Izraelska vlada se službeno povukla iz Pojasa Gaze u augustu 2005. godine, palestinske obalne enklave koju je neprekidno okupirala od 1967. Osim povlačenja svojih oružanih snaga, morala je rasformirati 21 ilegalno naselje u kojima je živjelo 8.000 jevrejskih doseljenika.
Piše: Belen FERNANDEZ Al Jazeera
Izraelski vojnici su raspoređeni kako bi započeli proces, koji je duboko dotakao međunarodne medije poput The New York Timesa. Taj list je izvještavao o doseljenicima pogođenima izraelskim „historijskim povlačenjem iz Pojasa Gaze“, koji jecaju i od kojih su neke morali iznijeti „iz njihovih domova dok su ovi vrištali u prizorima koji su mnoge vojnike potaknuli na suze“.
Zaista, nema ništa tragičnije od ilegalnih kolonizatora koji su izmješteni s jednog dijela zemlje koja im ne pripada i premješteni na drugi dio zemlje koja im ne pripada. Valja spomenuti da većinu palestinskog stanovništva Pojasa Gaze čine izbjeglice iz izraelskog krvavog osvajanja Palestine 1948. godine, u kojem je ubijeno 15.000 Palestinaca, protjerano tri četvrtine miliona i uništeno više od 500 palestinskih sela.
Mit o povlačenju
Od 2005. mit o jednostranom izraelskom „povlačenju“ iz Gaze tvrdoglavo uporno opstaje i više puta se pozivaju na njega kao na navodni dokaz izraelske plemenite volje da povremeno igra po pravilima.
A ipak, objektivno govoreći, ono što se dogodilo u avgustu te godine nije bilo „povlačenje“ uopće, s obzirom na to da je izraelska vojska nastavila kontrolisati granice Gaze, dok je teritoriju podvrgavala kažnjeničkoj blokadi i periodičnim obijesnim bombardovanjima.
Izraelski zvaničnici nisu se ni trudili sakriti šta zapravo namjeravaju. Godine 2004, dok se o planu još raspravljalo u Knesetu, Dov Weisglass, viši savjetnik tadašnjeg izraelskog premijera Ariela Sharona, otvoreno je izjavio: „Povlačenje je zapravo formaldehid. Pruža količinu formaldehida koja je nužna da ne bude političkog procesa s Palestincima.“
„Zamrzavanjem“ političkog procesa, Weisglass je pojasnio „sprečavate uspostavljanje palestinske države i sprečavate raspravu o izbjeglicama, granicama i Jerusalemu“. Zahvaljujući „isključenju“, tada je cijelo pitanje palestinske državnosti „uklonjeno na neodređeno vrijeme s našeg dnevnog reda“ – i sve s „blagoslovom“ predsjednika Sjedinjenih Američkih Država „i ratifikacijom oba doma Kongresa“.
S obzirom na to da takozvano „povlačenje“ iz Gaze nije značilo prestanak pretvaranja života palestinskih stanovnika na tom području u pakao, Izrael je ostao stalno angažovan na tom frontu. Dana 28. septembra 2005, mjesec dana nakon drame o uplakanim doseljenicima i vojnicima, pokojni ljekar Eyad El-Sarraj, osnivač Programa za mentalno zdravlje zajednice u Gazi, napisao je na web-stranici Electronic Intifada: „Tokom posljednjih nekoliko dana, Gazu su iz njenih snova o oslobođenju probudile užasne eksplozije od kojih se rasprsnulo naše nebo, potresle su se naše zgrade, slomili naši prozore, a mi smo se uspaničili.“
To su bili efekti izraelskih aviona koji su upotrijebili zvučne bombe na nebu iznad Gaze, metoda za koju je El-Sarraj napomenuo da „nikada nije bila korištena prije povlačenja, kako ne bi uznemirili ili povrijedili izraelske doseljenike i njihovu djecu“. I to je bio samo početak „isključivanja“.
Brutalne izraelske operacije
Izrael je 2006. pokrenuo operaciju Ljetne kiše u Pojasu Gaze, koju su lingvista Noam Chomsky i historičar Ilan Pappe kasnije okarakterisali kao „najbrutalniji napad na Gazu od 1967. godine“. To je, naravno, bilo prije nego što je Gazu iz njenih snova o oslobođenju probudio izraelski genocid, u kojem je Izrael sada ubio gotovo 53.000 Palestinaca od oktobra 2023.
No, bilo je mnogo brutalnosti između, od izraelske operacije Lijevano olovo, započete u decembru 2008, u kojoj je ubijeno 1.400 Palestinaca za 22 dana, do operacije Zaštitni rub, u kojoj je ubijeno 2.251 Palestinac za 50 dana u 2014.
Uz periodične napade masovnog ubijanja, nestabilna izraelska blokada Pojasa Gaze predstavljala je dodatne egzistencijalne izazove. Na primjer, 2010. godine BBC je naveo neke od kućanskih potrepština kojima je u različito vrijeme zabranjen ulazak u Gazu, uključujući „sijalice, svijeće, šibice, knjige, muzičke instrumente, bojice, odjeću, cipele, madrace, plahte, deke, tjesteninu, čaj, kafu, čokoladu, orašaste plodove, šampon i regenerator“.
Godine 2006, savjetnik izraelske vlade Weisglass – isti onaj koji je otkrio „formaldehid“ pristup povlačenju, također je na sebe preuzeo obavezu da šarmantno objasni logiku iza izraelskih ograničenja uvoza hrane u Pojas Gaze: „Ideja je staviti Palestince na dijetu, ali ne i ubiti ih od gladi.“
Sada kada Izrael doslovno izgladnjuje Palestince do smrti u Gazi s punim saučesništvom SAD-a, izgleda da je ta „ideja“ prošla neke revizije. U međuvremenu, nedavna vijest koja se poziva na neimenovane izraelske zvaničnike ukazuju na to da Izrael isto tako trenutno planira „osvajanje“ i punu vojnu okupaciju Pojasa Gaze.
Dvije decenije nakon povlačenja Izraela iz Gaze koje to nije, sigurno je pretpostaviti da je „isključivanje“ utrlo put osvajanju. I ovaj put, nema plana isključenja.
