Milan Knežević kaže da razumije Nika Đeljošaja kad ovaj tvrdi da je svaki Albanac uz Hašima Tačija, zato što je „sveta borba“ OVK u srcu – opet svakog – Albanca. Knežević čak i zavidi Albancima kakvima ih opisuje Đeljošaj: on misli da bi i svi Srbi trebali biti uz Ratka Mladića, pa ih na koncu svoje redovne tačke u crnogorskom parlamentu poziva da to i javno iskažu.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Praktično u istom času, grad Tirana odlučio je da Tačija i ostale osuđene za ratne zločine proglasi počasnim građanima. Time je Tirana poručila isto što i Beograd državnom sahranom Ratka Mladića: a) heroj a ne zločinac i b) presude međunarodnih tribunala za ratne zločine ne prihvatamo ako nisu u skladu sa našom verzijom priče o postjugoslovenskim ratovima 1991-1999.
Enter Stenli Fiš. Čovjek je bio uticajni teoretičar postmoderne i, ujedno, profesor prava. Još sedamdesetih godina 20. vijeka osmislio je termin „interpretativna zajednica“ koji ovih dana reaktuelizuju Knežević i Đeljošaj, Tirana i Beograd.
Po Fišu, tekst ili događaj nema takozvano objektivno značenje koje pravilnim tumačenjem treba da bude otkriveno i saopšteno. Gospodar značenja nije autor teksta (ili akter događaja) nego čitalac, tumač. Interpretativna zajednica je skupina ljudi koja tekst ili događaj (na primjer genocid u Srebrenici ili rat na Kosovu) tumači na isti način. Zašto grupa ljudi određeni tekst ili događaj tumači na isti način, različito od druge grupe ljudi? Zato što dijele jezik, kulturu, tradiciju, predzanje i predrasude, povrh svega i mitove i laži, što sve u svemu određuje način tumačenja.
Zato što su Srbi jedna, a Crnogorci druga interpretativna zajednica, oni različito tumače zajedničko iskustvo: 1918. i Njegoša i pitanje crkve u Crnoj Gori, recimo.
Međutim, interpretativna nije isto što i etnička zajednica: hrišćani su, recimo, interpretativna zajednica. Kao što su to i pravoslavci, katolici ili protestanti. Granice interpretativnih zajednica nisu vječne i nepromjenjive. Osim toga, jedan te isti čovjek pripadnik je više interpretativnih zajednica: osim što je hrišćanin, može biti liberal ili konzervativac, recimo. Čovjekov identitet je beskrajno složen a svaki pokušaj da se on svede na jedan dominantni elemenat (na primjer: „on je Albanac pa sve ostalo“ ili „on je Srbin, ostalo je nebitno“) čisto je nasilje.
Granice interpretativne zajednice ne poklapaju se sa etničkim granicama. Iako bi Đeljošaj i Knežević voljeli da nije tako, svi Albanci i svi Srbi ne razmišljaju isto. Kao što smo vidjeli u skoroj polemici oko Krsta Zrnova, jednako ne razmišljaju ni svi Crnogorci.
Hvala Bogu na tome. Jer, kada ne bi bilo onih koji će na poziv „hajde da svi mislimo isto“, bez obzira na cijenu, odgovorili sa „mrš“, ovaj bi svijet bio totalitarni Pakao, uređen po mjeri ideoloških i vjerskih fanatika – monstruozni kolaž staljinizma, nacizma, islamizma i hrišćanskog fundamentalizma. U takvom svijetu, u kojem bi retardirani fanatici živjeli i umirali zadovoljni, jer u takvom bi se svijetu znao red i svi bi bili i razmišljali isto kao oni: u takvom svijetu, pijetlovi bi, glatki i mrtvi kao patuljci u vrtovima, zakačeni za ograde oglašavali zoru. Njihove smiješne arije – pijetao kao da čitav život pročišćava grlo za veličanstvenu pjesmu koju nikada neće zapjevati – zamijenio bi mehanički zvuk, nalik na onaj kukavica iz švajcarskih satova. Krave bi, kao mliječna vojska postrojene, u špaliru čekale mužu. Seljaci bi marširali na njive, sa motikom o ramenu salutirali bi bisti vođe. Dok marširaju, pomolili bi se svom Bogu, koji iznad svega voli red. Ljudi u gradovima bi strojevim korakom išli na svoje poslove. Muževe uniformno obučene u siva odijela, sa baštenskih vrata pozdravljale bi njihove u uniformu domaćice obučene žene i njihova uniformno nasmijana djeca.
Svaki poziv na jedinstvo, ukidanje “podjela” i opšte “pomirenje” inherentno je totalitaran. On podrazumijeva ukidanje pluralizma interpretacija i svođenje mnoštva interpretativnih zajednica na jednu. Jedinstveno tumačenje (interpretacija) svega – to je vlažni san svakog totalitarizma.
P.S.
Tri velika zapadnobalkanska nacionalizma koriste vrlo slične interpretativne mehanizme. Kao što srpski nacionalisti drže da Ratko Mladić nije zločinac a albanski nacionalisti smatraju isto za Tačija, tako i hrvatski nacionalisti drže da Hrvati osuđeni za Udruženi zločinački poduhvat protiv Bosne i Hercegovine (slučaj “Prlić i ostali”, dakle Herceg-Bosna), pogađate, zločinci nipošto nisu. Kao što srpski nacionalisti kukaju što su im Albanci “oteli dio Srbije” a istovremeno ne prestaju sa pokušajima da otmu dio Bosne i Hercegovine, tako i hrvatski nacionalisti smatraju da je crnogorski napad na Dubrovnik bio agresija, dok je pokušaj stvaranja Herceg-Bosne pod kontrolom Zagreba, kako ono reče Đeljošaj – “svet”. Iz ovog nabrajanja su izuzeti bošnjački i crnogorski nacionalisti, no samo zato što su od sekundarnog značaja i zato što su jedni bili žrtva dvostruke agresije, etničkog čišćenja i genocida, a drugi su i dalje žrtva brutalne asimilacije – čemu ne želim – ni prvom ni drugom – na bilo koji način doprinijeti.
I jedni i drugi i treći drže da su ratni zločini opravdani ako koriste njihovoj “nacionalnoj stvari”, promovišući vlastite etničke etike.
U biti, i jedan i drugi i treći – i svaki – nacionalizam su etičke abominacije, koje vlastitu izopačenost pravdaju izopačenošću druga dva nacionalizma – i tako ukrug.
U sinergiji, ta tri nacionalizma stvaraju vrlo perverzno, bizarno i autoreferentno interpretativno okruženje koje opterećuje čitav region i kojem – kao ni bilo čemu drugome – ljevica nije u stanju da pruži adekvatan odgovor. Još manje je to u stanju da učini Evropska unija, čija je politika prema balkanskim nacionalizmima primjer navodne “pragmatičnosti” koja nije drugo nego odsustvo bilo kog principa.
ANDREJ NIKOLAIDIS: Odbijam biti član bilo kog kluba koji bi mene primio za člana
