne desi nakon pada Bosne, ako i dalje birokratska mašinerija Brisela bude neometano lijeno štembiljala godišnje odmore i brinula se više o klimatskim promjenama nego o svome ustrojstvu i ustrajavala u nedosljednosti vlastitih ideala vlažeći na kineski model, pa tada će biti suludo imati povjerenje u anksiozni Babilon. Kome treba depresivna sigurnost, depresivni mir i neodlučni i polupijani zaštitnik. To društvo će morati da nestane.
Ilustracija: YouTube
