Poraz Aleksandra Vučića otvara mogućnost za duboku političku promjenu u Srbiji, ali ne garantira i raskid s sistemom koji je godinama koncentrirao moć u rukama jednog čovjeka, podredio institucije političkim interesima i omogućio stvaranje mreža povezanih političkih i ekonomskih privilegija. Smjena vlasti može biti izborni događaj. Demontaža takvog sistema mnogo je teži i dugotrajniji proces.
Piše: Analitički tim Proglas.ba
Pobjeda Studentske liste na izborima 25. oktobra pokazala je razmjere nezadovoljstva ne samo Srpskom naprednom strankom nego i tradicionalnom opozicijom. Građani su podržali politički pokret koji nije počivao na jednom dominantnom lideru, nego na širokoj mobilizaciji, velikom broju kandidata i neposrednom kontaktu s biračima. Time je otvoren prostor za drugačiji oblik političkog organiziranja, ali i postavljeno pitanje koje će odrediti budućnost Srbije: može li se energija društvenog otpora pretvoriti u institucije koje više neće zavisiti od volje pojedinca?
Najveća greška nove vlasti bila bi uvjerenje da je izborni poraz prethodnog režima sam po sebi riješio problem autoritarizma. Srbija se već jednom suočila s takvim iskušenjem, nakon pada Slobodana Miloševića 5. oktobra 2000. godine. Promjena vlasti tada nije dovela do dosljedne institucionalne obnove, a obećanja o lustraciji i suočavanju s naslijeđem starog sistema uglavnom su ostala neispunjena. Posljedice tog neuspjeha ne mogu se odvojiti od političkog ambijenta u kojem je kasnije izrastao Vučićev režim.
Građani su odbacili politički monopol
Uspon Studentske liste nije samo priča o porazu jedne stranke. To je i pokazatelj duboke krize povjerenja u političke organizacije koje su godinama dominirale javnim životom. Srpska napredna stranka izgradila je sistem u kojem su politička moć, državni resursi i pristup javnosti bili izrazito neravnomjerno raspoređeni. Istovremeno, dio opozicije nije uspio uvjeriti građane da predstavlja uvjerljivu alternativu takvom načinu vladanja.
Studentski pokret iskoristio je prostor koji je nastao između kompromitirane vlasti i opozicije kojoj je oslabila sposobnost da mobilizira društvo. Njegova kampanja pokazala je da je moguće organizirati široku političku akciju bez jednog lidera koji bi personificirao cijeli pokret. Umjesto političke komunikacije usmjerene na jednu prepoznatljivu ličnost, u prvi plan došli su brojni kandidati, lokalni kontakti i neposredan razgovor s građanima.
To, međutim, ne znači da Srbiji više nisu potrebne političke stranke. Naprotiv, demokratski sistem ne može dugoročno funkcionirati samo na osnovu protestne energije i povremenih izbornih mobilizacija. Potrebne su mu organizacije koje će artikulirati različite interese, nuditi programe, razvijati političke kadrove i snositi odgovornost za odluke.
Studentska pobjeda zato bi mogla označiti početak rekonstrukcije političke scene, a ne njen kraj. Stare stranke suočene su s potrebom da se mijenjaju ili gube značaj, dok će novi akteri morati dokazati da umiju upravljati državom, a ne samo mobilizirati birače protiv postojeće vlasti.
Kraj jednog vođe ne znači kraj autoritarizma
Vučićev politički sistem počivao je na izrazitoj koncentraciji moći, personalizaciji politike i predstavljanju državnih interesa kao interesa samog lidera. U takvom ambijentu politička lojalnost često postaje važnija od stručnosti, a institucije gube sposobnost da samostalno kontrolišu nosioce vlasti.
Studentski pokret suprotstavio se tom obrascu odbijanjem da cijelu listu veže za jednu dominantnu ličnost. To je imalo snažnu simboličku vrijednost u društvu u kojem se godinama stvarao utisak da je za političke odluke presudan isključivo stav jednog čovjeka.
Ipak, odsustvo formalnog lidera nije garancija demokratskog djelovanja. Svaki pokret koji dođe na vlast suočava se s iskušenjem da svoju izbornu pobjedu protumači kao neograničen mandat. Ako se odluke budu donosile bez unutrašnje kontrole, ako se kritika bude tretirala kao izdaja i ako se institucije budu prilagođavale potrebama novih pobjednika, personalizacija vlasti može se vratiti i pod drugačijim imenom.
Zato stvarna promjena ne zavisi od toga hoće li Srbija dobiti novog političkog lidera, nego od toga hoće li uspostaviti sistem u kojem nijedan lider ne može postati iznad zakona. Nezavisno pravosuđe, slobodni mediji, kontrola izvršne vlasti i jasna pravila političke odgovornosti važniji su od obećanja bilo kojeg pojedinca da će vladati drugačije.
Institucije su ključna linija odbrane
Najveći izazov nove vlasti bit će razgradnja mreža koje su povezivale političku moć, javne resurse, privilegirane poslovne interese i institucije koje bi trebale nadzirati zakonitost njihovog djelovanja.
Takve mreže ne nestaju automatski nakon izbornog poraza. Njihov utjecaj može opstati kroz administraciju, javna preduzeća, pravosuđe, regulatorna tijela i ekonomske strukture koje su godinama funkcionirale u blizini vlasti. Zbog toga će prijelazni period između stare i nove vlasti biti posebno osjetljiv: pitanje nije samo ko preuzima funkcije nego i u kakvom stanju preuzima državu.
Nova vlast morat će utvrditi koje institucije mogu samostalno raditi, gdje su odluke bile pod političkim pritiskom i na kojim mjestima postoje osnovi za istrage. Promjene moraju biti odlučne, ali i zakonite. Masovne smjene bez jasnih kriterija mogu stvoriti nove političke zavisnosti, dok bi izostanak promjena omogućio starim strukturama da sačuvaju utjecaj.
Upravo zato institucionalna obnova mora biti važnija od demonstracije političke snage. Cilj nije da se postojeće poluge moći jednostavno predaju novim ljudima, nego da se uspostave mehanizmi koji će onemogućiti njihovu ponovnu zloupotrebu.
Lustracija nije dovoljna bez finansijske istrage
Obećanja o lustraciji i oduzimanju nezakonito stečene imovine predstavljaju jedno od najosjetljivijih pitanja tranzicije. Iskustvo nakon 5. oktobra pokazuje koliko je lako najaviti raskid s naslijeđem autoritarnog sistema, a zatim dopustiti da ključni mehanizmi odgovornosti ostanu neaktivni.
Srbija je imala Zakon o lustraciji, ali on nikada nije primijenjen jer nije formirana komisija koja je trebala provoditi postupak. Zakon je istekao, a politička promjena nije dobila institucionalni nastavak koji se od nje očekivao. Takav primjer upozorava da donošenje zakona i političko obećanje nisu dokaz da će se promjena zaista dogoditi.
Ni nova lustracija ne bi smjela postati instrument političke osvete. Odgovornost se mora utvrđivati prema jasno propisanim kriterijima, uz pravo na odbranu i sudsku zaštitu. U suprotnom, pokušaj raskida s autoritarnom prošlošću mogao bi proizvesti nove oblike političke samovolje.
Istovremeno, lustracija ne može zamijeniti istrage o korupciji i porijeklu imovine. Ako su pojedinci stekli ogromno bogatstvo zahvaljujući zloupotrebi javnih funkcija, pogodovanju ili drugim nezakonitim radnjama, njihova politička diskvalifikacija sama po sebi ne vraća društvu ono što mu je oduzeto.
Zbog toga je reforma poreske uprave jedan od ključnih zadataka buduće vlasti. Država mora biti sposobna provjeravati porijeklo imovine, analizirati finansijske tokove i pokretati postupke kada za to postoje zakonski osnovi. To podrazumijeva profesionalnu administraciju, nezavisne istražne organe i pravosuđe koje neće birati predmete prema političkoj pripadnosti osumnjičenih.
Pitanje nezakonito stečenog bogatstva nije samo pitanje kažnjavanja pojedinaca. Ono se tiče same legitimnosti države. Društvo u kojem građani vjeruju da se bogatstvo može steći političkom zaštitom, dok se pravila primjenjuju selektivno, teško može obnoviti povjerenje u institucije.
Vučić pred sudom: politička odgovornost nije isto što i krivična krivica
Pitanje eventualne krivične odgovornosti Aleksandra Vučića bit će jedan od najtežih testova nove vlasti. Tokom godina njegove vladavine politički sistem bio je izrazito centraliziran, a predsjednik se pozicionirao kao ključni donosilac odluka. Zbog toga bi bilo teško govoriti o ozbiljnom ispitivanju funkcioniranja tog sistema, a unaprijed isključiti mogućnost da istrage obuhvate i njegovu ulogu.
Međutim, politička odgovornost i krivična krivica nisu isto. Činjenica da je neko bio najmoćniji čovjek u državi ne predstavlja sama po sebi dokaz da je počinio krivično djelo. Za optužnicu su potrebni konkretni dokazi, a za osudu dokazana krivica u zakonitom sudskom postupku.
Među pitanjima koja bi mogla biti predmet ispitivanja jesu okolnosti rekonstrukcije željezničke stanice u Novom Sadu i urušavanja nadstrešnice, uključujući navode o političkom pritisku da se radovi ubrzaju. Takvi navodi zahtijevaju temeljitu istragu, ali zaključci o individualnoj krivičnoj odgovornosti moraju proizaći iz dokaza, a ne iz političkih očekivanja.
Buduće tužilaštvo suočit će se s pritiskom javnosti koja želi brzu pravdu, ali i s mogućim pokušajima da se istrage opstruiraju. Predmeti koji obuhvataju vrh vlasti po pravilu su složeni: potrebno je dokumentirati lanac odlučivanja, utvrditi ko je izdavao naloge, ko ih je provodio i ko je imao saznanja o nezakonitim radnjama.
Ako se procesi pokrenu, morat će se voditi uz poštivanje prava optuženih i bez političkog uplitanja. Upravo će sposobnost države da procesuira i najmoćnije pojedince na osnovu dokaza biti jedan od najvažnijih pokazatelja je li se zaista promijenila.
Ako nova vlast obeća odgovornost, a zatim izbjegne istrage zbog političke pogodnosti, ponovit će grešku prethodnih tranzicija. Ako, pak, bude zahtijevala osude bez dokaza ili pokušala kontrolirati sudove, iznevjerit će princip vladavine prava koji tvrdi da brani.
Pouka 5. oktobra
Srbija se ponovo nalazi pred pitanjem na koje nije uvjerljivo odgovorila nakon pada Miloševića: hoće li promjena vlasti postati promjena načina na koji država funkcionira?
Tada je uklonjen režim, ali nisu dosljedno izgrađeni mehanizmi koji bi spriječili povratak koncentracije moći, političkog utjecaja na institucije i nekažnjivosti. Sadašnja generacija političkih aktera ima priliku da prekine taj ciklus, ali samo ako razumije da se demokratija ne uspostavlja zamjenom ljudi na vrhu.
Studentski pokret dobio je podršku jer je ponudio mogućnost prekida s postojećim političkim obrascem. Njegova odgovornost sada je veća od samog održavanja obećanja o promjenama: mora omogućiti da institucije postanu snažnije od onih koji njima upravljaju.
To znači da se korupcija mora istraživati bez obzira na političku zaštitu, da se porijeklo imovine mora provjeravati prema istim pravilima za sve i da pravosuđe mora biti slobodno da ispituje i ljude iz nove vlasti. U suprotnom, Srbija bi mogla dobiti novu političku generaciju, ali zadržati staru logiku vladanja.
Pad Vučićevog režima tek je početak borbe za državu. Prava pobjeda neće biti trenutak kada bivša vlast izgubi kontrolu, nego trenutak kada nijedna buduća vlast više ne bude mogla uspostaviti takvu kontrolu nad društvom i institucijama.
