Hrišćanstvo je u svojoj jezgri univerzalistička religija. Njen temeljni kredo: „Nema više: Jevrej – Grk“ nalazi se u hrišćanskoj „Magna Carti“, Poslanici Galaćanima (3,28). Biti hrišćanin znači strastveno raskinuti s tiranijom roda, raskinuti s ratobornim i krvoločnim kumirima, političkim manifestacijama paganskih plemena tamo s kraja bronzanog doba.
Piše: Zlatan HADŽIĆ za Proglas
Kada Dodik —čiji odnos prema hrišćanskoj etici, čini se, ne bi izdržao ni površnu reviziju — priziva „hrvatski, konstitutivni, hrišćanski, katolički narod“, on ne prakticira hrišćanstvo nego njegovu strukturnu suprotnost: kult plemena kojem je hrišćanska ikonografija tek fasada. Neko ciničan bi mogao reći: Dodik i Čović su patrijarsi prvog uspješnog ekumenskog sabora današnjice; ali dogma koja ih ujedinjuje nije ona iz Nikeje ili Efesa — ujedinjuje ih „legitimna“, etnički čista izborna jedinica. Pogledajmo, dakle, šta nam kaže legitimni mostarski vaseljensko-entitetski sabor prije nego se o njemu oglase Neorim i Neocarigrad iz našeg susjedstva i komšiluka, i sankcioniraju ga „neoborivim istinama“.
I. Politika kao tribalna transakcija
Mostarski sastanak SNSD-a i HDZ-a nije značajan po sadržaju — ništa od izrečenog nije novo — značajan je po formi razmjene. Dodik sada javno lobira za središnji zahtjev HDZ-a (hrvatsku izbornu jedinicu za Predsjedništvo), Čović zauzvrat preuzima osnovni zahtjev SNSD-a (stavljanje van snage odluka visokih predstavnika). Ovo je udžbenički primjer recipročne razmjene ustupaka (logrollinga): dva aktera s ogromnom moći blokade razmjenjuju podršku za zahtjeve koji im pojedinačno teže prolaze, čime formiraju ono što se u teoriji kartela naziva koalicijom veto-igrača. Ključna rečenica sastanka nije ona o „ugroženim hrišćanima“, nego naizgled usputna: „sjeli bi Dragan i ja… i dogovorili izborne uslove.“ To je eksplicitna artikulacija modela u kojem se ustavni i izborni poredak ne proizvodi u institucijama, nego se privatizira u bilateralnim aranžmanima „legitimnih predstavnika naroda“ — a institucije naknadno ratificiraju ono što je dogovoreno. Teritorija koja ovako funkcionira teško se može nazvati stvarnom državom, a još teže modernom evropskom državom. Toliko o evropskom putu. Mada, osvježavajuća je ova ideološko-strateška koalicija, jasnija je i konkretnija po svojoj formi i funkciji od difuzno-matematičkih „probosanskih“ koalicija lišenih jasnih ciljeva i vrijednosti, posebno u jeku sezone stranačkih transfera.
II. Trojka: partner-talac
Odnos Trojke prema ovoj osovini dâ se najbolje opisati kao strukturna tolerancija iz zavisnosti. Trojka je s HDZ-om u koalicionom aranžmanu na državnom i federalnom nivou; njena vladavina — i njen jedini, uvjetno rečeno, politički kapital, formalni evropski put — ovisi o HDZ-ovoj saradnji. HDZ, međutim, istovremeno održava strateško partnerstvo sa SNSD-om, čime zauzima poziciju pivota: jedini je akter koji je koalicioni partner i Trojci i Dodiku. Posljedica je asimetrija u kojoj Trojka sama snosi troškove koalicije, a HDZ ubire rentu na obje strane.
Trojkin odgovor na mostarski sastanak — retorička distanca nekih članova bez ikakve koalicione sankcije — nije neutralnost, nego funkcionalna komponenta kartela. Kartelu veto-igrača ne treba pristanak trećih; dovoljna mu je njihova nespremnost da plate cijenu prekida. Trojka time reproducira obrazac koji je konsocijacijskoj teoriji dobro poznat: umjerene stranke koje, umjesto da discipliniraju ekstremne partnere, bivaju disciplinirane vlastitom potrebom za njima. To nije umjerenjačka akomodacija u konsocijacijskom smislu — to je ispunjavanje želja bez reciprociteta.
III. Mehanika ograničene racionalnosti i upravljanje užasom
Zašto ovaj diskurs eskalira upravo sada? Dva mehanizma percepcije i ljudskog ponašanja daju mnogo precizniji odgovor na ovo pitanje od svih otrcanih relativiziranja iz publicistike i NVO sektora o „predizbornoj retorici“.
Prvo, politički akteri u BiH ne optimiziraju funkcionalnost države, to više u svojoj imaginaciji i diskusiji ne rade ni intelektualci; oni se zadovoljavaju minimalnim ostvarenjem koje im garantuje zadržavanje pozicija unutar svojih etnija i grupa istomišljenika — povratne petlje sistema su tako kalibrirane da nagrađuju unutargrupnu mobilizaciju, a kažnjavaju međugrupni kompromis. Racionalno ponašanje unutar tih petlji jeste eskalacija — sistem ne proizvodi patologiju uprkos racionalnosti aktera, nego je proizvodi upravo kroz tu i takvu proceduralnu racionalnost.
Drugo, i opasnije: Dodikova formulacija „mi hrišćani smo pod pritiskom muslimana“ predstavlja precizan okidač u smislu inducirane egzistencijalne anksioznosti. Eksperimentalna literatura je, u ovom smislu, konzistentna i neumoljiva: aktiviranje egzistencijalne prijetnje pojačava odbranu vlastitog svjetonazora, unutargrupnu koheziju i neprijateljsko držanje prema vanjskoj grupi. Prevođenje tehničkog pitanja izborne jedinice, o kome se može razgovarati i pregovarati, u pitanje opstanka hrišćana nije retorički eksces niti lapsus linguae — to je hotimična konverzija političkog spora u egzistencijalni sraz, čime se biračko tijelo imunizira na svaki kompromisni ishod: o preživljavanju se ne pregovara. Uoči izbora 2026., ovo je proceduralno racionalna ali objektivno opasna i zapaljiva strategija —to je kombinacija koja je, činjenično gledano, historijski prethodila najgorim epizodama u BiH, uključujući i onu u Srebrenici, čija je godišnjica obilježena prije nekoliko dana.
Geopolitički kontekst multiplicira rizik. Civilizacijsko frejmiranje („hrišćani pod pritiskom muslimana“) nije namijenjeno samo domaćoj publici: ono je kompatibilno s evropskom radikalnom desnicom i s transakcionim pristupom aktuelne američke administracije Balkanu. Radi se o geopolitičkom signaliziranju. Ovaj frejming se obraća i trenutno dominantnoj etnocentrično-tribalističkoj paradigmi koja mrvi posljednje ostatke post-hladnoratovskog normativnog poretka. U svijetu erodiranih normi i oslabljene (iako bi bolja riječ bila odbačene) američko-evropske posvećenosti Dejtonu, takav diskurs nije šum — on je poziv vanjskim patronima da se zaštitnički umiješaju u unutrašnje stvari BiH, odnosno nagovještaj i unaprijed pripremljeno opravdanje za već projektiranu postizbornu krizu.
IV. Teza o majorizaciji i arhitektura blokade
Zašto ne postoji državni analog ovom etnopaganstvu, svojevrsna etatolatrija? Odgovor je jednostavan: etatolatrija nije samo emocija i priča, ona je konkretno djelovanje i pretpostavka da neko državu doživljava kao svetinju — a u BiH je ona svakome tek plijen ili prepreka. Da, čak i onima čija egzistencija doslovno ovisi o njenom postojanju; ne nužno njenom unitarnom uređenju. Empirijski test kojim se dokazuje ili opovrgava teza o famoznoj ugroženosti naroda i majorizaciji krajnje je jednostavan i svodi se na sljedeće pitanje: može li bilo koja strana, etnička skupina koja raspolaže apsolutnim vetom, biti majorizirana? Arhitektura bosanskohercegovačkog političkog sistema daje nedvosmislen odgovor: NE. Može li se ova decentralizirana državna struktura unificirati mimo konsenzusa sva tri naroda? Odgovor je opet nedvosmislen: NE. BiH je najdecentraliziranija država na planeti Zemlji; ne postoji nijedna slična njoj a da je preživjela s toliko mnogo vetoa i blokada na svim zamislivim i nezamislivim nivoima njenog funkcioniranja.
Entitetsko glasanje omogućava da deset poslanika iz Republike Srpske (dvije trećine od ukupno 14 iz tog entiteta) trajno blokira bilo koji državni zakon protiv volje preostala trideset dva. Vitalni nacionalni interes daje svakom od tri kluba naroda pravo zaustavljanja bilo koje odluke. Predsjedništvo odlučuje konsenzusom, uz mogućnost da entitetski parlament — dakle niži nivo vlasti — stavi veto na odluku državnog vrha. I ključno: ovi mehanizmi nisu locirani samo na vrhu, kako je pravilo u drugim složenim državama, nego se spuštaju u dubinu sistema, kroz federalni Dom naroda i Vijeće naroda RS-a. Uređenje proisteklo iz ovih mehanizama, da budem dosljedan do kraja, spušta se još dublje: prožima sve državne agencije kao neformalna politička i poslovna kultura i cijepa ih po etničkim linijama, stavljajući njihovu ulogu i funkciju u drugi plan. Etnoklijentelistički sloj službenika u tim agencijama rukovodi se signalima koje mu šalju „oni odozgo“.
Komparativna perspektiva pokazuje koliko je ovo neizdrživo i ekstremno stanje stvari. Belgijsko „zvono za uzbunu“ korišteno je svega nekoliko puta u modernoj historiji — veto kao „nuklearna opcija“ koja postoji upravo zato da se ne koristi. Sjevernoirska „peticija zabrinutosti“, istina, koristi se često, ali unutar suverene države koja ima London kao krajnjeg arbitra. Čak su i libanske blokade pretežno neformalne i političkog a ne strukturnog karaktera. Kipar je jedini slučaj s uporedivom ustavnom rigidnošću — njegov sistem je kolabirao 1963. upravo zbog blokada. BiH kombinira kiparsku rigidnost s dnevnom frekvencijom upotrebe: veto ovdje nije vanredni instrument nego standardni alat redovne političke borbe. To je, da pretjeram s metaforama, nuklearna opcija koja detonira svaki dan na svim dijelovima „fronta“. Dakle, sistem dizajniran da spriječi majorizaciju u BiH odavno je premašio tu funkciju i postao mašina za proizvodnju blokade.
U takvoj arhitekturi teza o majorizaciji ili ugroženosti Srba je logički besmislena — srpski član Predsjedništva bira se isključivo u RS-u, a entitetsko glasanje daje poslanicima iz RS-a apsolutni veto na svaki državni zakon. Teza o majorizaciji Hrvata zahtijeva precizniju konceptualnu distinkciju: izbor Željka Komšića je ustavno-pravno nesporan, ali generiše problem u domenu percepcije reprezentativnosti. Naime, izbor člana Predsjedništva iz reda jednog naroda, dominantno glasovima drugog, podriva bazičnu logiku — ma koliko ona bila disfunkcionalna — na kojoj ova konsocijacija vječitog usitnjavanja počiva, te stoga predstavlja legitiman predmet razgovora, pregovora, zadovoljavajućeg razrješenja i potencijalne institucionalne reforme. Međutim, uvjetno rečeno reprezentacijska anomalija na jednoj poziciji nije majorizacija naroda koji raspolaže vetom u Domu naroda, federalnom Domu naroda i Vijeću ministara. Majorizacija podrazumijeva sposobnost većine da nametne odluke — a u BiH nijedna većina, uključujući bošnjačku, tu sposobnost strukturno nema. Dodikova sintagma o „hrišćanima pod pritiskom muslimana“ izvodi, dakle, dvostruku inverziju: partikularni institucionalni spor podiže na civilizacijski nivo i izvodi ga iz ravni nečega o čemu se može razgovarati u domen ontološki nepomirljivog, a akterima koji sistem svakodnevno blokiraju dodjeljuje ulogu žrtava blokade.
To što u odbrani ovakve, za stvarnost slijepe apologetike učestvuju i pojedini sarajevski analitičari – bilo iz malicioznosti, neznanja ili nečeg trećeg – krunski je dokaz naše političke patologije. Sveopće zdušno puhanje u trubu majorizacije pokazuje da se naša zbilja može objasniti jedino okvirom ograničene racionalnosti, dodatno pojačane egzistencijalnim užasom. Objektivne činjenice u BiH više ne znače ništa; nijedan sloj ovog društva nije u stanju da ih procesuira, a kamoli iskoristi kao korektiv.
V. Zaključak
Opasnost mostarskog sastanka nije u pojedinačnim izjavama, nego u konsolidaciji modela: dva veto-igrača javno pregovaraju o redizajniranju ustavnog poretka mimo institucija, treći koalicioni partner to strukturno tolerira, a diskurs se premješta iz institucionalnog u egzistencijalni registar upravo u trenutku kada međunarodni nadzorni okvir slabi, a globalno okruženje nagrađuje civilizacijski napete narative. Sistem koji je Kipar odveo u kolaps ovdje se ne koristi vanredno, nego svakodnevno — i sada ga njegovi najvještiji korisnici žele formalno prekrojiti bilateralnim dogovorom, uz egzistencijalnu mobilizaciju kao osiguranje od kompromisa. To nije predizborna buka. Šta jeste — pitanje je koje vodi onkraj zaključka.
Postoji li „zla namjera“ u izmještanju političkog diskursa iz proceduralne ravni u egzistencijalno-civilizacijski okvir, takva zla namjera koja je analog mračnoj volji zbog koje ovih dana obilježavamo godišnjicu Srebrenice? Na to je teško odgovoriti, a da odgovor bude empirijski provjerljiv. Okolnosti nisu iste, akteri jesu slični, ali kapaciteti nisu kao 90-ih godina. Međutim, vinovnici ovog narativa nesumnjivo znaju šta rade kad regularan politički spor pretvaraju u egzistencijalni užas. Literatura o masovnom nasilju (Straus, Valentino, Semelin) uči nas nešto neugodno: genocid rijetko počiva na dugo kovanoj namjeri. On je pretežno elitna strategija u kontingenciji — poseže se za njim kad se strateška situacija suzi, a ideološka infrastruktura već postoji. I upravo je to razlog zašto je civilizacijska taksonomija opasnija od bilo koje pojedinačne namjere: ona ne izvršava nasilje, ona ga unaprijed legitimira. Kada spor prestane biti o izbornoj jedinici i postane o opstanku „hrišćana pred muslimanima“, pa makar to bilo u kolektivnoj imaginaciji odlijepljenoj od prethodno navedenih, mjerljivih i objektivnih činjenica, kompromis postaje izdaja, politički oponent postaje egzistencijalna prijetnja, a eventualno buduće nasilje postaje odbrana. U Stantonovoj taksonomiji to su faze klasifikacije i polarizacije — ne zato što slijedi istrebljenje, nego zato što se bez njih istrebljenje ne događa.
Retorika ovog tipa je kao uskladištena municija: ne mora nikada biti ispaljena, ali se skladišti s razlogom.
ZLATAN HADŽIĆ: Umjesto Prokrustove postelje: tranzicijski minimalizam za zemljicu Bosnu
ZLATAN HADŽIĆ: Civilizacijska taksonomija kao poluga moći u (geo)političkom diskursu
ZLATAN HADŽIĆ: To je „samo“ retorika, ne treba joj pridavati pažnju
