Dok se Crna Gora približava završnici pristupnih pregovora s Evropskom unijom, Kosovo ni gotovo četiri godine nakon podnošenja zahtjeva za članstvo nije dobilo priliku da započne njegovo formalno razmatranje. Razlika između dvije susjedne zemlje sve je izraženija: jedna se priprema za potpisivanje pristupnog ugovora, dok druga još pokušava osigurati da njen zahtjev uopće stigne na sto Evropske komisije.
Evropska komisija je 4. novembra 2026. godine kao okvirni rok za potpisivanje ugovora o pristupanju s Crnom Gorom navela juni 2027. To ne znači da će Podgorica tada automatski postati članica Unije, ali bi predstavljalo ključni korak prema prvom proširenju EU od prijema Hrvatske 2013. godine.
Za Crnu Goru, državu s nešto više od 620.000 stanovnika, to bi bio rezultat gotovo 18 godina evropskog puta od podnošenja zahtjeva za članstvo i 14 godina pregovora. Evropska komesarka za proširenje Marta Kos ocijenila je da crnogorski primjer pokazuje kako proces pristupanja može donijeti konkretne promjene kada postoji politička posvećenost reformama i evropskim vrijednostima.
Napredak Crne Gore odvija se u promijenjenim geopolitičkim okolnostima. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, proširenje je za Brisel postalo mnogo više od procesa uslovljenog reformama. Ono se sve otvorenije posmatra i kao instrument jačanja evropske sigurnosti i smanjivanja prostora za ruski utjecaj.
Međutim, nova strateška važnost proširenja nije automatski ubrzala evropski put svih zemalja regiona. Kosovo je najočitiji primjer takvog raskoraka.
Gotovo četiri godine bez pomaka
Kada je Kosovo u decembru 2022. predalo zahtjev za članstvo, premijer Albin Kurti taj je trenutak predstavio kao historijski i izrazio uvjerenje da će reformska posvećenost njegove zemlje prevladati eventualne rezerve unutar EU.
Od tada se, međutim, nije dogodio ni prvi formalni korak. Zahtjev je predat Češkoj, koja je u tom trenutku predsjedavala Vijećem EU, ali ga nijedno od osam narednih predsjedništava nije proslijedilo Evropskoj komisiji na razmatranje. Upravo je takav zahtjev Vijeća EU neophodan da bi Komisija mogla započeti formalnu procjenu.
Kosovo je tako ostalo jedina zemlja Zapadnog Balkana bez statusa kandidata za članstvo. Kurti tvrdi da taj položaj ne odražava ostvareni napredak i da je riječ prvenstveno o nedostatku političke volje unutar država članica. Ni posljednji godišnji izvještaj Evropske komisije nije donio promjenu u tom pogledu.
Razmjere zastoja postaju jasnije u poređenju s drugim državama regiona. Srbiji je za prosljeđivanje zahtjeva Komisiji bilo potrebno oko deset mjeseci, Crnoj Gori približno četiri, a Sjevernoj Makedoniji manje od dva mjeseca. Kosovo na taj korak čeka gotovo četiri godine.
Pet država koje ne priznaju Kosovo i zastoj u dijalogu
Razlozi blokade nisu predmet jedinstvenog tumačenja. Adnan Ćerimagić iz Evropske inicijative za stabilnost smatra da je ključna prepreka činjenica da Kosovo ne priznaje pet članica EU: Grčka, Španija, Slovačka, Rumunija i Kipar.
Prema njegovoj ocjeni, za ove države čak i prosljeđivanje kosovskog zahtjeva Evropskoj komisiji otvara pravne i političke dileme. Evropski ugovori predviđaju da evropske države mogu podnijeti zahtjev za članstvo, ali pitanje statusa Kosova i njegovog nepriznavanja ostaje osjetljivo za dio članica.
Demuš Šaša iz Kosovskog instituta za evropsku politiku smatra, međutim, da je presudan zastoj u dijalogu s Beogradom. Podsjeća da su i države koje ne priznaju Kosovo ranije podržale pojedine korake njegove evropske integracije, uključujući Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i učešće u evropskim finansijskim programima.
Prema njegovom tumačenju, normalizacija odnosa sa Srbijom ostaje ključni politički uslov za napredovanje Kosova prema EU.
Dijalog je praktično blokiran. Lideri dvije strane više od tri godine nisu se sastali u okviru procesa koji posreduje Evropska unija, a ranije postignuti sporazumi uglavnom nisu provedeni. Među najvažnijim otvorenim pitanjima ostaje formiranje Zajednice općina sa srpskom većinom na Kosovu.
Brisel insistira na sveobuhvatnom, pravno obavezujućem sporazumu o normalizaciji odnosa i napredak u tom procesu povezuje s evropskom perspektivom i Kosova i Srbije. Ipak, izgledi za brzo rješenje su slabi. Nedostaje koordinirano angažiranje EU i Sjedinjenih Američkih Država, a politička spremnost obje strane na kompromis ostaje neizvjesna.
Rizik od novog dugog čekanja
Kosovsko iskustvo s viznom liberalizacijom pokazuje koliko se evropski procesi mogu odužiti kada političke prepreke nadvladaju tehnički napredak. Građani Kosova čekali su gotovo 12 godina, od pokretanja procesa 2012. do januara 2024, na pravo putovanja bez viza u šengenski prostor. Čak je i nakon što je Evropska komisija potvrdila ispunjavanje svih kriterija prošlo još pet i po godina do stupanja liberalizacije na snagu.
Sada postoji opasnost da se sličan obrazac ponovi i u pitanju kandidatskog statusa. Razlika je u tome što Kosovo za ovaj proces nema ni jasnu mapu puta s precizno utvrđenim uslovima, kakvu je imalo tokom vizne liberalizacije. Zbog toga je još teže procijeniti šta bi konkretno moglo dovesti do deblokade.
U međuvremenu, ostatak regiona nastavlja se kretati različitim brzinama. Crna Gora približava se članstvu, Albanija nastoji završiti pregovore do 2027. godine, Srbija je zaustavljena u pristupnom procesu, Sjeverna Makedonija suočava se s blokadom zbog ustavnih promjena, a Bosna i Hercegovina, iako je dobila zeleno svjetlo za otvaranje pregovora, još nije započela njihovo vođenje.
Takve razlike mogu proizvesti posljedice koje daleko nadilaze diplomatske odnose. Kai-Olaf Lang iz Njemačkog instituta za međunarodne i sigurnosne poslove upozorava da bi države koje se približe članstvu mogle postati politički utjecajnije unutar evropskih institucija i privlačnije stranim investitorima. Stabilniji poslovni ambijent i čvršće veze s EU mogli bi kapital usmjeravati upravo prema tim zemljama.
U najnepovoljnijem scenariju, Kosovo bi moglo postati „zaboravljeni susjed“ Evropske unije. Taj rizik bio bi posebno vidljiv ako Crna Gora postane članica, dok Kosovo ostane izvan formalnog procesa pristupanja. Građani bi se tada suočili s još izraženijim osjećajem nejednakosti u odnosu na susjedne zemlje koje napreduju prema evropskim standardima i privilegijama.
Izlaz zahtijeva i reforme i diplomatiju
Deblokada kosovskog evropskog puta ne zavisi samo od političkih odluka u Briselu. Ćerimagić smatra da Priština mora iskoristiti postojeću političku stabilnost za ubrzavanje reformi, unapređenje odnosa sa srpskom zajednicom, provođenje Plana rasta i napredak u procesu pristupanja Vijeću Evrope. Istovremeno je potreban snažniji diplomatski angažman država članica koje podržavaju članstvo Kosova.
Ipak, ostaje nejasno koliko je kosovska vlada dosad učinila da pridobije skeptične članice i kakve je rezultate postigla. Izostanak odgovora glavnog pregovarača Kosova s EU Jetona Zulfaja na upite novinara dodatno ostavlja otvorenim pitanje konkretne diplomatske strategije Prištine.
Šaša, s druge strane, smatra da Kosovo mora biti spremno i na teške političke odluke, kakve su u ranijim fazama evropskih integracija donosile druge zemlje. Sjeverna Makedonija promijenila je ime kako bi riješila spor s Grčkom, dok je Hrvatska tokom desetogodišnjeg pristupnog procesa morala provesti duboke reforme pravosuđa, ojačati borbu protiv korupcije, sarađivati s Haškim tribunalom i rješavati sporove sa Slovenijom.
Ipak, Šaša upozorava da se kosovski problem ne može svesti na nedostatak reformi ili pojedinačne bilateralne sporove: „Naš izazov nije SPAK. Naš izazov nije promjena imena. Naš izazov je dijalog sa Srbijom.“
Više od dvije decenije nakon što je EU na samitu u Solunu 2003. godine obećala evropsku budućnost Zapadnom Balkanu, samo je Hrvatska postala članica Unije. Tada je naglašeno da će brzina približavanja zavisiti od sposobnosti samih zemalja da ispune uslove. Danas je jasno da odgovornost nije samo na kandidatkinjama: političke blokade unutar EU, bilateralni odnosi i geopolitički interesi također određuju tempo proširenja.
Crna Gora se približava cilju, dok Kosovo još čeka da uopće dobije priliku krenuti formalnim putem. Ta razlika pokazuje koliko evropska perspektiva regiona zavisi ne samo od obećanih reformi nego i od političke volje unutar same Evropske unije.
