Svakom piscu godi da bude čitan, ego je, znate, nezasit, ali ako moju kolumnu umnože, podijele članovima Savjeta, a onda je komentarišu i vrlo analitički i nadasve znalački tumače, onda ne mogu da se ne zapitam je li Savjet Biblioteke služba koja vrši kontrolu onoga što pišu bibliotekari, van radnog vremena, i služba koja se bavi uhođenjem i prokazivanjem? Otkud Savjetu Biblioteke pravo da se bavi bilo čim što se ne tiče isključivo Biblioteke?
Piše: Đorđe ŠĆEPOVIĆ Antena M
Ovih dana Crnogorci, k'o Crnjanski nad Beogradom, lamentiraju nad zlim udesom novinara kojem je Srbija zabranila ulazak u zemlju, iako su on i njegov medij Srbiji otvorili sva vrata i prozore Crne Gore. Iako su posvećeno, krvavo zarađujući beogradske novce, otvorili vrata utvarama 90-ih, vaskrsli ih kao Isus Lazara, zabranjenom novinaru je očito istekao rok upotrebe. Upotrebna vrijednost nije vječna, naročito ako radite za račun gazde, ili gazdi.
Ovih dana nacija žaluje, a od bijesa poput aždahe bljuje vatru, naročito oni koji novinarstvo nijesu okrznuli ramenom, u prolazu, u mimohodu. E, baš takvi pišu ditirambe, apoteoze slobodi, nezavisnosti i hrabrosti zabranjenog novinara, koja se, recimo, kao Narcis u vodi ogleda u emisiji emitovanoj 2020, u kojoj je neustrašivi i slobodni novinar ugostio gazdu Miška, sve vrijeme se preznojavajući da se kojim slučajem, gluho bilo, ne omakne neko pitanje koje nije u scenariju. A onda je, u saglasju s gazdom, u nastavku sponzorisanog termina, uvjeravao Crnogorce da su litije bile emancipatorske, i da je Crna Gora konačno pomirena. Da je kucnuo čas da partizani i četnici počivaju u istom grobu. I da je DPS konačno razvlašćen. Da se Crnom Gorom konačno prolama zvuk svečarske trube!
I, dok sve to, i dok to sve naš želudac pokušava da svari, a mi se svojski trudimo da ne povratimo od gadosti i kolektivne gluposti, neko pokušava da prekrsti NB „Radosav Ljumović”. Ako se neko pita kakve veze ima martirstvo novinara Komnenića i prekrštavanje i pokrštavanje komuniste i španskog borca Radosava Ljumovića, onda je slučaj još beznadežniji.
Medij novinara Komnenića izvršio je presudan uticaj na ishod izbora 2020. Žuti medij postradalog novinara godinama prije avgusta 2020. relativizovao je svaki pokušaj razaranja građanske Crne Gore. Satanizujući svaki oblik patriotizma, i konstruišući narativ o crnogorstvu kao kišobranu za kriminal. Svaka državna zastava bila je šinjel za kriminal. Svaki Crnogorac bio je izdašno plaćen da bude Crnogorac. A zatim je isti medij afirmisao sve vaspostavljeno 2020, ili, u najboljem slučaju, svako nepočinstvo nove vlasti zatrpavao bagerima punim bivšeg režima. I sve to dok Aleksandar Vučić nije odlučio da ovaj tabloid kupi i zvanično.
Zahvaljujući i ovom tabloidu, zahvaljujući i svima ostalima koji se šest godina nakon pada bivšeg režima i dalje bore protiv bivšeg režima, danas je Radosav Ljumović na opštinskom šalteru podnio zahtjev za promjenu imena i prezimena. Istina, ne svojom voljom, već voljom onih koji su ustoličili vlast kojoj je antifašizam legitimna meta. Samo za one koji ne poznaju prilike u NB „Radosav Ljumović“ odluka Savjeta može biti iznenađenje. Budući da radim u Biblioteci, još uvijek, iznenađen sam da ovakva odluka nije donijeta ranije. Odluku je donio Savjet. Inicijativu je podnio, a zatim većinom glasova usvojio Savjet. Bećir Vuković, Novica Đurić i Emilo Labudović glasali su Za. Predśednica Savjeta, gđa Gorica Vukićević, bila je uzdržana. Nije bila protiv. Nije izdvojila mišljenje. Nije podnijela ostavku. Bila je uzdržana.
Predśednica Savjeta koja je u martu, na jednoj od śednica Savjeta članovima čitala i objašnjavala moju kolumnu „Partijska je tuga pregolema“, problematizujući moj javni angažman, a direktorku Biblioteke pitala o mom statusu, uvjeravajući prisutne da je Đorđe Šćepović „srbomrzac“. Svakom piscu godi da bude čitan, ego je, znate, nezasit, ali ako moju kolumnu umnože, podijele članovima Savjeta, a onda je komentarišu i vrlo analitički i nadasve znalački tumače, onda ne mogu da se ne zapitam je li Savjet Biblioteke služba koja vrši kontrolu onoga što pišu bibliotekari, van radnog vremena, i služba koja se bavi uhođenjem i prokazivanjem? Otkud Savjetu Biblioteke pravo da se bavi bilo čim što se ne tiče isključivo Biblioteke? Otkud pravo gđi Vukićević da u dnevni red rada Savjeta uvrsti tačku koju ćemo ovom prilikom zvati „Slučaj Šćepović“? E, baš to sam 11. marta pitao gradonačelnika Mujovića, koji mi je istog dana odgovorio da će do detalja istražiti ovaj čudesni događaj i da će „isključivo vjerovati snimljenom toku sjednice i snimku koji traje više od dva sata…“ Danas je 5. jul, gradonačelnik, pretpostavljam, još uvijek preslušava snimak i istražuje slučaj.
Danas je 5. jul i ja se danas javno odričem tad predočene volje i namjere da se pokušaj mog linča, difamacije i degradacije preispita mimo očiju javnosti. Od danas će sve biti izloženo javnosti. A za početak, da Vas pitam, uvaženi gradonačelniče – Otkud Vam snimljeni materijal, neposredno nakon završetka zasijedanja Savjeta? Kako je i na koji način, brzinom svjetlosti, do Vas stigao snimljeni materijal, za koji kažete da traje duže od dva sata? Da li je neko iz Savjeta tajno snimao sastanak, ili je, ipak, u pitanju nešto drugo? I kojoj je partiji, uvaženi gradonačelniče, pripalo mjesto predśednika/predśednice Savjeta?
Ako ne želite da odgovorite, odgovoriću ja, što mi teško. Složićete se da se misterija snimka koji valjda i dalje preslušavate i koji, kako kazaste, traje duže od dva sata, na koncu ipak mora razjasniti i objasniti. A možete odgovoriti kao i na pitanje u vezi s odlukom da najvažnija gradska ustanova kulture više ne bude NB „Radosav Ljumović“ već NB „Marko Miljanov“. Recimo: „Pitanje nestanka diktafona i javno čitanje kolumni Đorđa Šćepovića na Savjetu NB ‘Radosav Ljumović’ mora biti usklađeno s dominantnim stavom javnosti“.
Što da ne? U zemlji čuda i najsnishodljiviji poslušnici bivše vlasti danas drže lekcije o borbi protiv pale diktature.
