U danima pred ramazan, čuli smo obećavajuće riječi „prekid vatre“. Izgovorio ih je američki predsjednik, a mediji su ih ponovili. Nakratko su životi Palestinaca u Gazi visili su o koncu, uhvaćeni između mogućnosti primirja za vrijeme ramazana i izraelskog neumoljivog nagona da eliminiše moj narod s lica zemlje.
Piše: Ghada AGEEL Al Jazeera
Međunarodni dan žena je bio i prošao; žene u Kanadi, gdje fizički živim, su slavile; žene u Gazi, u kojoj živi moje srce, suočile su se s još jednim danom u kojem se bore pomoći porodicama da prežive. No, i dalje nije bilo naznaka primirja.
Navečer smo na TV-u, koji u našoj kući nismo gasili od 7. oktobra, čuli udarnu vijest: izraelske okupacijske snage (IOF) gađale su područje oko tornja Al-Masri u Rafahu.
Al-Masri je jedan od najstarijih stambenih blokova u Rafahu. Nekada su tamo živjeli deseci porodica, a od početka rata ih je još i više. Tamo živi moj amidža Fathi i njegova proširena porodica. Vrisnula sam u nevjerici.
Vidjevši moj nemir, moj najmlađi sin Aziz je prošaputao, pokušavajući me utješiti. „Mama, barem toranj nije pogođen direktno kao kuće amidže Nayifa ili amidže Harba. Amidža Fathi je imao sreće. Zahvali Allahu.“ Ovo je novo mjerilo sreće u Gazi: kada ne poginete, kada uspijete pobjeći od izraelskog napada koji vas učini beskućnikom. Težina gubitka i nesigurnosti nadvila se nad mene dok sam čekala da čujem vijesti o sudbini mog rođaka.
Amidža Fathi, njegova supruga, njihova odrasla djeca sa svojim porodicama, njegova braća sa svojim porodicama, bratići i bratične i drugi članovi proširene porodice, pobjegli su u Rafah nakon što je izraelska vojska napala Khan Younis. Amidža Fathi je godinama radio u Saudijskoj Arabiji, prije nego što se vratio u Gazu da radi kao nastavnik pri UN-u u izbjegličkom kampu u Khan Younisu. Cijela porodica sastoji se od visoko obrazovanih profesionalaca koji su živjeli u prekrasnoj kući u Khan Younisu, koja je uništena u decembru u izraelskom zračnom napadu.
Nedugo potom, amidža Fathi je objavio na Facebooku fotografiju njihove kuće prije i poslije napada. Napisao je: „Ovo je naša draga kuća, koja je nestala. Ovaj plod 40-godišnjeg napornog rada i truda uništila je okupacijska vojska koja tvrdi da je moralna. Pitam se šta im je uradila moja kuća … Je li se borila protiv njih? … Ovo je kolektivno kažnjavanje ljudi, kamenja i svih oblika života … Dovoljan je nama Allah i divan je On zaštitnik.“
Moj rođak Ahmad, sin amidže Fathija, otišao je da vidi šta je ostalo od njihovog doma. Tada je saznao da su neke komšije, rođaci moga muža, ostali da se brinu za stare i iznemogle ljude koji se nisu mogli kretati. Svi su se sklonili u veliki dnevni boravak jedne kuće. Ali, tamo je pala bomba i ubila njih 18.
Ahmad mi je prepričao taj užas, a njegove su mi se riječi urezale u dušu. Ispričao mi je kako je sakupljao dijelove tijela porodice moga muža – starih, žena i djece – koji su bili razbacani posvuda. Učinio je šta je mogao za mrtve, a potom je morao misliti na žive. Preturao je po ruševinama svoje porodične kuće, tražeći igračke za djecu i odjeću koju je ponio u njihovo novo sklonište u tornju Al-Masri.
Dok se dešavao napad na toranj Al-Masri, ostala sam prikovana za TV, moleći se da su mi rođaci preživjeli. Plašila sam se za amidžu, koji i ako je preživio, bio je rizična skupina s obzirom na probleme sa srcem i visok pritisak. Ahmad mi je pričao da je zabrinut za očevo zdravlje, kada smo posljednji put razgovarali. Nekoliko sati kasnije, potvrđeno je da je toranj pogođen. Ljudi su to zabilježili svojim mobitelima. Pokušala sam zaspati.
Prvo što sam vidjela kada sam otvorila oči narednog jutra jeste snimak koji je snimio jedan mladić, a na kojem se vide sirove emocije, haos i nesigurnost na licima mladih i starih usred tame; u pozadini se čuo tužni plač male djece. „Tri su sata ujutru, a ja sam i dalje na ulici s porodicom. Toranj je pogođen s pet raketa. Ne znamo gdje da idemo, ali hvala Bogu, živi smo“, rekao je.
Onda je stigla poruka mog rođaka Mohammeda, drugog sina amidže Fathija, profesora u Omanu, koji mi je rekao: „Ghada, moj otac je sa ostalim porodicama napustio zgradu 30 minuta prije nego što je pogođena. Otac je dobro.“ Preplavio me osjećaj olakšanja.
Došao je vikend. Od sudbine amidže Fathija i njegove porodice prešla sam na nove užase koji su se događali dok se primicao ramazan. Neprestano sam telefonirala i razmjenivala poruke sa članovima svoje porodice u Kanadi i na Bliskom istoku. Tražili smo vijesti da se umirimo čuvši da je ovaj ili onaj član porodice preživio neku tešku stvar.
Tetka Aziza iz Ujedinjenih Arapskih Emirata mi je drhtećim glasom prenijela tužnu vijest da je nekoliko naših rođaka uhapsio IOF u općini Hamad, u Khan Younisu. Bili su se vratili u svoju napuštenu kuću po neke stvari, misleći da se izraelska vojska povukla iz tog predjela.
Ali vojnici IOF-a su se pojavili i opkoliki ih. U toj velikoj grupi, bila su trojica mojih rođaka. Njih su, zajedno sa drugim muškarcima, skinuli u donji veš, ponizviši ih pred porodicama. Potom su ih ispitivali i tukli na okrutan način, prije nego što su ih odveli na nepoznatno mjesto.
Agonija svjedočenja takvom užasu bila je previše za jednog od mojih rođaka. Jamal, devetogodišnji sin invalid, jedne od mojih rodica, Shaime, dobio je konvulzivne napade, Izraelski vojnici, ne znajući šta da rade s njom i njenim bolesnim i gladnim djetetom, pustili su ih nakon što su ih nekoliko sati držali na ulici.
Naredili su joj da trči ne osvrčući se. U strahu da će je upucati ako se okrene da vidi šta se dešava s drugima, odmah je otišla sa sinom u naručju, gledajući samo naprijed. Pješačila je noseći sina od Hamada od Al-Mawasija, plačući zbog užasa kojem je upravo svjedočila, ne znajući kako će prenijeti poražavajuću vijest našoj porodici.
Ta mi je vijest slomila srce. Hoćemo li ikada više vidjeti svoje rođake? Hoće li ih osloboditi, ili će doživjeti istu sudbinu kao i brojni drugi muškarci iz Gaze koje je zarobio IOF, a potom ih ili upucao ili zatvorio i mučio? Nisam mogla spavati.
Naredni dan sam provela na Facebooku u potrazi za vijestima o mojoj porodici. Očekivali smo da će se te noći pojaviti mlađak i označiti početak svetog mjeseca. Razmišljala sam o onima među nama koji su odabrali postiti i onima koji su bili prisiljeni gladovati u Gazi.
Zatim sam vidjela objavu svog amidže Hanyja, o njegovom iskustvu vraćanja da provjeri u kakvom je stanju njegov dom u izbjegličkom kampu u Khan Younisu, nakon što je evakuisan na Badnje veče. Napisao je:
„Otišao sam kući. Posvuda razranje. Ispred mene je zgrada u obliku pravougaonika koju poznajem, a koja je pretrpjela manju štetu. Uspio sam odrediti koordinate svoje kuće. Neko je vikao iz nagomilanih ruševina ‘Nemoj ići ovom neravnom stazom, idi tim putem’ i pokazivao je rukom. Jedva sam uspio doći. Sve je bilo ispunjeno ruševinama. Granata je presjekla moju jedinu palmu … Čak i to drvo ima mjesto u mom srcu. Tražio sam Abu Khudaira, mog mačka, ali ga nisam mogao naći. Neko mi je rekao da ga je vidio i da je živ. Nisam ostao dugo. Nisam došao da oplakujem kamenje. Otišao sam s druge strane logora. Okrenuo sam se i začuo djevojku koja je povikala ‘Hvala Allahu, na sigurnom si.’ Bila je to [naša komšinica] Aida! Povikao sam, iznenađen, ‘Šta te dovelo ovdje, ludo jedna?’ Odgovorila je, ‘Nisam nikada ni otišla. Ostala sam s ocem.’ Aida nije imala mnogo sreće u životu. Nije bila mnogo obrazovana, potjecala je iz siromašne porodice, a otac joj je bio nepokretan i dementan. ‘Kako da ga ostavim? Ili ćemo preživjeti zajedno ili ćemo umrijeti zajedno’, kazala je.“
Dalje je pisalo:
„Kako je Aida bila u stanju brinuti se o ocu sve ovo vrijeme dok im je smrt visila nad glavom sedmicama? Ta djevojka je najveća, najhrabrija, najpametnija i najpobožnija … Aida je ikona. Samom sebi sam rekao dok sam se trudio da ne padnem, krećući se po ruševinama: ko bi se od nas mogao mjeriti sa Aidinom snagom? Niko. Ona je živi mučenik na Zemlji.“
Šriom Pojasa Gaze, sada kada je došao ramazan, ljudi su se pozdravljali riječima „Ramazan kerim“, što znači „Ramazan je velikodušan“. Drugi su odgovarali „Allah akram“, što znači „Allah je najvelikodušniji“.
Zaista, Allah jeste najvelikodušniji, Aidin primjer je još jedan dokaz toga.
Aida je sušta suprotnost onima koji su odlučili ignorisati genocid. Ona je svjetionik hrabrosti i nade u najmračnijim trenucima. Njeno prisustvo među nama razotkriva barbarstvo globalne politike i kukavičluk političkih čelnika koji biraju tolerisati genocid i odbijaju ga zaustaviti. Ko bi se od njih ikada mogao uspeti do Aidinog nivoa? Hvala Allahu što je poživjela još jedan dan.
NIMER SULTANY: Nije samo Izrael na optuženičkoj klupi, nego svi oni koji skreću svoj pogled
