Može me biti sramota da dolazim iz zemlje i države u kojoj nijednu marku nisu dali za bilo čiji međunarodni uspjeh. Neko domišljat će reći da ne daju pare ni za lobiranje da nam ostane glava na ramenima, i slažem se, to je još i gora činjenica od nelobiranja na umjetničkom planu. Jer da bi mogli pisati i raditi nužno je da imamo glavu na ramenima.
Piše: Faruk Šehić│Dani
U Bosni je čovjek kulturološki sam. Ako pogledam na literarnu tradiciju onda ona seže stotinjak godina, više-manje, kada je napravljen veliki prijelaz sa orijentalnih jezika/narodnog jezika i pisama na latinicu i jezik kojim se i danas služimo. Onaj jezik koji je skovan u Beču 1850. godine, a za čiju osnovu su uzeti istočnohercegovački govori, govori sliva Drine, dubrovački govori etc.
Bio je to vrlo mali period koji je iznjedrio nekoliko južnoslavenskih klasika i jednog nobelovca. Nije to malo postignuće, ali svejedno naša tradicija unutar jednog jezika je zaista kratka.
Krajišnička begovica
Postoji, naravno, i naša druga tradicija, ona o kojoj se u nastavnom planu i programu bivše Jugoslavije nije skoro ništa znalo. Barem se ja ne sjećam da se ikad spominjala književnost na orijentalnim jezicima, da su se spominjali naučnici, istoričari iz doba otomanske vladavine nad Bosnom i Hercegovinom.
To je jedna ogromna tradicija koja je, na neki način, poništena, odbačena jer se prešlo na novi jezik i pismo, iako je tokom cijele osmanske vladavine bosanska vlastela koristila ćirilicu i narodni jezik u privatnim prepiskama i prekograničnim kontaktima sa Vojnom krajinom i Ugarskom. To je ono što nazivamo krajišničkim pismima ili begovicom, koja su pisana na bosanskoj varijanti ćirilice odnosno bosančici. U privatnoj upotrebi se zadržala sve do polovine 20. vijeka.
Tako je onda bilo moguće da moj pradjed Ahmed Šehić, bihaćki kadija, prevodi Rumija sa perzijskog za svoje potrebe, tj. iz čistog užitka. Čovjek koji je živio na prelazu dva stoljeća i koji je mogao baštiniti (najmanje) dvije jezičke i kulturološke tradicije.
Dug pojam i pojava
Kulturološka samoća koju sam spomenuo na početku teksta odnosi se na to da sebe kao pisca/spisateljicu ili kakvog drugog umjetnika bukvalno moraš izmisliti, sam se izvući iz živog blata i raditi cijeli život na sebi u toj pustoši i tišini. Ta samoća se odnosi i na nepostojanje bilo kakve državne politike, programa, pomoći kojima bi se razvijala bh. umjetnost i kultura. Isto se odnosi i na nauku. Onda si osuđen da sve moraš sam raditi, time je put do uspjeha, do izlaska iz živog blata toliko otežan da mnogi vjerovatno odustanu već na početku.
Sjećam se kad mi je jedan moj nekadašnji prijatelj rekao kako će otvoriti granap ako ne uspije kao umjetnik. Nije otvorio granap, još se bavi umjetnošću. Dok ja nikad nisam došao u tu dilemu da se počnem baviti nekom sporednom djelatnošću jer me izvan pisanja ništa drugo nije ni zanimalo. Možda ću nekad zažaliti zbog toga, možda i sada počesto pomislim da sam mogao u životu postići i druge stvari, ali život je dug pojam i pojava.
Biti pisac u zemlji i državi u kojoj se umjetnost gotovo nikako ne cijeni već je dovoljno prokletstvo samo po sebi. Potrebna je ogromna snaga i energija da se čovjek oslobodi onog živog blata i počne uspravno hodati kao pisac. Ono što je Hrvatska u nogometu mi smo u kulturi; minijaturna zemlja i kultura koja je postigla velike međunarodne uspjehe bez ikakve podrške državne vlasti prema zaista uspješnim umjetnicima.
Simbolika Pjevača
Uvijek sam se više piscem osjećao u Hrvatskoj ili još zapadnije, nego što sam se osjećao u vlastitoj zemlji. Kod nas se uvijek moraš stiditi svoga posla, pošto se nijedan posao istinski ne cijeni. To je stoga jer je sve podvrgnuto ironiji, ismijavanju, šprdanju – zašto je to tako nisam siguran da imam odgovor. Ne radi se tu o ironiji kao stilskom sredstvu unutar teksta, nego o nekoj vrsti ironije koja je štit da se ne pokažu pravi osjećaji; radi se o jednoj kulturološkoj krutosti, nesigurnosti koja zahtijeva da mrziš svakoga ko išta napravi više od prosjeka.
Da sam sredinom osamdesetih rekao svojoj raji kako potajno pišem pjesme vjerovatno bih bio predmet ismijavanja duže vremena i sigurno bih dobio neki pogrdan naziv, jer takva su bila vremena – i takav je bio zakon ulice. Iz tog razloga se u Sarajevu kao vrhunski kompliment smatra kada Davorina Popovića zovu Pjevač, jer, eto, priznaje mu se profesija kojom se bavio. Ulica uvažava njegovu profesiju i odobrava je kroz upotrebu opšte imenice i jednostavnog značenja. Najveći kompliment je to što te neko priznaje kao pisca, prihvata činjenicu da se baviš nekim zanatom koji, biva, iako je džabalebaroški, zaslužuje neko sitno priznanje.
Zato je dobro biti kulturološki sam. Sam sebi probijati put, svoje uspjehe pripisivati samo vrijednošću onog što si napravio. Zato je moja izdavačica iz Engleske radila crowdfunding za jednu moju knjigu, jer nikad nije dobila nikakvu potporu od bilo kakvog nivoa bh. vlasti, dok sve okolne zemlje ulažu u prijevode svojih pisaca. Na taj način me jedino može biti sramota da dolazim iz zemlje i države u kojoj nijednu marku nisu dali za bilo čiji međunarodni uspjeh. Neko domišljat će reći da ne daju pare ni za lobiranje da nam ostane glava na ramenima, i slažem se, to je još i gora činjenica od nelobiranja na umjetničkom planu. Jer da bi mogli pisati i raditi nužno je da imamo glavu na ramenima.
Gori nam tradicija
Neprijatelji ove zemlje i države rade sve da je unište, pa ulažu milionske sume kako bi popravili svoj imidž na Zapadu, dok je naš “legitimni” predstavnik – menažerija SDA konstantno radila ništa, nečinjenjem se borila junački, plus strpljivo gradila kult žrtve na čijim kostima (bukvalnim kostima) otmjeno živi i dan-danas. Vrijedi se i podsjetiti kako su nam prijetili masovnim grobnicama, ako ne budemo glasali za njih. Ne da će nas oni strpati u njih, nego da će nas vaditi iza masovnih grobnica (imaju dobro iskustvo u tome), jer ćemo nastradati vizavi nekakvog nacionalno-vjerskog nejedinstva. Ali, nije naš narod blećak, pa nije htio glasati za njih kao prijašnjih izbornih turnusa.
Lijepo je biti sam i kulturološki sam, to ti daje mogućnost nepripadanja, duhovnog nomadstva, fluidnog identiteta, daje ti mogućnost da pljuneš na svaku anomaliju i negativnu pojavu u ovom društvu, što ja obilato radim zadnjih dvadeset i više godina koliko pišem za novine. Svijetla obraza, reklo bi se sarajevskim žargonom.
Ako na ovu vrstu samoće dodamo i činjenicu kako nam Vatra i Zlo skoro u pravilnim vremenskim razmacima unište i ono malo kulturne arhive koju stignemo skupiti tokom mirnih perioda života ove zemlje, onda dobijemo onu vrstu mogućnosti koju opisuje Olga Tokarczuk u intervjuu za PEN Transmissions. Onaj kome tradicija stalno gori nije dužan da poštuje bilo kakva pravila u pisanju. Mi stalno sebe izmišljamo iz dima i vatre, izrastamo iz zgarišta i nastavljamo sa životom i životom naše kulture. Zamorna je to rabota, ali bitan je krajnji produkt. Knjige su, ipak, trajnije od ljudi. Ni riječi ni ideje nisu podložne smrti i nestanku. I bilo kakva nova Vatra da nadođe, nova kataklizma, mi smo svoje uradili (i radimo) i na taj način postajemo vatrostalni..
