Istaknuti srbijanski pisac, dramaturg i profesor Filip David, jedan od najvažnijih savremenih srbijanskih književnika i intelektualaca, preminuo je u ponedjeljak, 14. aprila, nakon duge i teške bolesti.
Piše: Dragan BURSAĆ Radio Sarajevo
„Umro je Filip David! Ili da kažem, otišao je jedan od najvećih koji je kao svjetionik obasjavao ovu našu tamu!
A mi? Mi opet gledamo u prazninu, zureći u ekran, u nebo, u pod, kao da ćemo negdje između linoleuma i oblaka pronaći neki smisao.
Jer Filip David nije bio običan čovjek. Bio je posljednji mohikanac jugoslovenskog uma, onaj kojeg nisu mogli slomiti ni partijski komesari, ni šovinistički jurišnici, ni salonski dželati iz devedesetih, ni ovi današnji sa zategnutim licima i još zategnutijim narativima.
Bio je pisac, da, ali ne samo pisac. Bio je savjest. A znate koliko je opasno biti savjest u zemlji u kojoj je pamćenje sramota, a istina izdaja.
Nije Filip David pisao romane da bi prodavao knjige. Pisao je da bi spasio dušu, ako ne svoju, onda makar tuđu. A spašavanje duša ovdje vam dođe kao šverc kisika u rudniku bez izlaza.
PREMINUO KNJIŽEVNIK FILIP DAVID, glasan kritičar nacionalizma
Bio je Beograđanin. Jugosloven. Antifašista. Bio je sve ono što su ove naše ratne i poratne palanačke mesije prezirale. I zato su ga ignorisali. Ili još gore – pristojno tolerisali. Znate ono, kad klimnu glavom dok govore da ti ‘nije dobro mišljenje’, a zapravo bi najradije da te nema.
Ali nije se dao. Govorio je, pisao je, svjedočio. I dok su drugi šutali o zločinima, on je govorio imenom i prezimenom. Dok su drugi relativizovali zlo, on je držao ogledalo pred licem nacije. I nije se libio da kaže – ovo smo mi. Ovo su naši zločini. Naša sramota. I samo ako je priznamo, možemo biti ljudi. Inače ćemo ostati čudovišta koja pišu vlastite biografije krvlju komšija.
Filip David je umro, ali nije otišao. Jer on ne ide u zaborav, kao ni Danilo Kiš, kao ni Mirko Kovač, kao ni svi oni što su znali da se ni jedna nacija ne spašava lažima, nego samo istinom.
Zapalite svijeću. Otvorite knjigu. Ne onu o mitovima i svetim zemljama. Nego onu o čovječnosti. O antifašizmu. O tome kako je jedan Jevrejin iz Beograda volio zemlju više od svih njenih profesionalnih patriota.
Neka mu je vječna slava i hvala. I neka nam ostane sram zbog svega što nije uspio da promijeni, jer smo ga, kao i mnoge prije njega – slabo slušali“.
