Osamdesetih godina prošlog vijeka, Margaret Thatcher je proglasila pobjedu kapitalizma nad socijalizmom i ostacima evropske socijaldemokratije. Slogan „TINA – There Is No Alternative“ (ne postoji alternativa) je označio trijumf slobodnog tržišta i privatnog kapitala. Danas, više od četiri decenije kasnije, kapitalizam kroz svoje kontradiktornosti dovodi do razaranja demokratije, ekonomije, zdravstva, školstva i planete Zemlje.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Prema izvještajima Oxfama, jedan odsto najbogatijih ljudi posjeduje veću količinu bogatstva od 95 odsto globalne populacije. Osim što svjedočimo masovnim demonstracijama po Francuskoj, Španiji, Italiji, Belgiji, Albaniji i drugim zemljama; desnica koja propagira status quo gubi na svim frontovima od Brazila do Amerike; a neodrživost kapitalističkog sistema se oslikava i u stvarnim anegdotama koje život znače.
Doskorašnji direktor doskorašnje najvrjednije kompanije na svijetu, Nvidije, koja proizvodi grafičke kartice i čipove, i razvija artificijalnu inteligenciju, Jensen Huang je prevario svoju suprugu. No, ovo, nažalost, nije (samo) tema žute štampe. Od bračne afere jednog lika došli smo do velikog udarca za svjetsku ekonomiju. U trenutku pisanja ovog teksta, vrijednost Nvidije je pala za 1,7 biliona (!) dolara, čime kompanija ubrzano pada na listi najmoćnijih. Ovolika promjena na tržištu odraziće se nesumnjivo i na čitavu globalnu ekonomiju, berzu, investicije i tzv. AI boom. Vjerovatno govorimo o najskupljem seksualnom odnosu koji je iko ikada imao.
Jensen Huang, doduše, nije bio sa tek tamo nekom osobom. Špekulacije tvrde da je, ne znajući pozadinu priče, ušao u aferu sa špijunkom kineske komunističke partije – koja se trudila doznati kako u Nvidiji funkcioniše proizvodnja visoko-tehnoloških čipova. Cilj joj je, naime, bio da čelnicima Kineske Komunističke Partije (CCP – Chinese Communist Party) otkrije tajne koje je Nvidia čuvala iza patenata, radi moguće masovne proizvodnje slične tehnologije od strane vrha kineske države. Lik je vjerovatno mislio da je samo zgodan i pametan, a ispostavilo se da je ipak do poslovnih tajni. Jebiga, pos’o je pos’o, a vrijeme je novac. Služba i družba nijesu baš toliko odvojeni. To su, uostalom, upravo osnovne poruke kapitalizma kojima nas decenijama zasipaju Huang i drugari iz Silicijske doline i Vol Strita kada govore o homo economicusu.
U međuvremenu se saznalo da je Huang imao aferu sa najmanje još jednom radnicom Nvidije, a njegova supruga, ukoliko se odluči na razvod, ima pravo na kompenzaciju u iznosu od 81 milijarde dolara. Pozna kriza srednjih godina koja se ispoljava kroz prevare i podmuklosti, se očigledno ne isplati. Ni za individuu, ni za sistem. Ali kakav je to onda sistem kad jedna osoba prevarom seksualne prirode može čitavog da ga zaljulja?
Nije li glavni argument kapitalizma da je on naspram ostalih modela – najotporniji, najrealniji i najfunkcionalniji? Ipak, na svakom koraku svjedočimo da se djeca kapitalizma u nekom trenutku previše zaigraju, pa onda treba da ih spašavaju (bail outuju) države i društvene inicijative. Od krize 2008. godine, preko kovida, pa sve do prevara romantične vrste. Na sistemskom primjeru to najbolje oslikava državna intervencija prema bankama u stilu “socijalizma za bogate, kapitalizma za sve ostale”, a na ličnom se uvijek rado sjetim Ayn Rand koja je zdušno podržavala hiper-individualistički kapitalizam narativom da je sebičnost vrlina, da bi na kraju umrla primajući socijalnu pomoć od države.
Govorili su nam da je pojedinac zaslužan za sve što stekne, a da sa tim društvo nema nikakve veze, niti čak “treba da se miješa”. Stoga je važno raskrinkati mitove o genijalnosti, idejama i sposobnostima pojedinaca koji su šatro sve izgradili sa svojih deset prstiju. Svo znanje, sve sposobnosti i sav kapital se akumulira putem društva.
Svi ti ljudi su morali ići u neke škole, gdje su im predavali neki ljudi, dok su drugi čistili, treći gradili, četvrti se brinuli o zdravstvu i tome da ne umru od lako izlječivih bolesti, peti pravili puteve kojima su svakodnevno putovali, šesti održavali parkove, itd. Sve je to došlo od javnog novca. Kada zagrebemo još dublje, za svoje ingeniozne tehnološke inovacije koristili su besplatne društvene alate (poput www, html, druge open source softwaree) koje su kasnije iskoristili za svoje proizvode koje su brendirali, pa potom na njima zaradili.
Poznat je primjer Iphone-a, čija je kompanija Apple upravo prestigla Nvidiju na spisku najbogatijih. Naime, u ovom telefonu ogromna većina sržnih tehnoloških svojstava je napravljena putem javnog sektora i novca poreskih obveznika.
Bill Gates je putem mijenjanja licence preuzeo već postojeći operativni sistem, Muskove rakete su uzletjele javnim novcem, kompanija Tesla je dobila početni državni kredit od 465 miliona dolara, a Google je počeo kao projekt na Stanfordu finansiran novcem za javna istraživanja.
Dakle, ne samo da ovaj sistem može pući ako jedan 63-godišnjak ima povećan libido, nego je i sama slika koja nam se o njemu plasira u potpunosti lažna. Uprkos tvrdnjama Margaret Thatcher, sasvim je obrnuto – pojedinac ne postoji, samo društvo. Iza svakog navodno samoniklog milijardera stoje generacije radnika i radnica, javna ulaganja, zajedničko znanje i infrastruktura koju su gradili milioni ljudi. Kada se govori o plodovima tog rada – oni se dodjeljuju pojedincima.
Kada treba dijeliti profit onda društvo ne postoji. Kada treba raditi i eventualno pokriti gubitke – onda smo “svi u istom brodu”. Ili u istoj (jednostrano) otvorenoj vezi. Samo nas, baš kao ni gospođu Lori Huang, o tome niko nije obavijestio.
