Saudijska Arabija, Pakistan i Turska potpisali su u petak u Meki Zajednički odbrambeni sporazum, dokument koji bi mogao označiti početak novog raspoređivanja političkih i sigurnosnih odnosa na Bliskom istoku, ali i šire.
Da se u Rijadu priprema nešto značajno bilo je moguće naslutiti već noć prije potpisivanja. Saudijske vlasti tada su, pozivajući se na obavještajne podatke, upozorile na mogućnost napada Irana, jemenskih Husa i iračkih šiitskih milicija na saudijsku teritoriju. Neimenovani saudijski zvaničnik rekao je za Al Arabiya English da Rijad raspolaže “kredibilnim obavještajnim informacijama” o takvoj prijetnji.
Dan kasnije saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i pakistanski premijer Shehbaz Sharif sastali su se u Meki i formalizirali sigurnosni dogovor.
Sama činjenica da je za ceremoniju odabrana Meka nosi snažnu političku poruku. Za razliku od ranijih važnih sporazuma koji su uglavnom potpisivani u Rijadu ili Džedi, ovaj je put domaćin odlučio mjesto potpisivanja povezati s najsvetijim gradom muslimana.
Savez bez jasno označenog neprijatelja
Najviše pažnje privukla je odredba prema kojoj bi napad na jednu od tri potpisnice bio tretiran kao napad na sve ostale. Zbog toga je Sporazum odmah počeo biti poređen s Članom 5 NATO-a, odnosno principom kolektivne odbrane.
Međutim, vlade Saudijske Arabije, Turske i Pakistana insistiraju na tome da sporazum nije usmjeren protiv neke konkretne države. Naprotiv, ostavljena je mogućnost da mu se pridruže i druge zemlje. Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan već je spominjao Egipat kao potencijalnog budućeg člana.
Zvanično objašnjenje fokusirano je na jačanje saradnje između tri države, sigurnost i borbu protiv terorizma.
Reakcije iz Teherana bile su oprezne. Iranski parlamentarac Ebrahim Rezaei sporazum je nazvao “dogovorom na papiru”, dok je glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova Esmail Baghaei poručio da Iran nema razloga za zabrinutost. Kao argument naveo je dobre odnose Teherana s Turskom i Pakistanom, državama s kojima Iran dijeli granice i historijske veze.
Izrael ga, međutim, posmatra drugačije. Ministar za pitanja dijaspore Amichai Chikli ocijenio je da je novi aranžman nepovoljan za Izrael jer dodatno povezuje Tursku, Saudijsku Arabiju i Pakistan. Kao odgovor predložio je snažnije povezivanje Izraela s Grčkom, Kiprom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Somalilandom.
Zbog toga je razumljivo zašto su upravo Iran i Izrael među državama koje najpažljivije prate razvoj ovog saveza. Sporazum se pojavljuje u trenutku duboke regionalne nestabilnosti nakon izraelsko-američkog rata protiv Irana, pa se njegovo značenje tumači na različite načine.
Za jedne je riječ o pokušaju popunjavanja sigurnosnog vakuuma koji bi mogao nastati povlačenjem američkih snaga iz regije. Drugi ga vide kao potencijalni prozapadni blok usmjeren prema Iranu. Treći u njemu prepoznaju pokušaj stvaranja protuteže Izraelu, dok postoje i tumačenja prema kojima bi nova osovina u budućnosti mogla biti konkurent i Teheranu i Tel Avivu.
Šutnja Washingtona dodatno ostavlja prostor za takve interpretacije.
Tri centra moći
Ako se regionalni odnosi posmatraju kroz prizmu novih savezništava, postaje vidljivo da se oko Bliskog istoka polako oblikuju najmanje tri različita centra.
Prvi okuplja Izrael i njegove partnere, drugi Iran i njemu bliske aktere, dok se treći sada pokušava izgraditi oko Turske, Pakistana i Saudijske Arabije.
Takvo preslagivanje otvorilo je i brojna pitanja unutar muslimanskog svijeta. Na društvenim mrežama pojavile su se kritike zbog toga što Palestina nije dio sporazuma, dok su drugi postavljali pitanje kakav je smisao odbrambenog saveza između muslimanskih država ako njegova svrha nije međusobna zaštita u slučaju napada.
Sporazum koji se pripremao mjesecima
Meksički sporazum nije nastao iznenada. Još od početka godine pojedini mediji izvještavali su o mogućnosti da se Turska priključi sigurnosnom aranžmanu koji su Saudijska Arabija i Pakistan zaključili prethodne godine.
Širi kontekst ovog približavanja treba tražiti u događajima nakon 7. oktobra 2023. godine, kada je napad Hamasa na Izrael pokrenuo lanac sukoba i regionalnih obračuna koji do danas nisu završeni.
Posebno važan trenutak za Rijad bio je izraelski napad na čelnike Hamasa u Kataru. Time je Izrael, prema procjenama u dijelu arapskog svijeta, pokazao da je spreman izvoditi operacije gotovo bilo gdje u regiji, računajući na podršku Sjedinjenih Američkih Država.
U takvom okruženju Saudijska Arabija ima možda i najveći interes za stvaranje dodatnog sigurnosnog mehanizma. Turska i Pakistan imaju kapacitete koji Rijadu mogu biti od velike koristi, dok je saudijska vojska, uprkos ogromnim ulaganjima, pokazala ozbiljna ograničenja tokom dugog sukoba s Husima.
Zbog toga se čini da Rijad traži alternativne ili dopunske sigurnosne garancije u trenutku kada više ne može u potpunosti računati na dosadašnji američki zaštitni kišobran.
Situacija se dodatno zakomplikovala nakon iranskih udara na američke baze i druge ciljeve povezane s operacijama protiv Irana na saudijskom teritoriju, kao i nakon zatvaranja Hormuškog moreuza.
Istovremeno, Saudijska Arabija ponovo je pod pritiskom Husa. Pokret Ansar Allah zahtijeva ukidanje blokade područja Jemena pod njegovom kontrolom i prijeti odgovorom kroz blokadu saudijskih luka i aerodroma. Nakon što Rijad nije prihvatio zahtjeve, uslijedili su napadi na pojedine brodove koji su plovili prema saudijskim lukama.
Crveno more kao test novog saveza
Zato nije slučajno što se među odredbama trilateralnog sporazuma nalazi i pitanje sigurnosti pomorskog saobraćaja u Crvenom moru.
Rijad je i ranije pokušavao okupiti širu koaliciju koja bi mogla odgovoriti na prijetnje Husa, posebno zbog njihovog položaja uz Bab al-Mandeb, jedan od najvažnijih svjetskih pomorskih prolaza.
Upravo će događaji na Crvenom moru pokazati koliko je novi sporazum stvarni sigurnosni aranžman, a koliko politička deklaracija.
Saudijska Arabija traži novu sigurnosnu računicu
Rat između Irana, Izraela i Sjedinjenih Američkih Država već je promijenio regionalne odnose. Države koje su godinama pažljivo balansirale između različitih centara moći sada su primorane redefinirati svoje pozicije.
Saudijska Arabija jedan je od najvažnijih primjera.
Ipak, potpisivanje Sporazuma iz Meke samo po sebi ne znači da je Rijad dobio konkretnu vojnu zaštitu. Dokument ne precizira kada bi trupe trebale biti poslane u pomoć napadnutoj članici, ko bi njima komandovao niti kakav bi konkretan oblik pomoći bio obavezan.
U tom smislu postoji važna razlika između političkog principa kolektivne odbrane i konkretnih vojnih obaveza. Čak ni Član 5 NATO-a ne propisuje identičan vojni odgovor svake članice na napad, već ostavlja državama prostor da odrede način na koji će pružiti pomoć.
Za Tursku bi novi aranžman mogao predstavljati značajnu priliku, posebno ako dođe do smirivanja sukoba s Iranom, a potom i do slabljenja konflikata u kojima učestvuju iračke milicije i Husi. Ankara bi tada mogla dodatno ojačati saradnju sa saudijskom vojskom, povećati izvoz naoružanja i privući nove saudijske investicije.
Pakistan ima sličan interes, uz dodatnu korist u vidu jačanja vlastite uloge u regionalnoj diplomatiji. Islamabad se već pokazao kao važan posrednik u kontaktima između Washingtona i Teherana, pa bi novi savez mogao dodatno povećati njegovu diplomatsku težinu.
Saudijski novac i turski utjecaj
Interesi Ankare i Islamabada prema Rijadu, međutim, nisu samo sigurnosni.
Saudijska Arabija raspolaže ogromnim finansijskim potencijalom, a posljednjih mjeseci sve se više govori o promjeni investicijske politike Kraljevine i nastojanju da se veći dio kapitala zadrži unutar zemlje.
Na takvu politiku nesumnjivo utiču i regionalni rizici. Rat s Iranom, prijetnje Hormuškom moreuzu, napadi Husa i opasnost od zatvaranja Bab al-Mandeba pokazuju koliko je saudijska ekonomija ranjiva na regionalne poremećaje.
Zbližavanje Rijada i Ankare posebno je zanimljivo ako se posmatra kroz prizmu njihovih ranijih neslaganja. Odnosi dvije zemlje godinama su bili opterećeni različitim stavovima prema Muslimanskom bratstvu, koje Saudijska Arabija smatra terorističkom organizacijom.
Sada se, međutim, otvara prostor za sasvim drugačiju vrstu saradnje.
U junu ove godine postignut je dogovor o obnovi historijske željezničke pruge Hidžaz, koja bi Tursku, preko Sirije i Jordana, ponovo povezala s Džedom. Željeznica je početkom 20. stoljeća predstavljala jedan od važnih infrastrukturnih projekata Osmanskog carstva.
Već tada su iz Izraela stigle kritike, jer bi planirana trasa zaobišla izraelsku teritoriju i istovremeno dodatno povezala Tursku s arapskim prostorom, čime bi Ankara mogla proširiti svoj ekonomski i politički utjecaj.
Od Mediterana do Južne Azije
Ako bi se sigurnosni sporazum iz Meke vremenom razvio u trajniji savez, njegov potencijalni domet bio bi mnogo veći od same tri države potpisnice.
Turska, Saudijska Arabija i Pakistan zajedno predstavljaju svojevrsni geopolitički luk koji bi mogao povezivati Mediteran, Bliski istok, Kavkaz, Centralnu Aziju i prostor prema Indiji.
Za sada je, međutim, prerano govoriti o čvrstom savezu. Sporazum tek treba biti testiran u stvarnim krizama.
Prvi takav test stigao je gotovo odmah.
Husi su već narednog dana izveli napade na ciljeve u Saudijskoj Arabiji i, prema navodima, pogodili rafineriju nafte u Jizanu. Istovremeno su u Crvenom moru napadali brodove.
Do sada ni Turska ni Pakistan nisu odgovorili vojnom intervencijom.
Upravo će zato naredni mjeseci pokazati je li Sporazum iz Meke samo politička poruka u trenutku velikog regionalnog preslagivanja ili početak stvaranja novog sigurnosnog bloka koji bi mogao trajno promijeniti odnose snaga na Bliskom istoku.
NOVI IZRAELSKI NAPADI NA JUG LIBANONA UPRKOS PRIMIRJU, pregovori nastavljeni u Rimu
