8.
Teufik Pilić imao je veliki nos, jedan od onih što iz profila podsjećaju na ajkulino peraje, zbog čega su ga zvali Njonjo.
On je u Sarajevo doselio početkom rata, kao izbjeglica iz jednog od onih sela koje su poharali četnici, zajedno sa majkom i mlađom sestrom.
Smjestili su ih u jedan srpski stan na Alipašinu, a bili su jedni od rijetkih kojima se potrefilo tako da ljudi čiji je bio stan pristanu na zamjenu po principu glavu za glavu, tako da je porodica Pilić ostala na Alipašinu.
Teufikova majka, seljanka sa četiri razreda osnovne, radila je ono što je znala kako bi prehranila porodicu, to jest čuvala je četiri koze na brdu Mojmilu i sijala malu baštu, čije je proizvode prodavala na alipašinskoj pijaci.
Kući je zbog toga bivala rijetko, tako da su Teufik i sestra mu rasli sami, kao dvije potpuno različite priče, jer dok je sestra, premda mlađa, razumijevala šta to majka radi i trudila se da je oponaša na svoj način, Teufiku su bile pune oči vojske i vojnika, a uši vojničkih priča o olako stečenom bogatstvu, koje su ga zavodile tako da majku smatra budalom i da je se stidi.
Kad je rat završio, prerano da se i Teufik uključi, postao je maloljetni lopov i kroz godinu dana skupio dovoljno djela da ga zatvore u popravni dom, iz kog je mogao izaći ranije da za vikende nije pravio još djela, pa je tako u domu dočekao i punoljetstvo.
Po izlasku je postao član Grubijeve bande, ne zadugo jer je u lakomoj pohlepi pokrao jednog Grubijevog prijatelja, tako da je izbačen uz grdne batine, od kojih se jeste opametio, ali ne baš pravo i ne na duge staze.
U to vrijeme, početkom 2000-ih, u Sarajevu je rasla popularnost amfetamina, u kom je i Teufik vidio svoju šansu, koji bi u tome možda nešto i napravio da sam nije postao amfetamin džanki, jedan od onih koji dnevno šmrču po deset, nekad i po dvadeset grama, tako da je kao diler brzo spao na niske grane, na to da nema svoje robe, nego ide završiti drugima pa malo zakine.
Kako to nije moglo zadovoljiti njegove potrebe, ponovo se odao provalnim krađama, koje će ga odvesti do prve robije: zbog teških krađa sa dvadeset je osuđen na godinu dana.
Kako to obično biva, u zatvoru je upoznao ljude slične sebi, tako da je po izlasku imao kome da se obrati i s kim da se uroti, ovaj put da pljačka vikendice po Nišićima, a što će potrajati oko godinu i po prije nego će ih sve pohvatati i zatvoriti, ovaj put na dvije godine.
Po istom receptu robovao je Teufik još pet puta, skupivši u konačnici dvanaest i po godina robije, od kojih je posljednja završila prije nepunih godinu dana.
Bilo mu je više muka od zatvora, od robijaša koji su na njega redovno nasrtali jer je bio tako slab, a kako je u tome već malo i ostario – četrdeset dvije pune imao je Teufik – spoznavši pri tome istinu o sebi da nisu važne pare, nego samo roba, puno robe za njegov veliki nos, smislio je da se načini slugom za one koji robu imaju.
Mislio je da ga je najzad pogledao Bog kada se povezao s Harom, koji mu je, osim što je imao robe na pretek, kupio trenerku od tristo i tene od četiristo maraka i s kojim je išao po gradu u bijesnom autu.
“Oduvijek sam znao da će tako biti”, rekao mu je jedne prilike žiletom čisteći kesu od svježe ispakovane robe, skupljajući je direktno u nos “još dok sam dijete bio znao sam da sam rođen za nešto više.”
Haro je cijenio te njegove izjave, njegova malodušnost pristajala je uz njih kao čamac na burnom moru uz čvrsto usidren brod, tako da nije žalio para kako bi obezbijedio Njonji robe koliko god želi, što za Haru i nije bio neki trošak, deset maraka dnevno.
Zahvalan Bogu, i Njonjo se sa svoje strane trudio da ne bude pohlepan kao nekad: sledovanje od pet grama po danu trošio je tako da gram prištedi, tako da je sada – on bi prije toga rekao “samo” – svaki šesti dan šmrkao po deset grama, a inače po četiri.
Suada, sestra Teufikova, upratila je da joj se s bratom nešto dešava preko socijalnih mreža, preko najnovijeg Njonjinog fb profila, gdje su na kaveru bili Haro, on i BMW, a na profilnoj cijeli Njonjo, smanjen kao mrav da bi mu se vidjele novi trenerka i tene.
U objavama su mu se miješale grozne srpske rep pjesme i sličice koje na duhovit način sugeriraju slobodan status vlasnika profila, uz poneki tajnoviti status, iz kog se nije moglo razumjeti ništa osim da pisac nije najvičniji zanatu pisanja.
Iako već deceniju nisu bili u kontaktu, Suada nije mogla odoljeti znatiželji da motri na njega onoliko koliko se može, nadajući se u dubini duše da će vidjeti promjenu koja bi ih opet zbližila, a sve to krišom, da ne vidi muž, koji je još prije deset godina stavio pred izbor: on ili Njonjo.
Suviše zabavljen vlastitim jadima, plašljivim gledanjem svakog živog čovjeka oko sebe, Haro ne samo što nije primijećivao da je Njonjo svaki šesti dan luđi nego inače, nego mu se to još i sviđalo.
Pod opsadom Njonjine amfetaminske logoreje znao bi osjetiti kako su mu živnula grubo skršena krila, kako mu se za trenutak opet javila i nada, da će još na kraju ispasti sve dobro, da će i od njega postati pravi, poštovanja dostojni kriminalac.
I Njonjo je ponekad mislio na Suadu, koja mu je poslije majčine smrti ostala jedina poznata mu familija i prema kojoj je u dubini duše, do koje se istina spuštao vrlo rijetko, ipak osjećao neko kajanje, neki žal za tim što joj kroz život nije bio stariji brat u prenesenom smislu tih riječi, što je dopustio umjesto toga da ona njemu, koja je mlađa, bude starija sestra.
Otkako ga je krenulo sa Harom češće je razmišljao o tome kako bi se mogao odužiti sestri za sve što je kroz život za njega činila, pa kako ga je bilo sramota da traži para, ili možda bolje reći strah da bi s tim mogao pokvariti dotok robe u sinuse, smislio je ono sa zakidanjem trave.
Na taj način malo para stiglo je i u Njonjin džep, koji je tada odvojio stoju sa likom Nikole Šopa, kom je na čelo u dva reda napisao TEU-FIK, ali kad je pošao do sestrine zgrade s namjerom da je ubaci u poštansko sanduče, predomislio se u posljednji čas, pomislivši na to kako će je tu možda naći Muamer, njegov omraženi zet, koji je bio jedno ime više na Njnonjinoj listi za osvetu, s obzirom da je Muamerova jedina tuča u životu, pobijeđena nokautom na prvi udarac, bila protiv Njonje.
Umjesto toga Njonjo je za tu stoju od jednog propalog studenta hemije završio tri i po grama prečišćenog spida, pa je Suada te noći, dok je Muamer hrkao, pročitala nekoliko ludih statusa, iz kojih je nekako uspjela razaznati da joj se brat trenutno osjeća kao Rusija, što joj je potvrdila i sličica bijesnog crnog vuka s crvenim očima, ispod kog je pisalo gotičkim slovima: “Baci me među vukove, vratiću se kao vođa čopora.”
Vijest da je svemu tome došao kraj, da Haro više nije onaj koji je do juče bio, pa samim tim ni on, pogodila je sirotog Njonju kao nijedna druga u njegovom teškom životu, tako da je uprkos tek povučenim linijama, od čega je uobičajeno zapadao u logoreju, ostao bez teksta.
U nastojanju da ublaži vlastiti poraz u Njonjinim očima, Haro je predstavio situaciju kao da se povlači dobrovoljno, butnuvši prvi razlog koji mu je naumpao, a to je da se hoće ženiti, izmislivši da je već duže vrijeme u vezi sa ženom iz Srbije, iz Beograda.
Još je svašta nešto udrobio, ali Njonjo ga više nije mogao čuti, kao što nije mogao ni vidjeti kako se Haro zacrvenio, sav se pretvorivši u misao da nema više robe, da ostaje suhe njonje.
Pokušao je odgovoriti svog mladog šefa od njegove tobožnje odluke, pričom mu podastrijeti pod noge svijet i opomenuti ga da je samo nebo granica, ali Haro je bio neumoljiv, a zašto mu je pri tome rekao da je novi šef Muhamed, to mu poslije ni samom nije bilo jasno.
Posljednjih pet grama dao mu je Haro, nakon čega mu je još slagao da postaje poslovođa u “Siciliji” i da će biti najbolje da se neko vrijeme ne viđaju, na šta mu Njonjo ništa nije rekao, samo se popeo na klupu i tu onda čučnuo, šćućurio se kao golub.
Proglas ™ ©
