Pad Aleksandra Vučića otvorio je pitanje može li Srbija konačno raskrstiti s političkim naslijeđem devedesetih i promijeniti odnos prema susjedima. Pobjeda studentskog pokreta, koji je nakon dvije godine protesta uspio mobilizirati stotine hiljada građana, predstavlja prekretnicu u političkoj historiji Srbije, ali i događaj čije bi se posljedice mogle osjetiti širom regiona.
O tome šta čeka Srbiju nakon Vučića, hoće li nova vlast napraviti otklon od politike devedesetih, kakav će biti odnos Beograda prema Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori te koliko će promjena vlasti oslabiti poziciju Milorada Dodika, u intervjuu za „Slobodna Bosnu“ govori Milivoj Bešlin, historičar i viši naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu.
Izbornim porazom prestala je ozbiljna opasnost koju su Vučić i njegovi politički saveznici predstavljali za Srbiju i region. Nakon 14 godina s trona je sišao Aleksandar Vučić. Da li je iza nas kraj Miloševićevog doba?
Da, to je dobro pitanje – jesmo li sada konačno završili s devedesetim godinama? U personalnom i političkom smislu smatram da jesmo. Sve one strukture i ličnosti koje su nosile zločinačku politiku devedesetih definitivno su na ovim izborima otišle s historijske pozornice. Ostaje, međutim, da vidimo hoće li biti poražen i ideološko-politički koncept koji je stajao u pozadini ratova iz devedesetih godina, odnosno njihova idejno-politička osnova.
Ono što čujemo i vidimo od izbornih pobjednika daje osnovu za umjereni optimizam, ali će za takav proces, naravno, biti potrebno znatno više vremena. Srbiji su bila potrebna dva mjeseca kampanje da porazi Vučićev režim, ali su tome prethodile dvije godine borbe studentskog i građanskog pokreta, koji su iz dubine društva pokrenuli suštinske promjene. Vjerujem da će biti potrebno još više vremena da se uzdrma i dovede u pitanje idejna osnova koja je i Srbiju i region trovala mržnjom i izazvala toliko nedaća našim susjedima, a naposljetku i građanima Srbije.
U regionu se osjeti nada. Krenule su smjene urednika u medijima. Koliko je za novu vlast ovo vruć krompir da se suoči s problemima koji ostaju, od korupcije pa do suočavanja s prošlošću – mislimo na konačno priznavanje genocida u Srebrenici. Sjetimo se kako je obilježena sahrana presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića.
Ovo je vrlo uzbudljiv period u Srbiji. U formalnom smislu nema još nikakvih personalnih promjena na vrhu. Skupština još uvijek nije konstituisana, a i dalje ingerencije ima tehnička vlada SNS-a. Sve ključne pozicije ostale su i dalje one koje su bile ranije. S druge strane, profesionalci u institucijama počinju djelovati u javnom interesu, po logici novog političkog legitimiteta. Istovremeno, probuđeno i angažovano društvo to posmatra s odobravanjem. Situacija kakvu dugo nismo imali. A nikada u ovakvom obliku. Pri tome se sve odvija mirno, u skladu sa zakonom, pravna država ponovo počinje funkcionisati i djelovati u ime pravde.
To, naravno, izaziva veoma pozitivan efekt kod građana. To je nešto što nudi veliko ohrabrenje, ne samo u Srbiji nego bi moglo biti vrlo dobar primjer i za region. Kada detektujete autoritarne mehanizme vlasti, zarobljavanje institucija ili otuđene centre političke moći, društvo mora da se pobuni i vrati oteti suverenitet narodu. U našim društvima suverenitet je vrlo često bio otet od autoritaraca ili korumpiranih političkih struktura koje su u velikoj mjeri otuđene i ne održavaju stvarne potrebe i interese građana.
Ne mogu da znam u konkretnom slučaju kako će izgledati odnos prema onim najstrašnijim stranicama naše nedavne historije. Siguran sam da će sve poruke koje budu dolazile iz Srbije od sada, pa nadam se i dalje, biti u duhu mira i dobrosusjedstva, konstruktivne i svakako značajno miroljubivije u odnosu na ono što je dolazilo do sada od Vučića i njegovih saradnika.
Vučićev režim je kao svoju partijsku kampanju organizovao Mladićevu sahranu i sve to stavio u funkciju daljeg sijanja mržnje i raspirivanja ekstremnog nacionalizma. Nasuprot tome, nakon trijumfalne pobjede Studentske liste u našim najvećim gradovima pokrenuta je akcija prekrečavanja grafita mržnje kao simbolički vid čišćenja javnog prostora od trovačnice bivšeg režima. Oni su naš javni prostor zagadili desetinama, pa i hiljadama grafita mržnje i glorifikacije ratnih zločina i ratnih zločinaca. Strašno je bilo prolaziti pored svega toga. To traje već jako dugo, a naročito se intenziviralo tokom posljednje dvije godine, koliko je trajao studentski i građanski bunt. Tome bih dodao i poruke nekolicine profesora sa Studentske liste koji su se izjasnili nedvosmisleno u pravcu pacifikacije odnosa u regionu.
Studentski pokret izrastao je iz građanskog bunta nakon tragedije na novosadskoj željezničkoj stanici, u kojoj je poginulo 16 ljudi. Studenti su svoj pokret gradili u društvu u kojem su vlasti imale snažnu kontrolu nad medijima i javnim prostorom. Kako objašnjavate činjenicu da je upravo taj pokret uspio mobilizirati tako veliki broj građana i postati politička snaga koja je dovela do izbornog poraza Vučića? Može li se govoriti o prekretnici u političkoj historiji Srbije?
To je svakako prekretnica i presedan u političkoj i društvenoj historiji Srbije. Mislim da će se ovaj oblik pokreta izučavati i mnogo šire od našeg regiona. U društveno-humanističkim naukama već se proučava kao potpuno novi model političkog djelovanja i društvenog organizovanja. Vidio sam nekoliko odličnih radova i zbornika posvećenih toj temi. Sve je to pomjerilo granice u nauci u smislu istraživanja. Ali i dalo smjernice u pravcu jačanja, djelovanja i organizovanja društva, čiju slobodu nijedan autoritarac ne može zaustaviti.
Društvo u Srbiji suštinski jeste dominantno demokratski orijentisano. Ono dugoročno pruža otpor svakoj autokratskoj tendenciji. To se pokazalo i devedesetih godina, u borbi protiv Miloševića, a danas i u borbi protiv Vučića. Studentski i građanski bunt tokom posljednje dvije godine samo je vrhunac društvenog, političkog i sveopćeg otpora Vučiću.
Tokom čitavog perioda njegove vlasti trajale su borbe. Možda su samo prve dvije do tri godine bile relativno mirne, ali su nakon toga počeli veliki protesti i otpori. Kako je Vučić sve više zarobljavao društvo, jačao autokratiju, razarao i preotimao institucije, gušio medije, društvo je pokazivalo reakciju. Ono se bunilo, nije pristajalo na takav poredak i odbacivalo je tu ideju.
Ovo što se sada dešava predstavlja vrhunac tog beskompromisnog otpora. Društvo u Srbiji zaista ima demokratsku kondiciju da bitke protiv autoritaraca vodi vrlo dugo. Nemojmo zaboraviti 1996. i 1997. godinu u Srbiji, kada su stotine hiljada ljudi svakog dana izlazile na ulice tražeći priznavanje rezultata lokalnih izbora. To je trajalo puna tri mjeseca, u vrijeme kada nije bilo interneta i mobilnih telefona. Svakodnevno se protestovalo u svim gradovima Srbije i, naravno, to je bila samo jedna od brojnih tačaka otpora, koji se završio porazom autoritarca.
Kad narasle potrebe društva nema ko da artikuliše ili oni koji bi trebalo da ih izražavaju iznevjere povjerenje, što se kod nas desilo s političkim partijama, onda se taj prostor otvara za druge aktere. U ovom slučaju, interese društva artikulisali su studentski pokret i akademska zajednica, koji čine Studentsku listu.
U javnosti se špekulisalo da će Vučić proglasiti pobjedu, međutim zabilježena je velika izlaznost, skoro 69 posto birača. Priznao je poraz na press-konferenciji. Očekivali su se neredi, međutim sve je proteklo drugačije. Kako to komentarišete?
Izlaznost je ogromna, posebno ako imamo u vidu da birački spisak još uvijek nije sređen i da veliki broj ljudi ne živi u Srbiji. Izlazak od bezmalo četiri i po miliona birača, s obzirom na realan broj stanovnika, predstavlja izuzetno veliki odziv. Prema procjenama, više od pola miliona ljudi koji su do sada bili nezainteresovani za politiku izašlo je na izbore. Neki od njih možda su prvi put glasali, a neki možda prvi put još od 2000. godine.
Vučić je uspio zadržati, gotovo neokrnjen, najveći dio svog biračkog tijela. Nešto je, naravno, postigao pritiscima i kupovinom glasova. Ali uspio je svoju glasačku mašineriju održati tokom samog izbornog dana, iako su postojale naznake njenog raspada.
Međutim, druga strana je ovog puta prevladala zato što su studenti motivisali stotine hiljada novih glasača, odnosno ljudi koji su do tada bili apstinenti, da izađu na izbore. Upravo je to činjenica koja je prevagnula. To su novi birači kojima je prekipjelo da gledaju sve što se dešava: nasilje, bahatost, podivljalu korupciju i kriminal, kao i državnu mafiju koja se ovdje uspostavila na jedan čudovišan način.
Prije toga je trebalo proći kroz Srbiju, buditi ljude, oslobađati ih straha, politički ih osvještavati i mobilisati za promjenu. Sve je to studentski pokret radio tokom prethodne dvije godine.
Kako gledate na imena koja se u javnosti spominju kao mogući nosioci nove vlasti u Srbiji? Nekadašnji guverner Narodne banke Srbije i profesor ekonomije Dejan Šoškić spominje se kao kandidat za premijera, profesor sociologije Jovo Bakić kao mogući ministar unutrašnjih poslova, dok su među istaknutim imenima Studentske liste i novosadski kardiolog Ilija Srdanović te Radomir Saičić. Šta nam ovakav izbor ljudi govori o političkom profilu i ambicijama Studentske liste? Jesu li to imena koja mogu ponuditi stvarnu promjenu?
Studenti su do sada pokazali da jedan potpuno depersonalizovan pokret može biti uspješan. Dakle, da su važni ideja, program i ciljevi, dok su ličnosti zamjenjive. To se pokazalo i na primjeru nekih drugih ljudi koji su tokom prethodne dvije godine bili uključeni u studentske akcije, veoma istaknuti i prepoznatljivi u javnosti, a zatim se povukli. Pokret je, uprkos tome, nastavio da se širi i raste. Mislim da su ideja, koncept i program važniji od personalnih rješenja, što je vjerovatno jedna od najvažnijih poruka ove pobjede.
Nije samo naš, balkanski slučaj da svi težimo za liderom. I to je ono što je Dušan Čkrebić rekao na Osmoj sjednici 1987. kada je smjenjivan Ivan Stambolić i kada je dolazio Milošević kao novi srpski lider. Čkrebić je rekao da je Srbija umorna od lidera. Pa se pokazalo da je dobila jednog dosta tragičnog i autoritarnog lidera.
Sada stvarno djeluje da je naše društvo umorno od raznih liderskih ambicija. Studenti su uspjeli depersonalizovati taj pokret i usmjeriti ga ka ideji i konceptu. Međutim, ako me konkretno pitate za neke od ovih ličnosti, mogu da kažem da su to ljudi od integriteta, sa nespornim imenom i djelom, bez iskustva u obavljanju državnih poslova, pa ostaje da vidimo njihove učinke kada se uhvate ukoštac s ogromnim problemima našeg društva.
Šta za Crnu Goru, koja je na pragu EU, znači promjena ovog režima, s obzirom na miješanje Srbije u njena unutrašnja pitanja? Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić čestitao je Studentskoj listi na pobjedi, poručujući da je njegova ljudska obaveza, a ne samo politička dužnost, da zahvali dosadašnjim predstavnicima vlasti u Srbiji za sve što su učinili za srpski narod izvan granica Srbije. Istovremeno je izrazio očekivanje da će Crna Gora pomoći Srbiji da postane naredna članica Evropske unije. Kako tumačite ovu poruku? Je li riječ o pokušaju prilagođavanja novim političkim okolnostima?
Svakako će se u regionu lakše disati. Ova demokratska Srbija imat će značajno konstruktivniji odnos prema regionu od poražene radikalske, šešeljevske i ultradesničarske Srbije koja je otišla s vlasti. Nemam nikakvu sumnju u to. Region će imati posla s jednom pristojnom, demokratskom Srbijom s kojom će sigurno biti neslaganja u smislu narativa o prošlosti, ali će to neslaganje biti u granicama demokratskog dijaloga, a ne kroz nasilje i brutalno miješanje u unutrašnje stvari susjednih država, kako je to radio Vučićev radikalski režim.
Kada je riječ o Crnoj Gori, to sam više puta rekao, ona je najveći Vučićev regionalni uspjeh. Ako se Kosovo uzima iz srpske perspektive kao najveći regionalni poraz, dok je u BiH manje-više održavao status quo, s tim što je podržavao Dodika u dizanju ekstremističke retorike, Crna Gora je Vučićev uspjeh. Andrija Mandić bio je korisnik Vučićevog miješanja u unutrašnje stvari Crne Gore i izbore. Mandić je, naravno, jedan od političkih recidiva Vučićevog režima koji pokušava opstati mijenjajući stranu. On se sada pokušava rebrendirati. Vidjeli smo da to ide vrlo teško jer je njegova suština zapravo radikalska. To se vidjelo prilikom pokušaja izglasavanja nepovjerenja predsjedniku Skupštine u najvišem predstavničkom tijelu Crne Gore, kada je on u prvom pokušaju uradio neke stvari koje su direktno nasilje nad parlamentom, nad poslanicima. Time je ogolio svoju stvarnu prirodu autoritarnog antidemokrate.
Iz Srbije sada stižu poruke da nova vlast neće voditi politiku devedesetih godina i da će poštovati međunarodno obavezujuće sporazume. S druge strane, u Bosni i Hercegovini imamo Milorada Dodika, jednog od najbližih političkih saveznika Aleksandra Vučića, koji je godinama računao na podršku Beograda. Je li Vučićevim porazom oslabljena i Dodikova politička pozicija, bez obzira na dobre izborne rezultate koje je ostvario SNSD?
Odnosi Dodika i Vučića oduvijek su bili kompleksni i nisu bili jednoznačni. Vučić je svoju regionalnu politiku gradio na onome što sam nazvao doktrinom ograničenog suvereniteta susjednih država Srbije. Pod tim sam mislio da je suveren narod, a on je smatrao da svuda gdje živi srpski narod suverenitet toga naroda mora nositi on. Vučić je sebe vidio kao lidera srpstva u regionu, a ne samo kao predsjednika građana Srbije. Na taj način je smatrao da ima pravo na suverenitet svih onih država u regionu u kojima Srbi žive, čime je de facto krnjio suverenitet susjednim državama.
Miješao se neskriveno u njihove odnose. U tome su najvećim dijelom uspjeli da izmaknu Srbi u Hrvatskoj. Takvoj politici su najviše bili podređeni Srbi na Kosovu. Dok je s Dodikom situacija bila kompleksna. Dodik je imao vlastiti politički legitimitet. On nikada nije bio samo Vučićeva produžena ruka. Niti ga je Vučić instalirao, niti je Vučiću dugovao svoj opstanak na vlasti.
Dok, recimo, Andrija Mandić ima takvih dugovanja prema Vučiću. Dodik je imao vlastitu političku volju, vlastiti legitimitet i političko utemeljenje, kao i klijentelističko-kriminalnu hidru kojom je, manje-više, držao i drži zarobljenim čitav entitet. Trudio se da s Vučićem razgovara koliko-toliko ravnopravno. Na kraju krajeva, razvijao je i vlastite, samostalne međunarodne odnose.
Naravno, oni su se uvijek usaglašavali s Vučićem. Vučićev pad neće značiti to da će Dodik biti povučen za njim. Naposljetku, Dodik je preživio i Tadićev pad, iako je bio vrlo blizak s vlašću Demokratske stranke. Da li će biti oslabljen činjenicom da će se sada demokratska Srbija, prije svega, fokusirati i koncentrisati na vlastiti razvoj, a ne na nekakve imperijalne težnje u regionu, u tom smislu vjerujem da hoće.
INTERVIEW, MILIVOJ BEŠLIN: Nezavisna Crna Gora zaustavila je velikodržavni projekat Srbije
