Ministri odbrane NATO-a okupljaju se 12. februara u Briselu na posljednjem formalnom sastanku prije samita Alijanse u Ankari, zakazanog za početak jula. Iako se u belgijskoj prijestolnici ne očekuju konkretne odluke, sastanak nosi znatno veću političku težinu nego što to sugerira njegov tehnički karakter.
U suštini, rasprava se vrti oko dva duboko povezana problema: narušenog povjerenja između evropskih saveznika i Sjedinjenih Američkih Država te realne sposobnosti Evrope da ispuni ambiciozni cilj izdvajanja pet posto BDP-a za odbranu do 2035. godine.
Iako pitanje Grenlanda formalno nije na dnevnom redu, ono se poput sjene nadvija nad cijelim skupom. Nedavne rasprave o političkom statusu tog arktičkog teritorija ogolile su razmjere transatlantskog nepovjerenja. Jedan visoki evropski zvaničnik NATO-a govori čak o „fundamentalnom narušavanju povjerenja“, ali većina diplomata smatra da bi otvaranje tog pitanja u ovom trenutku donijelo više štete nego koristi.
Upravo zato NATO nastoji preusmjeriti fokus na sigurnosni aspekt Arktika. Pokretanje operacije „Arktička straža“, svega dan uoči ministarskog sastanka, ima jasnu političku poruku: demonstrirati jedinstvo Alijanse i neutralizirati spekulacije o eventualnom američkom preuzimanju danske teritorije.
Generalni sekretar NATO-a Mark Rutte naglasio je da će se „po prvi put sve arktičke aktivnosti Alijanse objediniti pod jedinstvenom komandom“, uz cilj da se identificiraju i popune sigurnosne praznine. Kao ključni razlog naveo je sve intenzivnije prisustvo Rusije i Kine u regionu, čime Arktik iz periferne teme postaje centralno sigurnosno pitanje.
Ipak, iza kulisa se kristaliziraju dva jasno suprotstavljena evropska tabora. Prvi, predvođen Francuskom, sve otvorenije zagovara ubrzanu stratešku autonomiju Evrope i postepeno distanciranje od američkog sigurnosnog kišobrana. Ovaj pristup je direktna reakcija na rastući pritisak iz Washingtona i nepredvidivost američke politike.
Nasuprot tome stoje države, posebno s istočnog krila NATO-a, koje zaključuju da Evropa u doglednoj budućnosti jednostavno nema kapacitet da se sama odbrani. Za njih je američka vojna zaštita – uključujući nuklearni arsenal, satelitske sisteme, obavještajne mreže i stratešku logistiku – nezamjenjiva, bez obzira na visinu evropskih vojnih budžeta.
Upravo tu se ogleda suština evropske dileme: čak i uz značajno povećanje izdvajanja, Evropa bi teško mogla nadomjestiti ključne američke kapacitete. Zato Rutte otvoreno priznaje da bi kontinent bez SAD-a ostao strateški ranjiv.
U NATO-u se ipak nadaju da će ministri uspjeti zadržati privid jedinstva, barem do Minhenske sigurnosne konferencije, kako bi se izbjegao novi javni transatlantski raskol poput onog viđenog u Davosu prošlog mjeseca.
No, jedinstvo će se mjeriti prije svega kroz novac.
Pitanje odbrambene potrošnje ostaje ključni test evropske kredibilnosti. Nakon što su mnoge zemlje konačno dosegle prag od dva posto BDP-a, prelazak na pet posto predstavlja politički i fiskalni šok. Ipak, to je jedina tema za koju evropski saveznici znaju da će Donald Trump i njegova administracija nastaviti koristiti kao oružje protiv Evrope i Kanade.
Rutte pokušava ublažiti ton isticanjem Njemačke kao primjera: Berlin planira do 2029. godine izdvajati 152 milijarde eura godišnje za odbranu – više nego dvostruko u odnosu na 2021. godinu. Time Njemačka simbolično preuzima ulogu evropskog motora vojne potrošnje.
Međutim, zabrinutost izazivaju tzv. Izvještaji o strateškom nivou (SLR) koje sve članice moraju predati. Neke zemlje planiraju odgoditi stvarno povećanje potrošnje do posljednjih godina roka, oslanjajući se na „metodu hokejaške palice“ – nagli skok izdvajanja pred sam istek roka. Washington je već poručio da takav pristup neće tolerirati i da će zahtijevati jasan, postepen i vjerodostojan plan rasta potrošnje prije samita u Ankari.
Dodatnu nervozu izaziva činjenica da američki ministar odbrane Pete Hegseth neće prisustvovati sastanku. Umjesto njega dolazi njegov zamjenik Elbridge Colby, poznat po još tvrđim stavovima prema Evropi. Njegova poruka o „evropeizaciji NATO-a“ – što podrazumijeva veću potrošnju, veću borbenu spremnost i jačanje kapaciteta – teško da će naići na otvoreno protivljenje, ali će dodatno pojačati pritisak.
Poseban interes izaziva i nastup novog ukrajinskog ministra odbrane Mihaila Fedorova na sjednici Vijeća NATO–Ukrajina. Tridesetpetogodišnji bivši ministar digitalne transformacije i bliski saradnik predsjednika Zelenskog u Briselu se doživljava kao simbol nove, tehnološki orijentirane Ukrajine.
Od njega se ne očekuje samo reforma rigidnog i centraliziranog ministarstva, već i prijenos iskustava u oblasti ratovanja dronovima, sajber-kapaciteta i digitalne mobilizacije – oblasti u kojima Ukrajina danas ima praktično, ratno iskustvo kakvo malo koja NATO zemlja posjeduje.
Na kraju, pitanje finansiranja Ukrajine ostaje osjetljivo. NATO-ova inicijativa PURL, kojom evropske zemlje finansiraju kupovinu američkog oružja za Ukrajinu, dostigla je gotovo pet milijardi dolara prošle godine. Ipak, sve je indikativnije da se o novim paketima govori tiše, iza zatvorenih vrata.
Dio izvora strahuje da ta diskrecija ne odražava samo stratešku opreznost, već i rastući umor Evrope – kako od finansiranja rata koji ulazi u petu godinu, tako i od sve veće zavisnosti od američke vojne industrije.
FOREIGN AFFAIRS: Amerika je digla ruke, Evropa je ostavljena
