Američko hapšenje venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura za Kremlj predstavlja mnogo više od gubitka još jednog saveznika. U Moskvi se ovaj potez doživljava kao direktan udar na ruski međunarodni utjecaj i lični politički prestiž Vladimira Putina: lider s kojim je u maju potpisan sporazum o „strateškom partnerstvu“ sada je svrgnut, izvučen iz zemlje i nalazi se u američkom pritvoru.
Taj šok dolazi svega godinu dana nakon pada Bašara al-Asada, još jednog ključnog ruskog partnera, čiji je režim Moskvi decenijama osiguravao uporište na Bliskom istoku. U oba slučaja, Rusija je izgubila režime u koje je ulagala politički kapital, sigurnosne garancije i simboliku povratka na globalnu scenu nakon postsovjetskog povlačenja.
Američka operacija u Venezueli dodatno je ponižavajuća iz perspektive Kremlja i zbog činjenice da je Washington u svega nekoliko sati postigao ono što Moskva nije uspjela ostvariti ni nakon gotovo četiri godine totalnog rata u Ukrajini: ukloniti predsjednika jedne države s vlasti.
Zašto Moskva nije reagovala snažnije?
Iako bi se moglo očekivati oštro rusko protivljenje, reakcija Kremlja ostala je relativno suzdržana. Razlog je prije svega strateški: Rusija je duboko uvučena u rat protiv Ukrajine i nema ni vojni ni politički kapacitet da ozbiljno zaštiti Madura, čak i da to želi. Uz to, ekonomska vrijednost Venezuele za Rusiju je oslabila zbog sankcija, pada proizvodnje nafte i ograničene sposobnosti Caracasa da bude pouzdan partner.
Ipak, Moskva u američkom potezu vidi i određenu korist. Ruski zvaničnici odmah su okarakterizirali operaciju kao „čin oružane agresije“ i kršenje međunarodnog prava, što se savršeno uklapa u dugogodišnji ruski narativ o SAD-u kao sili koja primjenjuje pravila selektivno. Taj argument, iako licemjeran u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu, i dalje nalazi publiku u dijelovima globalnog juga.
Prava ruska nada: Ukrajina kao kompenzacija
Za Kremlj, međutim, važnije od propagandnog efekta jeste nada da će američki fokus na zapadnu hemisferu otvoriti prostor Rusiji da slobodnije djeluje u onome što smatra svojom sferom utjecaja – prije svega u Ukrajini. Analitičari ukazuju da Moskva pokušava izvući moralni i politički ekvivalent: ako SAD mogu nasilno preoblikovati političku realnost u Latinskoj Americi, zašto bi Rusiji bilo osporeno isto pravo u istočnoj Evropi?
„To se uklapa u Putinovu osnovnu logiku – velike sile imaju sfere utjecaja i ponašaju se u skladu s njima“, ocjenjuje Mark Galeotti. Drugim riječima, američka akcija u Venezueli služi kao presedan koji Moskva može koristiti da relativizira vlastite poteze.
Sličnu tezu iznosi i Sam Green, koji upozorava da Kremlj već dugo traži neku vrstu prešutnog dogovora velikih sila: vi se ne miješate u naše susjedstvo, mi se ne miješamo u vaše. Taj „globalni kondominij“ Rusija zagovara još od perioda prije invazije na Ukrajinu.
Ukrajina ostaje ključ svega
Ipak, dosadašnji signali iz Washingtona ne ukazuju da bi Madurovo hapšenje značilo popuštanje prema Moskvi po pitanju Ukrajine. Naprotiv, Trumpove izjave nakon operacije pokazuju nastavak nepovjerenja prema Putinu, uključujući otvorenu kritiku zbog broja civilnih žrtava u ratu.
Analitičari upozoravaju da je ruska spoljnopolitička strategija danas gotovo u potpunosti podređena Ukrajini. Svaki potez, svaka diplomatska reakcija ili suzdržanost mjeri se kroz pitanje: pomaže li ili odmaže ruskom cilju potčinjavanja Kijeva.
U tom kontekstu, Venezuela nije presudna tačka globalnog sukoba, već indikator granica ruskog utjecaja. Ako Kremlj očekuje da će američka akcija automatski otvoriti vrata za „slobodne ruke“ u Ukrajini, vjerovatno će se suočiti s razočaranjem.
Kako zaključuje Green, ukoliko ne dobije prešutnu saglasnost za djelovanje u Ukrajini, Moskva će to protumačiti kao još jedan dokaz američkog licemjerja – ali to neće promijeniti osnovnu realnost: Rusija je izgubila saveznika, a njen globalni prostor za manevriranje ostaje ograničen ratom koji sama vodi.
AMERIKA NAPALA VENECUELU I UHAPSILA MADURA: Presedan sile koji otvara novu globalnu liniju sukoba
