“Dok vojvoda Mandić u Banjaluci zamajava prisutne lažima o srpskoj ugroženosti, Crna Gora je odavno krenula drugim putem. Putem koji vodi prema Briselu, evropskim integracijama i učvršćivanju vlastite obnovljene državnosti, putem na kojem se projekat „srpskog sveta“ pretvorio u jedan od najvećih političkih poraza velikosrpskih stratega u posljednjih dvadeset godina. Ako ne vjerujete meni, pogledajte i poslušajte nervoznog i histeričnog Vučića.”
Piše: Dragan BURSAĆ CdM
Dok je Andrija Mandić u Banjaluci govorio kako Srbi u Crnoj Gori više nikada neće biti građani drugog reda – iako to NIKAD nisu bili, građanska Crna Gora slavi dvije decenije nezavisnosti uz možda najveći talas patriotizma od referenduma 2006. godine. Dok je predsjednik Skupštine prizivao stare nacionalističke, velikosrpske bitke, istraživanja su pokazivala da danas čak više od tri četvrtine crnogorskih građana podržava samostalnu državu. U toj razlici između Mandićevog banjalučkog govora i stvarnosti staje cijeli politički poraz projekta koji je godinama nosio ime „srpski svet“.
Treba mi za kartu do Banjaluke…
Banjaluka je ovih dana poslužila Mandiću kao pozornica za još jednu patetičnu predstavu iz repertoara lažnog, ugroženog srpstva. Pred publikom sastavljenom od političkih istomišljenika govorio je o navodnim progonima, o Srbima kao građanima drugog reda u Crnoj Gori, o velikoj nacionalnoj borbi i istorijskoj misiji koju navodno predvodi. Govorio je kao da se nalazi u 2006. godini, kao da Crna Gora nije prošla kroz dvije decenije duboke transformacije i kao da rezultati političkih procesa potvrđuju njegove teze.
A potvrđuju upravo suprotno!
Jer dok Mandić u Banjaluci pokušava oživjeti duhove prošlosti, Crna Gora je odavno krenula drugim putem. Putem koji vodi prema Briselu, evropskim integracijama i učvršćivanju vlastite državnosti, putem na kojem se projekat „srpskog sveta“ pretvorio u jedan od najvećih političkih poraza velikosrpskih stratega u posljednjih dvadeset godina. Ako ne vjerujete meni, pogledajte i poslušajte nervoznog i histeričnog Vučića.
Laži o Srbima iz drugog reda
Posebnu ironiju predstavlja Mandićeva tvrdnja da Srbi u Crnoj Gori više nikada neće biti građani drugog reda.
Kako molim?
Kada su to Srbi u Crnoj Gori bili građani drugog reda?
Jesu li imali pravo glasa, pravo političkog organizovanja, svoje stranke, medije, kulturne ustanove i vjerske organizacije? Jesu. Jesu li sjedili u parlamentu, upravljali opštinama, bili ministri, direktori i dio političkog života države? Jesu. Jesu li mogli slobodno da se izjašnjavaju kao Srbi? Naravno da jesu. I nastavljaju, što je najbitnije.
Problem nikada nije bio u građanskim pravima. Problem jednog dijela političkih elita bio je u tome što se nisu mogli pomiriti sa činjenicom da je Crna Gora samostalna, nezavisna država. Iz te frustracije nastala je čitava industrija navodne ugroženosti u kojoj se svaka politička razlika proglašava diskriminacijom, a svaki izborni poraz nacionalnim stradanjem.
Takva strategija godinama je imala moćnog pokrovitelja u Beogradu. Aleksandar Vučić ulagao je ogroman politički, medijski i finansijski kapital u Crnu Goru. Televizije, portali, političke organizacije, čak i NGO sektor i propagandni aparat neumorno su proizvodili poruku da je crnogorska nezavisnost prolazna epizoda, a da je samostalna država tek privremeno stanje koje će jednog dana biti ispravljeno.
Dvadeset godina kasnije stvarnost izgleda porazno po autore te ideje.
Brojke i slova
Politikolog Alek Barović ovih je dana podsjetio da istraživanja javnog mnijenja pokazuju kako bi podrška nezavisnoj Crnoj Gori danas bila znatno veća nego na referendumu 2006. godine. Tada je za samostalnu državu glasalo 55,5 odsto građana, dok se danas govori o podršci koja prelazi tri četvrtine stanovništva.
Barović je primijetio kako su se nakon objave tih podataka mnogi zagovornici nekadašnjih velikodržavnih projekata naprasno utišali. Razlog je jednostavan: brojke ne lažu. One predstavljaju političku presudu svim projektima koji su vjerovali da će se Crna Gora jednog dana vratiti pod beogradski politički kišobran.
Još je zanimljiviji podatak da među mladima dominira crnogorski identitet. Barović navodi kako se među građanima mlađim od 26 godina oko dvije trećine izjašnjava kao etnički Crnogorci.
Generacije koje nisu ni učestvovale na referendumu odrasle su u samostalnoj državi, školovale se u njoj, putovale sa njenim pasošem i politički sazrijevale bez nostalgije za zajedničkom državom sa Srbijom. Upravo tu leži najveći problem za zagovornike „srpskog sveta“: vrijeme radi protiv njih. Svaka nova generacija dodatno udaljava Crnu Goru od projekta koji je godinama zamišljan u kabinetima nacionalističkih ideologa.
Zbog toga Mandićev govor iz Banjaluke zvuči poput političkog anahronog vremeplova. To je govor čovjeka koji pokušava voditi bitke koje su odavno završene i koji uporno mobilizuje emocije iz prošlosti jer u sadašnjosti više ne pronalazi dovoljno uvjerljive argumente.
Čemu preša vojvodo?
Ali, pazite ovo: Mandić formalno jeste dio vlasti. Predsjednik je Skupštine Crne Gore, prisustvuje državnim ceremonijama, sjedi na prijemima povodom Dana nezavisnosti i fotografiše se uz državne simbole koje je godinama osporavao. Njegovi najradikalniji birači zbog toga ga optužuju za izdaju, politički protivnici ne vjeruju u njegovo obraćenje, a partneri u vlasti koriste ga kao dokaz širine vladajuće koalicije. Tako se našao u nezavidnoj poziciji političara koji je istovremeno previše crnogorski za nacionaliste, a previše nacionalista za građansku Crnu Goru.
Otuda i potreba da iz Banjaluke šalje poruke kojima pokušava dokazati vlastitu nacionalnu srBsku pravovjernost. Zato zahvaljuje Dodiku, zato govori o jedinstvenom nacionalnom organizmu, zato priziva zajedničke političke frontove i podsjeća na stare političke bitke. Sve to djeluje kao pokušaj očuvanja biračkog tijela koje ubrzano klizi prema radikalnijim opcijama i koje sve manje vjeruje da njihov nekadašnji vojvoda vodi iste bitke kao prije.
Funkcija predsjednika Skupštine Crne Gore traži pragmatizam, evropsku retoriku i saradnju sa partnerima. Nacionalistička prošlost traži sasvim drugačije poruke. Između te dvije obale Mandić pokušava ploviti godinama, a svaki novi manevar ostavlja sve manje prostora za uvjerljivo objašnjenje vlastitim pristalicama.
A birači veoma dobro osjete trenutak kada politički projekat počne gubiti snagu.
Zašto srpski svet (trenutno) posustaje?
Srpski svet u Crnoj Gori danas izgleda umorno, defanzivno i bez jasne vizije budućnosti. Energija koja je nekada mobilisala pristalice pretvorila se u odbranu već izgubljenih pozicija. Za razliku od devedesetih ili ranih dvijehiljaditih godina, više niko ozbiljan ne govori o ukidanju crnogorske državnosti, nestanku crnogorske nacije ili povratku na “fabrička podešavanja” nekadašnje zajedničke države.
Čak su i mnogi nekadašnji protivnici nezavisnosti prihvatili realnost i shvatili ono što nacionalistički lideri još odbijaju priznati da je Crna Gora uspjela.
Sa svim svojim manama, političkim krizama, korupcijskim aferama i podjelama, uspjela je opstati kao država, postati članica NATO-a i najnapredniji kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. Ideja da će jednog dana postati provincija nekakvog zamišljenog „srpskog sveta“ završila je tamo gdje završavaju sve imperijalne fantazije na Balkanu: U beogradskoj arhivi političkih promašaja.
Zato je Banjaluka ovoga puta bila mnogo više od mjesta jednog stranačkog skupa. Postala je simbolična kulisa pokušaja da se od poraza napravi pobjeda, da se politički debakl upakuje u patriotsku retoriku i da se stvori privid kontrole baš u trenutku kada ta kontrola izmiče iz ruku.
Stvarnost je, međutim, neumoljiva. Crna Gora danas snažnije nego ikada vjeruje u svoju državnost. Njena omladina masovno bira crnogorski identitet. Podrška nezavisnosti raste umjesto da opada. Evropski put ima stabilnu većinsku podršku, dok Vučićev uticaj slabi, a Mandićevo biračko tijelo se osipa.
Sve zajedno govori samo jedno: Projekat „srpskog sveta“ u Crnoj Gori izgubio je bitku koju je godinama smatrao dobijenom.
I zato, gospodine Mandiću, džaba vam Banjaluka, džaba aplauzi i velike riječi o nacionalnom jedinstvu, džaba lažne priče o Srbima-građanima drugog reda i pokušaji da se prošlost predstavi kao budućnost. Crna Gora je svoju odluku donijela još prije dvadeset godina, a svakim novim izborima, svakom novom generacijom i svakim korakom prema Evropi tu odluku potvrđuje sve uvjerljivije.
Presuda je već izrečena: Samostalna, evropska i svoja Crna Gora. Zauvijek!
