Koliko vam se puta desilo da strpljivo čekate u koloni automobila? Desio se neki udes i redovi vozila protegli se sve do mora, sa jedne, i brda sa druge strane. Vruće, dosadno. Ako ih imate, ako su u kolima, žena i đeca nešto seru.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Nešto su vam, kao, oni rekli, pa vi niste poslušali, a da ste poslušali već biste bili kući, ali eto niste, jer vi nikad ne slušate šta vam se kaže, zbog čega sad niste kući, gdje biste, umjesto u ovoj koloni na suncu, bili da ste poslušali, da ikad slušate, ali ne slušate, nego uvijek ovako zaglavite, umjesto da ste već kući, gdje biste sad odmarali da ste poslušali, kad biste vi poslušati bili u stanju, što očito niste, pa ste sada zaglavljeni ovdje, umjesto da ste već kući, gdje biste, da ste poslušali, već odavno bili… Ljudi izlaze iz kola i u ljutnji hodaju ukrug: jebu majku državi koje, vele, nema. Ođe se sve ka od raka raspada, kaže neko.
Ok, znate tu situaciju, bili ste u njoj?
Onda znate i da je pitanje trenutka kada će neko odlučiti da pređe u drugu traku i mimoiđe čitavu kolonu. Neko će, prije ili kasnije, a prije prije nego kasnije, zaključiti da je čekanje za brave a ne za njega, koji je sebi kralj najveći. Onda i drugi krenu za njim, misleći: a nisam ni ja grđi od ovoga, idem i ja.
Onda ta gomila kretena stigne do mjesta udesa i policije i naprave još grđi zastoj, jer blokiraju traku kojom su mimoilazili.
Sami sebi kraljevi naprave teško sranje, začepe put ka septičku, ali nema veze: tih nekoliko trenutaka osjećaja superiornosti dok oni nadmeno prolaze a glupani čekaju u red para valja.
A sad da vas pitam: jeste li pomislili da smo, možda, mi koji čekamo u koloni stvarno bravi? Jer: jeste li ikada čuli da je neko od tih pretekača odgovarao, bio kažnjen? Ja ne. Ovdje ako poštuješ pravila, činiš to na vlastitu odgovornost.
Da dodam i ovo: nije da i sami ne pomažemo u izvrdavanju pravila. Ablendujete li vi ljudima, da im javite da je milicija na putu? E i ja. Da upozoriš nekog đeda u crvenom golfu dvojci, ima smisla. Ali oni ćelavi sinovi tame u džipovima i naši trkači, tako mladi tako glupi – sevap je da ih milicija zaustavi. Tako misliš. Pa ipak, uhvatiš sebe da ablenduješ. Jer smo mi hajdučka kultura i ti od toga ne možeš pobjeći. Kad vidimo nekoga da bježi od vlasti, koja je uvijek tuđa – mi mu pomognemo. Kod nas je sramota špijat – što dakako ne znači da se oduvijek nije špijalo. Sramota je i prnut, pa okrojimo.
Onda, tu su i oni doajeni, velikani koji ispred supermarketa parkiraju na mjestima za invalide, jer su te pozicije najbliže ulazu/izlazu. Upozorimo li ih? Ne, naravno. Znači, saučestvujemo u kršenju pravila. Čovjek je sad s treninga, diga je 180 iz benča, 25 tona željeza je premjestio s mjesta na mjesto, pa ne bi da se umara, da nosi kesu s mlijekom i hljebom pet metara dalje no što mora. Evo biznis ideje, ovo bi u Crnoj Gri radilo ka iđe: drive thru marketi. Da ljudi ne moraju da izlaze iz kola, da se ne opučaju, nego samo otvore prozor, kažu što će, uzmu i plate. Da se ljudi ne ponižavaju bez potrebe, da hodaju po parkinzima i između rafova a nova kola mu vani i niko ne zna da su njegova. Ovako, ako ti se dopadne kasirka, ona odmah vidi što voziš – nemaš joj što pričat.
Uglavnom, šta sam vam ono htio reći?
Pojma nemam. Da što znam, ne bih čekao u redu.
