I
U kontekstu razmišljanja o kulturi sjećanja, kojom se prilično intenzivno bavim posljednju godinu i po dana, na svojoj sam službenoj facebook stranici, u ponedjeljak, 1. decembra 2025., objavio sljedeći status: „Svojom nebrigom ili možda neshvatanjem pojma kulture i kulturnog identiteta, lokalna je SDA u prethodnom desetljeću napravila ogromne propuste na štetu grada Mostara i države Bosne i Hercegovine. Spomenut ću večeras samo jedan: s izuzetkom obnove Starog mosta i otvaranja Pavarotti centra, čiji je idejni tvorac i realizator, zapravo, bio jedan čovjek (Safet Oručević), SDA ili je bolje reći institucije kojima je ta stranka upravljala i još uvijek upravlja, nisu osmislile, kreirale ili realizirale nijedan kulturni projekt, koji bi bio u stanju da pređe granicu lokalne kulture i svijetu ispriča priču o mostarskoj ratnoj tragediji.
Sjećanje na opsadu Sarajeva integrirano je u razne oblike visoke kulture, prije svega u iznimno vrijedne i mnogo prevođene knjige (Mehmedinović, Vešović, Kebo, Karahasan, Jergović), u glasovite i poznate filmove (Kenović, Tanović, Žbanić, Sidran, itd.), u pozorišne predstave koje su proputovale planetu uzduž i poprijeko, itd. – o muzejskoj, spomeničkoj ili festivalskoj kulturi da ne govorimo – dok je sjećanje na opsadu Mostara, zahvaljujući u najvećoj mjeri nebrizi lokalne SDA, u svijetu kulture i dalje manje-više nepoznato.
Umjesto da se svim sredstvima bore i u svojoj centrali u Sarajevu, i na višim nivoima vlasti, pa i u našim ambasadama u svijetu, da upravo one umjetnike koji u svojim djelima gotovo svakodnevno ispisuju ovaj grad i Hercegovinu – u knjigama, na slikarskim platnima, na pozorišnim daskama – predstave što širem evropskom i svjetskom auditoriju, te na taj način doprinesu razvoju njegovog modernog kulturnog identiteta, oni su se potrudili da ih učine potpuno nevidljivima i nevažnima čak i u svojoj zajednici.
Umjesto da rade na tome da na evropske i svjetske jezike prevode mostarske pisce i pjesnike, da mostarskim slikarima organiziraju izložbe u evropskim i svjetskim metropolama, da muzičarima otvaraju nove mogućnosti i perspektive (sve ono što za hrvatsku kulturu radi, na primjer, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske), da na kraju krajeva počnu vrednovati umjetnost i kulturu onako kako je vrednuje ostatak civilizovanog svijeta, oni se bave, što ne mogu da ne spomenem, organiziranjem iftara na gradskim ulicama i sličnim trivijalnim stvarima. Jer svakoga grada ima onoliko koliko ima njegovih umjetnika, a ne političara, ma iz koje stranke da dolazili.“
Moj protest i moja ljutnja bili su prije svega usmjereni prema gradskom odboru Stranke demokratske akcije, koji već više od tri desetljeća odlučuje o kulturnoj politici u dijelu grada istočno od Bulevara. Kao bivši direktor Pavarotti centra u dva mandata (2011 – 2019), imao sam priliku izbliza upoznati procese i načine dodjele sredstava kulturnim institucijama u gradu, te se u nekoliko navrata i izravno susresti s ljudima iz te stranke koji su direktno odlučivali o njihovoj sudbini. Njihovo poimanje i vrednovanje kulture zahtjeva poseban elaborat i tome ću se, nadam se, jednom ozbiljno posvetiti u svom radu.
Među prozvanima se našao direktor mostarskog Pozorišta lutaka, Edin Kmetaš, kadar te iste stranke, koji je ispod mog posta ostavio sljedeći komentar: „Elvedine, podržavam svačije pravo da kaže svoje mišljenje i ne znam u koju svrhu si pisao ovo što si napisao, ali kada kažeš ‘niti jedan jedini događaj koji prevazilazi granice lokalnog’ osjećam se prozvanim kao čovjek koji je na čelu Pozorišta lutaka i stoga želim da te upoznam sa našim radom pošto vidim da ga ne pratiš. Naime, prije 5 godina pokrenuli smo Međunarodni festival lutkarske umjetnosti u Mostaru – FLUM. Na festivalu su u ovih 5 godina gostovali razni umjetnici, većinom lutkari, iz preko 30 zemalja sa skoro svih kontinenata izuzev Afrike. Festival nam je s druge strane otvorio vrata pa sam prije 2 godine u Briselu na obilježavanju 95. godišnjice Svjetske asocijacije Unima International imao čast da pričam o Mostaru, Pozorištu i festivalu, odmah poslije kolegice iz Ukrajine, zatim, iste godine na globalnom forumu u Koreji bio jedan od 5 govornika iz Australije, Kanade, Koreje i Japana i prezentovao državu, grad i kuću iz koje dolazim. Ove godine, jedini iz BiH, bio na Svjetkom kongresu u Koreji… prošle godine napravili predstavu o Mostaru, gradu svjetlosti – “City of lights” koju naravno nisi pogledao itd… dakle, u situaciji u kojoj se nalazi zemlja, grad, kultura uopšte ovo je i mnogi više od očekivanog. S druge strane, da nedostaje kvalitetnog kulturnog sadržaja, nedostaje, da nedostaje pažnjene i podrške, nedostaje… ali ne možeš nešto tvrditi i globalizovati a da se prije ne raspitaš… ili možeš, ali onda to nije blizu istine. Pozdrav.“
Prvo što mi je upalo u oči u Kmetašovom komentaru jeste da me je pogrešno citirao, što je, naravno, jedan od ozbiljnijih simptoma intelektualne hipokrizije i to na način da je moje riječi prilagodio svojoj potrebi da se javnosti predstavi kao veliki kulturni reformator. Napisao je: ‘niti jedan jedini događaj koji prevazilazi granice lokalnog‘, iako je u stvari očito da sam ja napisao ovako: „s izuzetkom obnove Starog mosta i otvaranja Pavarotti centra, čiji je idejni tvorac i realizator, zapravo, bio jedan čovjek (Safet Oručević), SDA ili je bolje reći institucije kojima je ta stranka upravljala i još uvijek upravlja, nisu osmislile, kreirale ili realizirale nijedan kulturni projekt, koji bi bio u stanju da pređe granicu lokalne kulture i svijetu ispriča priču o mostarskoj ratnoj tragediji.“ To da su obnova Starog mosta i izgradnja Pavarotti centra kulturni (ne samo graditeljski) projekti prvog reda koji su Evropi i svijetu ispričali priču o ratnom stradanju Mostara valjda je svakome jasno, kao što je valjda svakome jasno da FLUM ima veze s ratom i opsadom Mostara isto onoliko koliko i Edin Kmetaš ima veze s Oručevićevim vizionarstvom.
II
Ne znam je li potrebno objasniti da moja namjera u ovom kratkom eseju nije ocrniti Kmetašev lik ili Lutkarsko pozorište u kojem radi nekoliko meni dragih prijatelja, a pogotovo ne FLUM; moja je namjera samo preispitati Kmetašev komentar u odnosu na moj post i na temelju onoga o čemu on govori, objasniti ono o čemu ja govorim. Zašto me, dakle, Kmetašev komentar pomalo podsjeća na situaciju u kojoj čovjeku koji se davi u moru dobacite padobran da bi se spasio?
Prije svega, moram reći da ja zaista ne znam ko su bili lutkari koji su učestvovali na FLUM-u, ne znam ni kako su proveli vrijeme u našem gradu, ali jedno sigurno znam: znam gdje nisu bili. Nisu bili tamo gdje ih je, da je sreće, gospodin Kmetaš, ili neko iz njegovog tima, ili pak neko iz lokalne SDA, najprije trebao odvesti, čak i prije nego im je pokazao Stari most: u Muzeju opsade grada.
Zašto bi trebalo da svaki čovjek koji dođe u Mostar, pa i gosti Pozorišta lutaka, najprije posjete muzej opsade grada, koji naravno ne postoji, pa tek onda odu na Stari most?
Zato što je unutar te opsade odbranjeno ne samo bošnjaštvo, kojim lokalni esdeaovaci već tri desetljeća ispiru usta i pune džepove, ili zato što je u toj opsadi odbranjena ideja multietničke i multikulturne Bosne i Hercegovine, nego i zato što je u njoj odbranjena i ideja moderne Evrope; one Evrope koja na temeljima antifašizma danas njeguje i prihvata svoje različitosti. Zbog propusta u našoj kulturnoj politici iskustvo opsade Mostara nikada nije postalo dijelom evropskog kulturnog naslijeđa; ono se nije povezalo s evropskom kulturom niti asimiliralo u nju – izuzev u dva slučaja o kojima sam već govorio – u najvećoj mjeri zbog toga što su oni koji vode kulturne i političke procese u gradu pitanje kulture sveli na pitanje vjerskog i etničkog identiteta, a pitanje opsade grada i agresije na Mostar i Bosnu i Hercegovinu, na patnju samo jednog naroda, bošnjačkog.
Da ne budem krivo shvaćen: bošnjački narod jeste najveća žrtva srpske i hrvatske agresije, to je historijski aksiom, ali su žrtve tih dvaju agresija bili i Srbi i Hrvati koji se nisu slagali s politikom Franje Tuđmana i Mate Bobana, odnosno Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića. Mnogi od njih ratovali su rame uz rame s Bošnjacima u Armiji R BiH. Neki su dobitnici najvećih ratnih priznanja, poput mog druga Zoke Perića. Neki su, također poput mog druga, Saše Saleta Đermanovića, odigrali ključnu ulogu u oslobađanju Sjevernog logora i deblokadi Mostara. Treći su, opet, poput pokojnog Gorana Stošića, položili svoj život u odbrani ovoga grada i države. Takvim ljudima, bilo da su živi ili ne, odbrana Mostara i Bosne i Hercegovine duguje svoj građanski, multietnički karakter.
III
Ovdašnja se kultura sjećanja, uz nekoliko časnih izuzetaka, s vremenom udavila – usprkos padobranu koji joj je dobacio Kmetaš – u trivijalnim rodoljubivo-vjerskim narativima bošnjačkih političkih patriota, koji niti mogu izdržati test vremena, niti se mogu oduprijeti sve učestalijim pokušajima HDZ-ovog izmišljanja i prekrajanja historije. Osim što nemaju nikakvu jasnu strategiju, institucije države, koje bi trebalo da brinu o tome, nažalost, još nisu shvatile da jedino oblici visoke kulture predstavljaju siguran arhiv za skladištenje ljudskih emocija i iskustava, a samim tim i najbolji način da budućim generacijama prenesu naslijeđe prošlosti.
Zašto to kažem? Objašnjenje je vrlo jednostavno, ako je uopće i nužno: velike historijske događaje ljudi najbolje pamte po umjetničkim djelima koja ih tematiziraju; čisto radi utiska, spomenut ću samo one koji mi prvi padnu na pamet, od filmova „Pearl Harbour“ ili „Hrabro srce“ (The Brave Heart), romana „Iwanhoe“ ili Scuratijevih dokumentarno-romanesknih bisera „Najbolje doba našeg života“, „M. dijete svoga vremena“ i „M. čovjek providnosti“ (Frakturini prijevodi), do legendarne Picassove Guernice, itd. U kulturi sjećanja, muzeji i spomenici, kojih također nemamo, grade se u mjestima i na poprištima historijskih zbivanja, dok oblici visoke kulture nastaju da bi obišli svijet i u kolektivnoj memoriji čovječanstva sačuvali estetizirano sjećanje na događaje o kojima govore.
Ali da se vratim na Muzej koji ne postoji. Taj muzej i iskustvo njegovog obilaska, hipotetički gledano, moglo bi poslužiti kao nadahnuće raznim umjetnicima, u ovom slučaju lutkarima iz cijelog svijeta, gostima FLUM-a, da i sami u svojim djelima tematiziraju Mostar, pogotovo njegovu opsadu. Tako bi se, na još neposredniji način, mostarsko ratno iskustvo, koje je danas, nažalost, prepušteno nepouzdanom sjećanju sve manjeg broja ljudi, prenijelo i asimiliralo u druge kulture.
Iz toga proizilazi da bi gosti FLUM-a, također, prilikom posjete Muzeju opsade grada, trebalo da dobiju na poklon, na primjer, platna mostarskih slikara – ali ne slike šipaka, džezvi za kafu s motivom Starog mosta u pozadini i sličnih trivijalnosti – nego slike koje na visok umjetnički način tematiziraju mostarsku ratnu apokalipsu ili govore o onom suštinskom u našem identitetu (evo, preporučujem, prekrasan, veličanstven triptih Salke Peze o Starom mostu); trebalo bi da dobiju knjige mostarskih pisaca i to u željenom prijevodu, od Alekse Šantića (kojeg se SDA, na žalost, davno odrekla), pa do Nedžada Maksumića, Adnana Repeše, Adnana Žetice, Adnana Džolote, na kraju krajeva i moje, dakle knjige koje se na različite načine bave traumatičnim iskustvom opsade i pitanjima našeg identiteta u postojećem kulturnom kontekstu; trebalo bi da dobiju i CD s ratnim pjesmama Mo Army benda i njihovim prevodom na engleski jezik, poemu Alije Kebe „Amrina Kletva“, i da ne nabrajam dalje.
No, to međutim nije moguće, jer strukture vlasti, koje bi trebalo da osmisle i realiziraju obrasce kulturne saradnje s drugim zemljama, nikada nisu zanimali prevodi Trećeg lica jednine, Autentične povijesti kućnog broja 198, Godine bez proljeća, Ništa lakše od umiranja, Sandra i drugih romana mostarskih pisaca, kao što ih nisu zanimale mogućnosti izlaganja slika mostarskih slikara u evropskim i svjetskim metropolama, niti ih je zanimalo muzičko naslijeđe, niti kultura sjećanja uopće.
IV
To što Muzej opsade grada ne postoji ni trideset godina nakon rata, krivica je, u najvećoj mjeri ovdašnje vlasti, to jest njene bošnjačke partikule: mostarske SDA. Naravno da će Kmetaš i njegovi stranačke kolege reći da preuveličavam, da sam daleko od istine, da je to nemoguće, da za to treba saglasnost druge strane, da je to protiv zakona i tako dalje, što bi i imalo smisla kada bi zakon u ovom gradu bio isti za sve. Ili drugim riječima, kada ne bi bilo nelegalno izgrađenih krsta na Humu, zvonika katedrale na Bulevaru, Hrvatskog narodnog kazališta u centralnoj gradskoj zoni i, zamislite, Muzeja HVO-a u logoru Heliodrom.
Drugim riječima, gosti lutkarskog festivala FLUM svake godine (ove je bio 5. po redu) iz Mostara odu bez ikakvog saznanja o tome gdje su zapravo bili. Zamislite da odete na lutkarski festival u Auschwitz i vratite se iz njega bez spoznaje da ste bili u logoru? Ako kažete da preuveličavam i da Istočni Mostar nije bio koncentracioni logor, onda niste bili ovdje od maja 1993. do marta 1994. godine. Niste vidjeli izbliza, niti ste osjetili na svojoj koži, ono što smo mi viđali i osjećali svakoga dana: mrtve, ranjene, osakaćene, zapaljene, umiruće od gladi, premlaćene, jadne, izbezumljene, prognane. Ilustracije radi, dat ću lični primjer, kojeg sam spomenuo u jednom sada već prilično zaboravljenom tekstu: majka moje nene po majci, Munta Hajdarević, inače izbjeglica iz sela Pješevac na Dubravskoj visoravni, umrla je od gladi, u Blagaju, u zimu 1993. godine. Znate li kako je to umrijeti od gladi? I možete li zamisliti politiku koja se u stanju odreći sjećanja na takva isksutva?
Upravo zato se stalno vraćam na opsadu grada. Vraćam se jer je totalitet tog iskustva bio toliki da ga je učinio određujućim u identitetu svih nas koji smo je preživjeli, ali i generacija koje su stasale poslije, kao i onih koje će tek doći. Dakle, u našoj je kolektivnoj svijesti iskustvo opsade grada otprilike ono što je u kolektivnoj svijesti jevrejskog naroda danas holokaust. Pa zamislite na šta bi ličila i kako bi danas izgledala svjetska kultura da ne poznaje temu holokausta i jevrejskog stradanja u Drugom svjetskom ratu? Kako bi uopće danas izgledao jevrejski narod? Kako bi izgledao svijet?
Ako ne znate, ja ću vam reći: izgledali bi onako kako danas izgleda istočni Mostar.
Izvor: elvedinnezirovic.ba
ELVEDIN NEZIROVIĆ: Valentin Ćorić jedino može biti ratni zločinac, druga mogućnost ne postoji
