“A evo nam opet Bojane Đačić! Sjećate se direktorice koja je Bošnjake u Pljevljima navodno htjela šopati svinjetinom? Pet godina kasnije, Bojana je napredovala. Danas rukovodi bibliotekom i reklamira knjige o Karadžiću i Mladiću. Pa kažite da se u osvježenoj Crnoj Gori četništvo, islamofobija i nacionalistička upornost ne isplate!”
Piše: Dragan BURSAĆ CdM
Od čvaraka do bijedne književnosti
Davno je to bilo, prije više od pet godina, kada sam pisao o Bojani Đačić, tada novopečenoj direktorici Osnovne škole „Ristan Pavlović“ u Pljevljima, koja je, čini se, imala vrlo osebujne pedagoške metode kada su u pitanju djeca i ljudi bošnjačke nacionalnosti.
Sjećate se, valjda, te prosvjetne radnice koja se na društvenim mrežama dovodila u vezu s pričama o hranjenju Bošnjaka svinjetinom, sa slaninom, čvarcima, prasetinom i ostalim rekvizitima nacionalističke gastronomije, sve uz neizostavnu četničku ikonografiju, šajkaču i kokardu?
Pisao sam tada kolumnu „Hranjenje Bošnjaka krmetinom!“, pitajući se kakva je to država u kojoj osoba povezana s takvim šovinističkim ispadima može rukovoditi školom i odgajati djecu.
Đačić je, valja podsjetiti, negirala da je sporni profil s uvredljivim objavama bio njen, ali fotografija s kokardom i guslama ostala je kao trajna ilustracija jednog političkog i društvenog trenutka.
I dogodilo se tada nešto gotovo nevjerovatno za crnogorske prilike. Čak je i notorna Vesna Bratić, tadašnja ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta, procijenila da je Bojana previše i za njen ukus, pa je ekspresno smijenjena s direktorskog mjesta.
Zamislite samo kakav ideološki podvig morate napraviti da vas Vesna Bratić, žena koja se svojevremeno predstavljala kao „žena-četnik“, ocijeni neprihvatljivom za rukovođenje obrazovnom ustanovom!
Čovjek bi pomislio da je time Bojanina direktorska karijera završena, zapečaćena i da će crnogorsko društvo, makar u tom pojedinačnom slučaju, pokazati elementarni refleks samoodbrane.
Ali kakvi, dragi moji!
Prođe pet i po godina, promijeniše se vlade, ministri, političke garniture i koalicioni partneri, a naša Bojana, evo je, napredovala do direktorice Narodne biblioteke „Stevan Samardžić“ u Pljevljima.
I čime se sada bavi?
Prema pisanju Antene M od 9. novembra, biblioteka pod njenim rukovodstvom reklamira nove naslove povezane s Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, pravosnažno osuđenim ratnim zločincima.
A pogledajte tek taj književni repertoar! Tu je knjiga Miša Vujovića „Ni svetac ni zločinac“, s likom Ratka Mladića na naslovnici, pa „Radovan – Kako je izbio rat“ Marka Sladojevića, s Karadžićevim portretom. Uz njih su predstavljeni i Vujovićevo „Džeparenje Ltd.“ i „Za, uz grižu savjesti“ Damjana Abramovića. Čitav jedan promotivni aranžman u kojem se, među ostalim naslovima, dvojica osuđenih ratnih zločinaca pojavljuju kao književne zvijezde.
Posebno je groteskan naslov „Ni svetac ni zločinac“, jer je međunarodno pravosuđe o Mladićevoj zločinačkoj odgovornosti već donijelo konačnu presudu. Pa se čovjek pita, šta je sljedeće u Bojaninoj biblioteci, „Adolf Hitler – neshvaćeni slikar“ ili „Himmler – humanista kojeg istorija nije razumjela“?
Od slanine do bofl-literature, od čvaraka do ratnih zločinaca, od školske učionice do bibliotečkih polica.
Kakav profesionalni razvoj!
Četništvo kao preporuka za direktorsko mjesto
I kažite vi meni sada da se islamofobija i agresivni četnički etnonacionalizam ne isplate u savremenoj Crnoj Gori?
Jer da se Bojana kojim slučajem posvetila građanskom obrazovanju, antifašizmu, multikulturalnosti, ljudskim pravima ili, sačuvaj bože, stvarnoj književnosti, teško da bismo danas uopšte govorili o njoj.
Možda bi bila jedna od hiljada anonimnih prosvjetnih radnica koje pošteno rade svoj posao, čitaju knjige, podučavaju djecu i pokušavaju od njih napraviti pristojne ljude.
Ali od takvog rada u novoj Crnoj Gori, očigledno, nema spektakularne javne karijere ni direktorske fotelje.
Ovako je Bojana uspjela ono što mnogima u pristojno uređenim društvima ne bi pošlo za rukom: nakon skandala koji ju je koštao jednog direktorskog mjesta, dočekala je novo, u ustanovi čiji je osnovni smisao čuvanje i širenje kulture.
A šta je kultura u Bojaninoj interpretaciji?
Pa, sudeći po reklamiranom izboru knjiga, u kulturi ima mjesta i za Karadžića i Mladića!
Naravno, biblioteke moraju imati knjige o ratnim zločinima, ratnim zločincima, genocidu i najmračnijim poglavljima ljudske historije. Ozbiljna biblioteka bez takve literature bila bi osiromašena i intelektualno osakaćena. Ali ogromna je razlika između kritičkog proučavanja zločina i promotivnog predstavljanja osuđenih zločinaca kroz njihovu ikonografiju.
A kontekst je, dame i gospodo, važan.
Jer Radovan Karadžić i Ratko Mladić nisu nikakvi “kontroverzni junaci” iz daleke historije o kojima se tek vodi akademska rasprava. Riječ je o pravosnažno osuđenim ratnim zločincima, ljudima čija su imena trajno upisana u sudsku historiju genocida, progona, terora i masovnih zločina.
I sada bi građani Pljevalja, među njima i Bošnjaci čije su porodice preživjele ratne strahote, trebalo da gledaju kako javna biblioteka predstavlja takvu literaturu pod rukovodstvom Bojane Đačić.
Kakva divna kulturna politika osvježene Crne Gore!
Republika Srpska vapi za Bojanom
Međutim, bilo bi krajnje pogrešno čitavu priču svesti na Bojanu Đačić, njene stavove, političke simpatije ili osobeni doživljaj književnosti.
Jer Bojana je samo jedan, gotovo školski, da ne kažem bibliotečki primjer funkcionisanja ideološke dubine države, one mreže političkih, institucionalnih i kadrovskih odnosa koja omogućava da nacionalistička podobnost postane svojevrsna preporuka za javnu funkciju.
Bojana je simptom, a bolest je mnogo ozbiljnija.
Crna Gora je 2020. godine dobila takozvano osvježenje, političku promjenu koju su njeni protagonisti predstavljali kao historijski demokratski preporod. Litije su slavljene kao emancipatorski pokret, crkvena mobilizacija kao građanski bunt, a velikosrpski nacionalizam umotavan je u celofan borbe protiv korupcije i autoritarizma.
Šest godina kasnije možemo posmatrati rezultate tog preporoda na sasvim konkretnom primjeru jedne javne biblioteke u Pljevljima.
Tamo gdje je nekada direktorica škole morala otići zbog javnog skandala, danas ista ta osoba rukovodi kulturnom ustanovom.
I niko se pretjerano ne uzbuđuje.
Jer se društvo u međuvremenu naviklo na ono što ga je nekada makar formalno sablažnjavalo. Ja to papagajski zovem unormaljivanje nenormalnog.
Zapravo, Bojana bi sa svojom biografijom sasvim lijepo prošla i u Republici Srpskoj. Mogla bi, bogme, konkurisati za ministricu prosvjete i kulture, a prema pojedinim ideološkim kriterijima tamošnje vlasti imala bi sasvim respektabilne reference.
Kokarda? Ima.
Nacionalistička ikonografija? Ima.
Skandal s Bošnjacima? Ima.
Karadžić i Mladić u javnom kulturnom prostoru? I to ima.
Dodajte još koju patriotsku besjedu, pokoju fotografiju s guslama i obavezno zaklinjanje u ugroženo srpstvo, pa imate gotovo idealan kadrovski profil za politički sistem koji je od ratnih zločinaca napravio heroje, a od historijskog revizionizma državnu politiku.
Dobro, reći će zlobnici, zašto bi Bojana išla u Republiku Srpsku kada može postati i ministrica u Crnoj Gori?
I zaista, nakon iskustva s Vesnom Bratić, čovjek više ništa ne smije isključiti.
Pljevlja kao ogledalo “osvježene” Crne Gore
Posebno je mučno što se sve ovo događa upravo u Pljevljima, gradu čiji su Bošnjaci tokom devedesetih osjetili svu brutalnost nacionalističkog nasilja, zastrašivanja i progona, a koji su i nakon političkih promjena 2020. ponovo bili izloženi prijetnjama i incidentima.
U takvom gradu rukovoditi obrazovnom ili kulturnom ustanovom podrazumijeva posebnu odgovornost prema svakom građaninu, svakom djetetu i svakoj porodici.
Jer biblioteka pripada i Fatimi i Samiru, i pravoslavcu i muslimanu, i Crnogorcu i Srbinu, i Bošnjaku i svakom čovjeku koji želi uzeti knjigu u ruke bez osjećaja da mu javna ustanova poručuje kako je njegova historija manje vrijedna, a njegovo stradanje predmet nacionalističkog podsmijeha.
Ali za takvu vrstu odgovornosti potrebna je politička kultura koja razumije antifašizam kao civilizacijsku obavezu, a građansku državu kao zajedničku kuću ravnopravnih ljudi.
I upravo je to ono što je litijska kontrarevolucija sistematski potiskivala.
Bojana Đačić zato predstavlja mnogo ozbiljnije pitanje od jednog spornog direktorskog imenovanja. Ona pokazuje šta se događa kada institucije izgube sposobnost da prepoznaju i sankcionišu javnu promociju šovinizma, a politički sistem nauči da takve biografije apsorbuje i nagrađuje.
Od čvaraka do Mladića, karijera bez prepreka
I zato, kada danas pogledam Bojanu Đačić, sjetim se vlastite kolumne iz aprila 2021. godine i svih onih pitanja koja sam tada postavljao.
Pitao sam se kako neko s takvim javnim nastupima može voditi školu.
Pet godina kasnije odgovor je stigao u obliku nove direktorske kancelarije.
Ispostavilo se da je Bojanina smjena bila tek kratka administrativna neprijatnost na znatno dužem putovanju kroz institucije osvježene Crne Gore.
Na tom putovanju promijenila se ustanova, promijenio se naziv funkcije, promijenile su se knjige na stolu, ali ideološki kontinuitet ostao je zastrašujuće prepoznatljiv.
Od svinjetine namijenjene Bošnjacima u spornim objavama do reklamiranja knjiga s Karadžićem i Mladićem, proteže se jedna politička i moralna linija koja mnogo govori o društvu što je takav razvoj događaja omogućilo.
A najtužnije je što će Bojana vjerovatno i ovu aferu profesionalno preživjeti, jer društvo koje je jednom prihvatilo nacionalizam kao kadrovsku kvalifikaciju teško može biti iznenađeno njegovim narednim manifestacijama.
I tako, dragi moji, dok se Crna Gora formalno zaklinje u evropske vrijednosti, njene institucije na lokalnom nivou demonstriraju koliko duboko može sezati ideološka zaostavština četničkog revizionizma.
Bojana je, eto, stigla do Ratka Mladića, usput promijenivši direktorsku fotelju.
A Crna Gora?
Ona još pokušava objasniti sebi kako je od građanske države, makar deklarativno okrenute antifašizmu, stigla do društva u kojem takva karijera djeluje sasvim normalno.
I zato je pitanje za sve one koji su prije šest godina slavili osvježenje vrlo jednostavno: ako je ovo napredak, možete li nam, molim vas, objasniti kako bi tek izgledalo nazadovanje?
DRAGAN BURSAĆ: Bursać: Vučić finansirao litije koje su slavili kao “borbu protiv korupcije”
