Denis Bećirović je osvojio drugi mandat u Predsjedništvu. Narod je rekao svoje i to treba poštovati. Bećirovićeva pobjeda se može objasniti na razne načine. Podržala ga je široka, raznoroda ali utjecajna koalicija, koju čini 14 stranaka. Pobijedio je s razlikom od 20 hiljada glasova, a npr. samo cazinski NES je dobio 30 hiljada glasova za Parlament BiH. Šta da je SDA formirala kantonalnu vladu s NES-om i da je Bećirović ostao bez podrške te stranke?
Piše: Haris IMAMOVIĆ !Odgovor
Može se ovako naklapati beskonačno. Činjenica je da je Bećirović osigurao podršku čak 14 stranaka, koje su, boreći se za svoje interese i šansu da uđu u vlast, ujedno osigurale i njemu glasove. A jedno od ključnih umijeća u politici je napraviti dovoljno široku koaliciju. SDA to nije uspjela glede Predsjedništva, iako je pokušala (sa Strankom za BiH). I to nešto govori.
Uz dužno poštovanje, koje Bećirović zaslužuje zbog pobjede, treba reći da on ipak ostaje ono što je i dosad bio: nedovoljno moćan i stoga nedovoljno bitan član Predsjedništva, na stranu što je uz to i prilično dosadan. U ovom mandatu će njegova nemoć biti još i izraženija, jer će sadau Predsjedništvu morati sam nositi sa moćnom koalicijom predstavnika SNSD-a i HDZ-a. On trenutno poriče značaj tog odnosa 2:1, ali polako, pred nama su četiri duge godine.
Nerazumne ili neiskrene nade
A da se Bećirović ne pita o najvažnijim stvarima, nije moje ocjena, već je on sam to kazao sinoć u prvom intervjuu, nakon pobjede.
Najprije je na opasku Senada Hadžifejzovića da je predsjednik HDZ-a Dragan Čović capo di tutti capi, da je “šef svima i najjači političar u zemlji”, Bećirović je kazao: “Ali Čović nije izabran u Predsjedništvo.” Formalno je u pravu, ali suštinski nije u pravu, što razumije bilo ko ko iole prati bh. politiku.
Čović, a i Dodik, su, kao predsjednici vladajućih stranaka, realni nosioci moći, svejedno jesu li izabrani u Predsjedništvo.Stoga Bećirovićev pokušaj da se, na osnovu svog izbora u Predsjedništvo, mjeri po utjecaju s Čovićem nije ozbiljan. Blago rečeno.
U svakom slučaju, na pojašnjenje Hadžifejzovića da Čović nije u Predsjedništvu, ali njegova Darijana Filipović jeste, Bećirović je kazao da se nada da ona neće biti protočni bojler Čovića. Koliko je iskrena, pa i razumna nada da članica Predsjedništva iz HDZ-a neće biti u službi Čovića, ostavljam čitaocu da prosudi.
Recimo, Hadžifejzović, koji puno bolje od Bećirovića razumije realne odnose moći, dodao je kratko da će Filipović upravo biti protočni bojler, te podsjetio da ni Željka Cvijanović nije bila ništa drugo nego Dodikov protočni bojler.
“Ne treba tu imati neke iluzije, 2:1 je sada”, kazao je Hadžifejzović, ostavivši bošnjačkog člana Predsjedništva da guta knedle.
Pri tome, poricanje stvarnosti da je sada 2:1 u Predsjedništvu za SNSD i HDZ nije jedini, pa čak ni najveći problem u kontekstu snage Bećirovića kao člana Predsjedništva.
Jedini član Predsjedništva bez korijena u moćnoj stranci
Najveći problem se pokazao, kada je Hadžifejzović otvorio pitanje koje će stranke formirati vlasti. Dakle, najvažnije pitanje, pitanje ko će zapravo biti vlast.
“Ovo je”, veli Hadžifejzović, “sada vrlo ozbiljna priča, pitam Vas ne samo kao člana Predsjedništva i aktuelnog predsjednika države: šta sada nakon ovih izbora? Znači, pitam kao političara, kao analitičara, kao intelektualca, ta matematika od kantona, preko Federacije, do države.”
Već samo to što Hadžifejzović predsjednika države oslovljava kao analitičara ili intelektualca govori dosta. Ali najgore tek slijedi.
Hadžifejzović je, nakon uvoda, konkretizirao pitanje: da li bi mogla ići koalicija SDA-SDP po vertikali?
Ovo je Bećirovićev odgovor: “O tome će odlučivati rukovodstva tih stranaka. Napravit će, uvjeren sam, analize i onda donositi odluke.”
U prevodu: “ja se ne pitam o tome”. Ili u nešto slobodnijem prevodu: to je pitanje za rukovodstva stranaka.
Razočaran ovim odgovorom, razumljivom, Hadžifejzović kaže Bećiroviću: “Izbjegavate stalno ova pitanja, ja razumijem da se još ne zna sve, ali…”
A onda Hadžifejzoviću, koji je ionako razočaran odsustvom moći u liku svog sagovornika, Bećirović daje sljedeći odgovor: “U stranačkom životu, ja sam član SDP-a, nisam član rukovodstva.”
Zatim dodaje: “Ne mogu govoriti o onome za što nisam nadležan.”
Dakle, rukovodstvo SDP-a će se pitati, a član Predsjedništva podcrtava da on nije član rukovodstva. I nije nadležan za formiranje vlasti. Dakle, poručuje nam da se ne pita o onome za što Hadžifejzović kaže da je najvažnije pitanje.
I onda će se uvrijediti, kada pročita ovaj tekst.
Potpuno razočaran odgovorom, Hadžifejzović veli: “Samo malo… To kao ‘član SDP-a’… Pa nije predsjednik države obični član SDP-a…”
Ali sve je uzalud. Bećirović ostaje pri svome i ne daje konkretan odgovor: vrti fraze o tome da treba ispitati raspoloženje u članstvu, itd. Nema stav. Time sugeriše da će on zapravo biti protočni bojler rukovodstva SDP-a. Šta Predsjedništvo SDP-a odluči u unutrašnjoj diskusiji, u kojoj on neće sudjelovati, on će poštovati.
Gdje prebiva moć
Za razliku od Bećirovića, koji ima jedan glas, Željka Cvijanović i Darijana Filipović imaju dva glasa. I mogu ga preglasati pri izboru predsjedavajućeg Predsjedništva. Ili jednostavno mogu ne izabrati novog predsjedavajućeg, te ostaviti neko vrijeme trenutno Vijeće ministara u tehničkom mandatu.
Osim što su, kad se udruže, moćnije od samog Bećirovića, Cvijanović i Filipović su utjecajnije od njega i po tome što predstavljaju vladajuće stranke SNSD i HDZ, pa čak su dio najvišeg rukovodstva tih stranaka. Osobe od najvećeg povjerenja Dodika i Čovića.
Bećirović čak i da jeste u rukovodstvu SDP-a, on ne bi imao istu težinu, jer SDP nema istu težinu kao SNSD i HDZ, zbog moći u domovima naroda, pa susljedno u entitetskim vlastima, zatim zbog nove većine u Predsjedništvu, itd.
Ili riječima Senada Hadžifejzovića, Bećirović nije capo di tutti capi kao Čović ili Dodik.
S obzirom da SDA, uprkos tome što će dobro stajati u domovima naroda, nije osvojila mjesto u Predsjedništvu, to znači da čak ni Bakir Izetbegović, u ovom mandatu, nema snage koliko imaju Dodik i Čović (a naročito kad se udruže).
Ali ne zaboravimo, Bećirović se ni u proteklom mandatu nije mnogo pitao. Donosioci odluka su bili rukovodstva stranaka Trojke, čiju volju su zatim predstavljali Nermin Nikšić, Dino Konaković i Edin Forto. A tu volju je suštinski oblikovao bivši ambasador SAD u BiH Michael Murphy.
Istina, formalno-pravno, Bećirović preglasao je Željka Komšića pri izboru Borjane Krišto za predsjedavajuću Vijeća ministara. Ali ne zato što je to on sam odlučio, već zato što mu je tako rečeno iz rukovodstva SDP-a i Američke ambasade. Što se tiče drugih aktivnosti, kako je sam Bećirović u toku predizborne kampanje kazao: aktuelni član Predsjedništva, čak i kad je njegov SDP bio na vlasti, nije imao na raspolaganju entitetski budžet, nije mogao trošiti desetine miliona na lobiranje, kao Dodik, te su njegovi potezi svedeni na simboličke poteze.
Denis i Platon
Da je, osim što je član Predsjedništva, ujedno i predsjednik SDP-a, i da taj SDP ima od 200 do 250 hiljada glasova, pa da je vladajuća stranka u vertikali, Bećirović bi bio moćna figura. Nažalost nije.
Prema tome, od njega se može očekivati da i u iduće četiri godine, kao i u prethodnom mandatu, skida sa sebe odgovornost za formiranje vlasti i generalno za stanje u državi, da izbjegava medije, da anksiozno reaguje na kritike, itd. ili, da parafraziramo naslov jednog poznatog filma: Bećiroviću preostaje da i naredne četiri godine živi na Tibetu. Preostaje mu da se u jednom gotovo budističkom maniru odriče ovozemaljske moći, materijalne moći i da se predaje meditacijama, kako bi u odricanju uronio što dublje u ništavilo.
Ako se budem uopće bavio njime, a nisam u prve dvije-tri godine njegovog mandata, jer ni tada nije bio bitan, onda će moje pisanje o bošnjačkom članu Predsjedništva biti natjecanje sa Platonom, koji u Sofistu iz mnoštva uglova govori o nebitku, pojašnjavajući da i ono što nije, poput nepravde ili neistine, također postoji. Svako ko je pratio rad Denisa Bećirovića ne mora čitati Platona, te mu je, po osnovu obične intuicije jasno, da predsjednik, koji to nije, također može biti predsjednik.
SVETISLAV BASARA: Fenomenologija parlamentarne autokratije 3
