Desio se dan u godini, vedar jesenski, kada je Aleksandar Vučić primio Dragana Čovića, a Zoran Milanović Milorada Dodika. Svaka slučajnost je namjerna, sinhronizovana i zapaljiva. Susret Vučića i Čovića je djelovao bezbojno i bljutavo, sa svom svojom zlobom i pakosti prema ideji građanske Bosne i Hercegovine, dok je slika iz medija Milanovića i Dodika prvenstveno odisala apstraktno razumljivom tematikom pobješnjelih socijaldemokrata u preuzimaju komandovanja nad desničarskom ruljom. Momenat što podsjeća na karikaturalni transfer Benita Mussolinija iz Rome u Lazio. Crni humor tih karaktera vidno prerasta u zločinačku žudnju. I da, siguran sam da se Čović orgazmično načitavao ćirilice po beogradskim bilbordima.
Piše: Semir Behram za Proglas
Kraj oktobra 2021. donio je nastavak tradicije i jedinstva čije utemeljenje su krstili Cvetković-Maček po kraljevskim dvorovima i retro salonima, a retrospektivu fašističke perspektive su nastavili Tuđman-Milošević u Karađorđevu, da bi na manjem nivou kristalnim čašama nazdravljali i Boban-Karadžić u Gracu. Bilo je tih divnih druženja uz društvene igre. Neki su kartali, a neki, poput Tuđmana, tenisa igrali, ali svi su se slagali u reketiranju i raketiranju Bosne, drobljenju ljudskosti. Prvi izbor je uvijek humano preseljenje zvano dijalog, drugi korak je etničko čišćenje, koncentracijski logori i masovne grobnice.
Sada je vrijeme, a ovo vrijeme teče od Berlinskog kongresa, za uzimanjem danka u krvi, za rekonkvistom, za čišćenjem teritorije; ovo vrijeme je neonacistima obloga za liječenje transgeneracijske boli produkcijom osvete koja nakapava Bosnu kao plijen prljavom krvlju. Ljudi su statistika, čak – pa opet se mora naglasiti čak – i u sistemu demokratskih vrijednosti i jednakosti koje variraju od rase do rase, od vrste imena i percepcije boga kojem se moli. Sudbina Bliskog istoka je pravilo za Bosnu, ona jeste najdalji klin Istoka u utrobi Zapada.
A, kako nam je svima već poznato, demokratsko uređenje se na Bliskom istoku često nametne silom, a kad bi se kojim slučajem “strani organ” ustrojstva primio na orijentalno tijelo radeći protivno preporučenim agendama, postoje manipulativni načini lobiranja i visoke korupcije u svrsi kontrole “glasa naroda”. Zapadna diplomatija po nepisanom zapisu nema problem podilaziti jačem na uštrb slabijeg, ako se, naravno, njene potrebe mogu okoristiti resursima koje negativci nude. Dodik je dokaz za to.
Escobar predlaže rješenja
Nakon što je javno rekao da je opsovao novom izaslaniku State Departmenta za Zapadni Balkan, Gabrielu Escobaru, ovaj mu je zaprijetio sankcijama. No Escobar nije zastrašio Dodika, kako se očekivalo, naprotiv, samoprimirio se rekavši da sankcije nisu primarne. Drugim riječima: Escobar je blefirao; State Department je pokazao podilaženje, barem za sada, retorici secesije.
“Rješenje su izbori, motivacija stanovnika, učešće javnosti u političkoj sferi. Lideri moraju da otvore dijalog sa civilnim društvom i opozicijom“, naveo je Eskobar.
Postoji, naime, veća mogućnost da je Gabriel Escobar zamjenio Bosnu i Hercegovinu sa Kirgistanom, nego da su ponuđena rješenja adekvatna za stanovnike ove nesretne države u kontekstu aktuelnih neprilika. Prema skali prioriteta prvo se treba riješiti bolesti koja ugrožava temelje, objekte i konstrukciju, potom, kada se stabilnost osigura, krenuti sa estetskim zahvatima i vitaminima.
O kakvoj motivaciji stanovnika govorimo? U pitanju je jedan nadrealni prijedlog, ponižavajuće neiskren. Kako razmotivirati ljude da nenapuštaju ovu zemlju uslijed secesionističke retorike – detektirana je bolest, uklanjanje njeno motivira ljude na ostanak, a kako vjerovati u dobre namjere odstranjivanja bolesti kada sankcije, lijek jedini, nisu primarne. Kako gospodine Escobar? Da li vi eksperimentišete sa evropskim Kirgistanom, da li ispipavate intenzitet topline na kojoj bure baruta (ne)puca?
Znate li da narativ kojeg proizvodi Milorad Dodik tjera ljude da se naoružaju, da im se ne bi desio novi genocid ili etničko čišćenje? To su jedine motivacije koje u zadnja dva mjeseca stvaraju naboje u mentalnim sklopovima ljudi koji bi samo željeli da žive kao njihove komšije na kontinentu. Ipak, mi smo duboko napijeni 1984. i jasnom rezolucijom gledamo kako te demokratske vrijednosti nemaju ista značenja u Bosni i u, recimo, Njemačkoj.
Jedini iskreni i pravi motivator narodnih masa od Save do Une, od Drine do mora je Milorad Dodik. I vi i mi vrlo dobro znamo na kakve ideje on motivira stanovništvo, a dvije su ključne: pripreme za rat sa osjećajima neodgodivosti krvoprolića, te napuštanje ove zemlje. Ostali, oni koji nemaju petlju, a sâm sam među takvima, niti da ratuju niti da se zapute u nepoznatost i neizvjesnost migracije, egzistiraju sa jako tmurnim osjećajem straha i nesigurnosti, ali i, dakako, velikim osjećajem razočarenja u međunarodnu zajednicu.
Palmer pizdi na Sattlera
Matthew Palmer je zvaničnik koji je zadužen za dogovore o Izbornom zakonu. I tu odmah u oko upada blago apsurdno zaduženje, zaduženje o dogovoru. No zaduženje o dogovoru i ne mora biti besmisleno, ono samo djeluje smiješno, dok besmislen postaje Palmerov blagoslov bilo kakvog rezultata dogovaranja između Čovića i Izetbegovića. Znači, nije bitno kakav će to dogovor biti, bitno je da se dogovorilo, pa makar taj dogovor bio poguban za istinu i pravdu, makar taj dogovor daje legitimitet legijama krvoločnih vragova što vuku amfetamine sa nadgrobnog mermera ove države.
Palmer je popizdio na šefa Delegacije Evropske unije u Sarajevu Johanna Sattlera, onoga Sattlera što je izjavljivao budalaštine o Čoviću kao šampionu evropskih integracija. Palmer je iznenađen čvrstinom stavova Čovića i Izetbegovića, a za tu zadrtost, iz sebi poznatih razloga, krivi Sattlera. U tom neprijatnom prebacivanju krivice dvojice visokih zvaničnika sa Zapada, mi vidimo, zapravo, koliko je ozbiljno shvaćena Bosna i Hercegovina, odnosno, što je još bitnije, mi vidimo koliko je Zapad neozbiljno i naivno shvatio istinske ozbiljnosti malignog ruskog i kineskog djelovanja na Zapadnom Balkanu.
Vang li, šef kineske diplomatije, tokom dvodnevne posjete Srbiji direktno je rekao Aleksandru Vučiću da 1.4 mlrd Kineza znaju da na “Zapadu” imaju čeličnog prijatelja u Srbiji. Sama ova rečenica je alarm kojeg ulijenjeni Zapad ne čuje. Elem, Palmer, međutim, ima svoga favorita u partiji dogovaranja, a to je Dragan Čović, stoga postaje jasnije čemu ljutnja na Sattlera. Palmer je očekivao da će siroti Johann olabaviti Izetbegovića čija politika luta: sad bi građansku državu, sad bi entitet-vilajet. Sreća pa je, Izetbegović, prihvatio dobronamjerne savjete građanskih stranaka, ali i javnosti o pozivu da ode na noge psihopati Vučiću.
Poetski egzodus u najavi
Bosna je rezervat kojem slijedi ustrojstvo aparthejda, ali samo na kratko dok teritoriju ne raščereče Srbija i Hrvatska. Zapad, dakle, postaje “osviješten” da samo podmirivanje apetita Srbije i Hrvatske donosi mir i stabilnost na Zapadnom Balkanu, barem nekih stotinu godina. Stoga nije bitno kako, samo je važno “pomiriti” se, a pomirba na nepravdi ne ide na ruku civilizacijskim vrijednostima, pa ako ćemo biti pošteni, niti demokratskim ni ljudskim.
Escobar spominje učešće javnosti u političkoj sferi, a to je potreba za koju u ovim sumanutim danima, sa vjetrom baruta iz friško otvorenih magacina, nema vremena a ima prostora. Poetski nesklad. Više nemamo vremena za otvaranja dijaloga: zbog odškrinutih portala prošlosti, vrata užasa; tu otvorene su non paper fioke za cijepanje, kidanje, mučenje i klanje. Poetski egzodus u najavi. To gospoda iz State Departmenta itekako dobro znaju. Kada se zatvore klapne tih narativa, ako se zatvore, konkretnim sankcijama čiji efekti jesu djelotvorni, tada će se stvoriti uslovi za normalan bez straha dijalog i učešće u političkoj sferi. Za sada javnost u Bosni vrišti sa tekstovima što više izgledaju kao signalizirajuće bengalke nego smireni stavovi i opservacije.
Sinhronizacija pokvarenih politika
I evo, nije dugo prošlo od paleža i razaranja iz devedesetih, ponovo smo svjedoci nove generacije jahača apokalipse. Novije vrijeme, drugačije prilike i ljudi, no identična agenda i pretenzije. Čović i Dodik cijelo vrijeme sinhronizovano rade, kao i Milanović i Vučić. Bosna i Hercegovina je plijen, a dogovor je postignut. Zapad voli dijaloge, dogovore postignute na obostrano zadovoljstvo. Po pitanju BiH dogovoreno je i više nego na obostrano oduševljenje. Tu se osjeti prešutna dozvola, a nada ove zemlje se svodi samo na činjenicu da dozvola nije direktna i javna. To je naša slamka spasa: nije direktno rečeno. I onda, moramo se mutavi praviti da ne kontamo šta se dešava, ali da nam, kao, nije sasvim jasno zašto stvari ne idu u pravcu vrijednosti za koje Zapad čak ratuje po azijama, afrikama, i ostalim istocima.
Dobar dio javnosti je tvrdio da Čović “mudro” šuti dok Dodik paralizira institucije države svjesno kormilareći prema secesiji. Ne, to nije istina. Cijelo vrijeme je Čović preko svojih propagandnih glasila, kojih, je li, nije malen broj, podupirao suborca Milorada. Čovićeva propaganda je toliko razbila razum i moć prosuđivanja običnom Hrvatu da je to fascinantno i zastrašujuće. On je uspio ubjediti skoro cijelu zajednicu da su ugroženi i da im je oduzeto pravo legitimnog predstavljanja, bez obzira što taj pojam ne postoji nigdje na svijetu.
Potom, Čović je jasno rekao da je protiv sankcija bilo kome, što znači, egzaktno, da on protivnik je mogućnosti da se Milorad Dodik kazni za svoje postupke u zadnja dva mjeseca. Kada bi se Milorad Dodik kaznio, pa, mogućnosti za razbijanje Bosne i Hercegovine bi se smanjile, a tako bi i aspiracijama zvanične politike Zagreba u grlo bila stavljena kost. Naime, zvaničnoj hrvatskoj politici nije bitan Izborni zakon, on je samo korak naprijed u procesu podijele Bosne i Hercegovine. Izborni zakon, onakav kakvog priželjkuje zvanična hrvatska politika, oružje je u provedbi stare agende i, ako se ne realizira, to će biti razlog za podjelu BiH, a ako se realizira, onda će biti potrebno skroz malo strpljenja kroz ambijent aparthejda da se dogodi “pravednija” podjela zemlje. Svakako, najbezbolniji ali i duži put za zvaničnu hrvatsku politiku. U slučaju direktnije podjele će ipak ostati malo gorčine u toliko transparentnoj nepravdi prema BiH, ali i takve događaje vrijeme ispegla, baš kao i, recimo, opsadu Mostara o kojoj na zapadnoj obali grada od mlađih generacija skoro niko ne zna ništa.
Hrvatska je na braniku Srpskog sveta, dok je Srpski svet pragmatično zagrlio ustašku ikonografiju, pripomogao joj na pitanju Pelješkog mosta stavljajući BiH u headlock. Srpski svet je ponovo u ključnom gradu Mostaru dao prisegu politici koja je na Međunarodnom sudu okarakterisana kao Udruženi zločinački poduhvat (UZP). Dodikov dečko, Velibor Milivojević, podržan od Srpske pravoslavne crkve, na minulim lokalnim izborima, bezuslovno je podržao HDZ. I tako dalje, i tako dalje. Kontinuitet međusobne podrške opstaje i traje, a te činjenice govore da je riječ o dogovoru.
Tako i od kraja jula, kada je Valentin Inzko nametnuo zakon o negiranju genocida, te dvije politike se šapuću i narativno samozadovoljavaju gledajući jedna drugu dok mazohistički blokiraju rad respiratorno-pravosudnog ali i parlamentarno-moždanog sistema. Samo su još kardiovaskularne institucije zaštićene, premda su i one pod napadima.
Neodbranivi bumerang traži treći entitet
Svi postupci ovog djelovanja protiv građanskog koncepta, odnosno protiv Bosne i Hercegovine su dokazi da su zvanične politike Zagreba i Beograda u dosluhu, te da su vraški neiskrene po pitanju, svoje, evropske budućnosti; zapravo, oni ne vjeruju u ideju Evropske unije. Što bi, dakako, trebao da bude alarm Briselu. Jer, zašto je Srbiji i Hrvatskoj toliko bitno, isuviše da ugrožavaju svoj ugled, podijeliti BiH? Pa, svima je već poznato zašto to Srbija radi i to nije nikakva novost; toj hegemonističkoj priči bi se morao posvetiti cijeli jedan tekst, a takvih tekstova je napisano na stotine. Hrvatska bitnost proždiranja bosanskog tijela je strah od Srbije ili, eventualno, nekog jačeg budućeg napasnika sa istoka koji bi došao na granice hrvatskog “bumeranga”.
Zašto?
Zato što je “bumerang” predug i prelako bi ga svaka ozbiljnija vojska iskidala, stoga je “razumljivo” da Zagreb mora doći do hercegovačkih planina radi fortifikacije. O tome se uveliko piše i raspravlja po raznim desničarskim krugovima. No analiza, koliko god dolazila iz ludilom napaljenih izvorišta, sablasno daje odgovore na konstantnost pokvarenjačke politike HDZ-a, koja se nakon Tuđmana digla na veći nivo, a prva bitnost joj je bila implementacija Pelješkog mosta. I baš na realizaciji Pelješkog mosta je došlo do konvertiranja Milanovića iz pravednika u nepravednog poltrona HDZ-ove hegemonije.
Pojednostavljeno: Hrvatskoj je potreban “trbuh” za odbranu. Treći entitet je taj trbuh koji se mora dobiti pod svaku cijenu, a Izborni zakon je samo retorička trakavica sa kojom se olakšava pristup konačnom odredištu.
Naravno da od ove zablude neće biti ništa u konačnici. Ako bi se taj trbuh ikada i realizirao on bi bio samo privremen. Krila Srpskog sveta se zaustavljaju tek na tačkama Virovitice, Karlovca i Karlobaga. Zato Hrvatska i jeste naivna, ili pak nije, ona je samo izrazito korumpirana velikim kineskim investicijama i obećanjima Ruskog sveta na koja potajno vlaže hrvatski uzori iz Višegradske grupe.
Evropa kao ideja, paradigma, kao kraj demokratije?
Da se u Evropsku uniju ne vjeruje, pa, to je tako lako dokazati. Samo ukucajte u tražilice na Čovićevim portalima “Viktor Orban” i vidjeti ćete tekstove koji biranim riječima podupiru politiku mađarskog despota, pa čak, pronaći možete i povremene polumanifeste novovremenske Evrope koju zagovara Višegradska skupina.
Evropa se brani danas, ona se osvaja u Bosni i Hercegovini. Ako se usvoji Izborni zakon sa apostrofiranjem etničkog naspram građanskog, tada će biti jasno u kojem smjeru će da se rascvjeta budućnost ovoga kontinenta. Ako se uspije u Bosni i Hercegovini napraviti paradigma Evrope, na silu ili ne, tada će demokratske vrijednosti dobiti na vremenu, jer, kako vidimo, desničarska Poljska je bacila rukavice u lice Brisela, zvanična Budimpešta je vidljivo napeta i zategnuta, samo čeka blisku iskru da zapali kontinent.
A, Rusija, pa ona je već polila benzinom Zapadni Balkan, a mi gledamo Dodika kako u nervoznoj ruci vrti šibice.
Foto: tweeter
