Dobro jutro! Godišnjica početka bombardovanja je uvijek triger za manifestaciju velikosrpskog nacionalizma. Jedan od mnogih datuma u kalendaru kada treba da strijepimo što ćemo da progovorimo, a da kao odgovor ne dobijemo salvu prijetnji i uvreda. Ove godine je 24. mart obilježen i snažnom ruskom notom na stadionu Crvene zvezde u Beogradu.
Piše: Ljubomir FILIPOVIĆ CdM
Ne zaboravite da se priključite našoj Viber zajednici u kojoj dijelimo informacije u realnom vremenu i direktno odgovaramo na vaša pitanja. Potražite nas na ovoj aplikaciji.
Zašto je NATO bombardovao SRJ?
Srbija je 2000. godine krenula u suprotnom pravcu od izolacije i sramote u koju ju je uveo režim Slobodana Miloševića. Taj zaokret i zamajac koji je uslijedio, zaustavljen je metkom. Ubistom premijera Zorana Đinđića. Relativizacija i revizija devedesetih je počela odmah kada se Koštunica preselio sa saveznog na republički nivo. Boris Tadić je dao upliv SPS-u u vlast, za restauracija je završena i zapečatirana uspostavljanjem i kasnijom konsolidacijom Vučićevog režima.
Dok je Vučić površinski sarađivao sa Zapadom, i diplomatama sa Zapada priređivao intimne predstave posvećenosti transatlantskim vrijednostima, sa srpskim javnim mnjenjem je nastavio da se igra onamo đe je stao prije pada Miloševićevog režima, kao ministar za informisanje.
Antizapadna indoktrinacija je nastavljena jače nego ikad, sa istim žarom kao devedesetih.
Amerikanci nas uče da kultura jede strategiju za doručak. I to se u Srbiji dešava, dok se na najvišim globalnim nivoima razmatraju strategije na koji će se način Srbija konačno integrisati na Zapad, kultura mržnje prema istom tom Zapadu se hrani medijima, literaturom, popularnom kulturom. Riječ je o decenijama dugom poduhvatu. A taj poduhvat se hrani određenim mitovima. Jedan od tih mitova je i “ničim izazvano bombardovanje”.
Kako je Crna Gora ograničena u proizvodnji svoje masovne kulture i kako konzumiramo ono što se većinom proizvodi u Beogradu, od filma i muzike do informative i političkih emisija, nije ni čudo što polako ali sigurno raste otpor prema NATO-u i Zapadu. Nije ni čudo što danas više ne smijete u javnosti da kažete da je intervencija NATO imala opravdanje i razlog, a da vas ne zapljusne talas uvreda i prijetnji, praćen širenjem mitova i dezinformacija oko toga što se u proljeće 1999. stvarno dešavalo.
Srpska vlast je 1998. godine prekomjernom silom odgovorila na pobunu Albanaca uzrokovanu desetogodišnjim aparthejdom u toj tadašnjoj srpskoj pokrajini. Srpska policija je na terorističke napade tada male grupe naoružanih gerilaca OVK odgovorila ubistvima i progonima civila. Ovo je dovelo do skoro opštenarodnog ustanka na Kosovu i homogenizacije pokreta otpora kosovskih Albanaca.
U svojoj nemogućnosti da ishendluje situaciju, režim u Beogradu je pribjegao onome u čemu je imao iskustva, a to je u planiranju genocida. Kako bi spriječili ono što su propuštili da spriječe u Bosni, lideri zemalja NATO su pod pritiscima javnosti, zaprijetili Miloševiću vojnom intervencijom. Milošević je mislio da blefiraju i krenuo je napad. Prva žrtva je bio vojnik koji je stradao na teritoriji Crne Gore. U sljedećih dva i po mjeseca stradaće veliki broj ljudi i đece, a mnogi će ostati bez krova nad glavom. Beograd je nakon 8 godina smrti i rata, koje je širio Slobodan Milošević, na svojoj koži osjetio ono što su godinama osjećali u Sarajevu, Vukovaru, Prištini i Dubrovniku. I to samo mali dio toga.
Tek će nakon rata, isplivavanjem masovnih grobnica na Batajnici (700 ljudi) i na drugim mjestima u Srbiji, biti otkrivena masovnost i brutalnost zločina srpskih snaga bezbjednosti na Kosovu. Mrtve civile su iskopavali na Kosovu i prevozili ih u Beograd na vojni aerodrom, da ih NATO snage ne bi našle nakon ulaska na Kosovo. Isplivavale su potopljenje hladnjače sa leševima u raznim djelovima Srbije.
Razumijemo li mi danas da nije samo Hag sudio brojnim zločincima, nego je za ove i ovakve zločine nakon pada Miloševića, zločincima sudio i sud u Beogradu.
Razumijemo li mi danas da je NATO intervencijom stavljena tačka na krvavi pohod Miloševića koji je odnio 140.000 života u devet godina.
Ili ne želimo da razumijemo to. Nego danas stavljamo crnogorske vojnike pored spomenika vojnicima SRJ da im odajemo počast kao herojima. Herojima čega?
Treba li u Podgorici za koji dan da vidimo bakljama ispisano slovo “Z” kao prije neki dan u Beogradu, u pripremljenom nacionalističkom orgijanju koje nije spriječila ni tragedija u Moskvi. Dok se Moskva još trijeznila od šoka terorističkog napada, Crnogorčevićka je radosno pjevala Kaćušu na Marakani. Sve iz protesta prema NATO-u, koji je bombardovao Jugoslaviju uz amin Rusije btw.
Za kraj, svake žrtve koja je stradala u bombardovanju treba da se sjetimo. I đece u Murinu, i vojnika u kasarni u Danilovgradu. I Srbija treba da pamti i da ne zaboravi nijednog nevilno nastradalog čovjeka.
Samo je uvreda za te žrtve koristiti ih da bi se dokazalo kako su devedesetih Srbija i Crna Gora bile u pravu. Jer nisu. Srbija i Crna Gora su tada bile odgovorne za rat. U Crnoj Gori je napravljen puč u komunističkoj partiji i stavljena je u službu režima u Beogradu. Ali ne bez opštenarodne podrške.
Crna Gora se krajem devedesetih osvijestila i pomogla Srbiji da se osvijesti. Restauracijom režima u Beogradu, Srbija sada tone opet u resantiman prema cijelom svijetu. I sa sobom u taj resantiman vuče Crnu Goru.
