Sasvim je perverzno kako se u današnjem bosanskohercegovačkom društvu uspjelo normalizirati političko i simboličko naslijeđe zločinačke tvorevine Herceg-Bosne. To se najbolje vidi po simbolima, jer politika koja je porodila Herceg-Bosnu nikada i nije prestala postojati, samo se nastavila “mirnim” ili bolje rečeno sredstvima hibridnog rata. No simboli i njihova javna prisutnost su ono što pokazuje koliko je nasljeđe jedne ideje zaista živo i prihvaćeno u širim masama i cjelokupnom društvu a ne isključivo u političkim krugovima.
Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ Stav
Simboli tzv. Herceg-Bosne odavno se niti sakrivaju niti koriste krišom, kao sramotna relikvija jedne mračne epizode hrvatskog naroda što i jesu, no danas ih se agresivno nameće kao “općehrvatske” simbole, legitimni izraz identiteta čitavog jednog naroda. Oni se danas šire i tamo gdje nikada nisu bili.
Njihova normalizacija više nije samo fenomen ograničen na hrvatsko društvo već je usmjerena i spram Bošnjaka od kojih se traži da “poštuju” simbole paratvorevine koja je presuđena kao zločinačka i to nad njima samima. Istovremeno se napadaju simboli legalnih snaga i države koju je ta zločinačka paratvorevina željela uništiti.
Zastave zločinačke paradržave Herceg-Bosne, nastale na etničkom čišćenju Bošnjaka i logorima za Bošnjake proglašavaju se “zastavom hrvatskog naroda”, dok se istovremeno ljiljani, historijski simbol Bosne i Hercegovine i nekadašnji državni grb međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine, pokušavaju kriminalizirati, zabraniti i svesti na nekakav “provokativni ratni simbol”.
Ta zamjena teza toliko je drska da više i ne skriva vlastitu namjeru legalizacije paravojnog separatizma putem kriminalizacije državnog patriotizma.
Sve je otišlo toliko daleko da danas hrvatski radikali preko FIFA-e pokušavaju ukloniti ljiljane čak i sa sportskih manifestacija i tribina dok simbole hrvatske zločinačke paratvorevine i njihovo isticanje pokušavaju namenuti kao svoje neotuđivo pravo.
Pravi cilj naravno nije zastava, već kolektivna memorija. Želi se izbrisati historijski kontinuitet bosanske državnosti a ljiljani smetaju upravo zato što podsjećaju da Bosna i Hercegovina nije nastala u Daytonu niti u kabinetima međunarodnih činovnika, već da ima svoje historijsko i političko trajanje. Želi se izbrisati činjenica da je pod ljiljanima odbranjena Bosna i Hercegovina i da je pod ljiljanima zaustavljen UZP i slomljen zločinački projekat Herceg-Bosne.
Zato se protiv ljiljana vodi pravi kulturkampf.
Neutralizacija Bošnjaka
No pravi problem nije agresivnost hrvatske ekstremističke politike. Ona u Bosni i Hercegovini, naročito ona hercegbosanskog tipa, već decenijama pokazuje manje-više isti obrazac ponašanja. Tu nema nikakvog iznenađenja. Kao što nema ničeg novog ni u srpskoj politici.
Suština problema je letargija bošnjačke politike. Ta neshvatljiva i gotovo nestvarna pasivnost pred stalnim političkim, medijskim i kulturnim nasrtajima srpsko-hrvatskog ekstremizma.
Tu nije riječ samo o kukavičluku bošnjačkih političkih elita, mada ga svakako ima u zabrinjavajućim količinama. Radi se o jednom dubljem fenomenu. O stanju čitave bošnjačke političke kulture i misli. O dugogodišnjem procesu neutralizacije bošnjačke političke svijesti. O sistematskom uvjeravanju Bošnjaka da je svako insistiranje na vlastitim pravima, identitetu i simbolima nekakav “ekstremizam”, dok se istovremeno najogoljeniji hrvatski i srpski nacionalizmi predstavljaju i normaliziraju kao legitimna borba za kolektivna prava.
Bošnjaci su godinama dresirani da se izvinjavaju zbog vlastitog postojanja, da budu “umjereni”, “konstruktivni”, “kooperativni”, da stalno dokazuju svoju političku podobnost i širokogrudnost upravo onima koji ih otvoreno mrze ili preziru.
Tako se danas došlo do apsurdne situacije da narod koji je preživio genocid strepi hoće li nekoga uvrijediti vlastitim zastavama, simbolima i historijom, dok se zločonački simboli pod kojima je taj narod ubijan neskriveno rehabilituju i normalizuju. Takva inducirana letargija i naučeni mazohizam razvijalli su se godinama. Hranjeni i poticani medijskom okupacijom, kolonijalnim mentalitetom dijela domaćih elita i politikom linije manjeg otpora kao neke nadnaravne političke mudrosti.
Bošnjačkoj javnosti neprestano se sugerira da je svaka artikulacija vlastitih partikularnih prava, interesa pa čak i identiteta opasna, nazadna i prijeteća, no isključivo ako dolazi od Bošnjaka. Jer Bošnjaci eto nemaju takav lukzus manifestacije vlastite posebnosti jer “Bosna, suživot, multikultura, Evropa” bla, bla, bla…uvijek se nađe neka od prigodnih lažnih dilema i parola.
Dok se Hrvatima i Srbima priznaje pravo na nacionalne interese, Bošnjacima se istovremeno nameće obaveza samoodricanja. Taj proces traje već jako dugo i ima svoje jasno prepoznatljive mehanizme. Svaka pozitivna bošnjačka akcije se ubija u začetku, svaka politička reakcija na srpsko-hrvatske provokacije nastoji se unaprijed delegitimisati. Dovoljno je da neki bošnjački političar kaže kako Bosna i Hercegovina mora ostati suverena država pa da uslijedi medijska histerija o “radikalizmu”, “unitarizmu” i “islamskoj opasnosti”.
Istovremeno, otvorene prijetnje secesijom manjeg bh. etniteta, ideje o teritorijalnim reorganizacijama temeljenim na rezultatima Genocida ili revitalizacija zločinačke Herceg-Bosne tretiraju se kao legitimni politički stavovi koje treba “uvažiti kroz dijalog”.
Time se pokušava, ali na žalost i uspjeva, uvesti jedan standard prema kojem Bošnjaci ne samo da ne smiju braniti državu ili sebe, nego se nekome ne smije ni pričiniti da se brane.
Amorfizacija Bošnjaka
Upravo je to suština pokušaja neutralizacije bošnjačke politike. Bošnjaci trebaju postojati isključivo kao demografska masa, folklorni element, turistički dekor Bosne i Hercegovine, ali bez stvarnog političkog suverenista, partikularinih nacionalnih interesa ili čak instinkta za opstanak.
Zato danas imamo situaciju da Bošnjaci u dijelovima zemlje gdje su manjina žive institucionalni aparthejd, dok tamo gdje su većina bivaju politički neutralizirani i ideološki pacificirani nametanjem nelegitimnih političkih projekata pripremljenih u kuhinjama ovdašnjih zapadnih ambasada.
U Hercegovini se bošnjačka prava sistematski reduciraju decenijama. U srednjoj Bosni se konstantno proizvode političke krize i pritisci na osnovu mitološke hrvatske “ugrozbe”. U Sarajevu se od bošnjačke većine pokušava napraviti nekakav sterilni i bezlični administrativni skup gomile individua koje trebaju glasati za one koji će zastupati tuđe a ne njihove vlastite interese.
No svaki put odgovor i reakcija značajnog dijela bošnjačke politike je isti: novo popuštanje. Novi kompromis. Novo povlačenje. Suluda politika koja misli da će je krokodil prestati jesti ako ga dovoljno dugo hrani komadima vlastitog tijela.
Cro-cro muhe i bolest političkog spavanja
Posebno je po Bošnjake pogubna latentna croatofilija unutar značajnog dijela bošnjačkih političkih, akademskih, medijskih i vjerskih struktura, mazohistička potreba identitetski zdvojnih ljudi, tih “pametnih idiota”, da dokazuju “prihvatljivost” kroz stalno popuštanje hrvatskom supremacističkom političkom projektu koji Bošnjake vide kao niža bića a kojeg su Bošnjaci, ironije li, sistematski porazili i ponizili prije tek nekoliko decenija.
Taj fenomen političko-kulturnog “kroasanstva” i “mustašluka” već odavno prevazilazi običnu političku naivnost te je jasno da je u pitanju ozbiljan oblik identitetske deformacije koja ima još ozbiljnije političke reperkusije.
Naročito je opasno što se takva politika popuštanja hrvatskom političkom faktoru često predstavlja kao nekakav izraz “europejstva”, “modernosti” i “građanske svijesti”. Kao da je odricanje od vlastitog identiteta i političkih interesa a zagovarenje tuđih, vrhunac civilizacijskog razvoja.
Tako smo došli do paradoksalne situacije u kojoj Bošnjaci prave kompromise sa ljiljanima, dok se zastave zločinačke Herceg-Bosne demonstrativno postavljaju i agresivno nameću.
Sve ovo je možda i najopasnija posljedica višedecenijske političke letargije. Ne gubitak teritorije, institucija ili prava, barem ne još uvijek, nego gubitak same volje. Sve ostalo dolazi nakon toga.
Narod koji izgubi volju da brani vlastite simbole, vlastitu historiju i vlastito pravo na političko postojanje prije ili kasnije izgubit će i pravo na biološki opstanak. Nikada i nigdje neki narod nije opstao zahvaljujući stalnom uzmicanju i prilagođavanju tuđim zahtjevima. Posebno ne na Balkanu.
Narod koji izgubi volju da opstane, da se politički artikuliše, da brani svoje svetinje, pozicije i interese i da vjeruje u vlastito pravo na vlastitu državu, već je unaprijed poražen.
