“Aleksandar Vučić je pao, a trojica njegovih najodanijih regionalnih političkih trabanata ostala su bez tutora, mecene i pokrovitelja. Andrija Mandić, Milan Knežević i Milorad Dodik sada liče na tri politička siročeta koja čekaju da im neko kaže šta da misle, koga da napadaju i kome da se poklone. A najveća nevolja tek dolazi: Studentska lista nema jednog gazdu pred čijim vratima mogu klečati. Za Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru to bi mogla biti prva prilika nakon mnogo godina da makar malo prodišu.“
Piše: Dragan BURSAĆ CdM
Tri politička siročeta i jedna velika beogradska sahrana
Prije svega, red je da izrazim najiskrenije političko saučešće Andriji Mandiću, Milanu Kneževiću i Miloradu Dodiku povodom političke smrti njihovog zajedničkog pokrovitelja Aleksandra Vučića.
Znam, gospodo, teško je. Godinama ste imali jednog čovjeka kojem ste mogli otrčati po mišljenje, političku instrukciju, poneki savjet, malo medijske podrške i, što je najvažnije, potvrdu da ste veliki nacionalni radnici-pregaoci dok uredno obavljate poslove u korist beogradskog političkog centra.
A sad vam je taj čovjek izgubio izbore.
I to od studenata, majku mu!
Od mladih ljudi koji su se usudili pomisliti da država može funkcionisati bez jednog svemoćnog čovjeka i njegove stranačke posluge.
Zamislite samo tu tragediju za našu trojicu junaka, velmoža srpskog sveta. Toliko godina političkog staža, toliko kilometara prevaljenih do Beograda, toliko zaklinjanja u srpsko jedinstvo, toliko zajedničkih fotografija, mitinga, sabora i historijskih deklaracija, a onda vam neki studenti preko noći pokvare čitav politički život.
I šta sad?
Kome će Andrija Mandić po mišljenje? Kome će Milan Knežević po političku pamet? Kome će Milorad Dodik da se požali kad mu neko u Bosni i Hercegovini spomene Ustav, državu i zakone?
A kome ćemo se sad klanjati, braćo?
Jer, znate li šta je najveći problem ove trojice političkih siročadi?
Oni zapravo ne znaju ko će im biti novi gazda!
I tu počinje njihova prava muka od danas.
Vučić je bio jednostavan za upotrebu. Jedan čovjek, jedan telefon, jedna adresa, jedan politički centar i jedna volja koja se onda distribuirala po regionu, od Banje Luke do Podgorice.
Kad Vučić kaže da je ugroženo srpstvo, odmah se ugrozi srpstvo i u Crnoj Gori i u Bosni i Hercegovini. Kad Vučić kaže da su neprijatelji svuda oko Srbije, naši regionalni nacionalni radnici već znaju šta im je činiti. Kad Beograd zakašlje, oni organizuju političku upalu pluća.
Ali Studentska lista ima jednu za njih krajnje neprijatnu osobinu.
Nema jednog neprikosnovenog vođu!
Pa sve i kad bi Mandić, Knežević i Dodik već sutra odlučili da se poklone novim vlastima, kome bi se, pobogu, poklonili?
Studentima? Plenumu? Nekakvom kolektivnom tijelu? Budućem premijeru kojeg još nisu ni upoznali, ni ime mu ne znaju?
Zamislite Dodika kako dolazi u Beograd i pita može li razgovarati s gazdom, a neko mu odgovara da mora sačekati sastanak i odluku više ljudi.
Pa taj bi se čovjek politički razbolio od same pomisli da o njegovoj sudbini odlučuje više od jednog čovjeka!
A još je nezgodnije što bi eventualni novi sagovornici mogli imati i vlastito mišljenje.
I što bi se mogli sjetiti ko je do posljednjeg trenutka podržavao Vučića, ko je napadao studente i ko je sve radio da njegov režim opstane.
Pa, gospodo, ko vam garantuje da će vas uopšte primiti?
Mandić i Knežević, dva čuvara tuđeg prijestola
Posebno je zanimljiva situacija u Crnoj Gori.
Andrija Mandić godinama je pokušavao spojiti dvije politički prilično nezgodne uloge: da bude jedan od najviših zvaničnika nezavisne Crne Gore i istovremeno čovjek čija se politička orijentacija neprestano određuje prema Beogradu.
Milan Knežević bio je još otvoreniji, glasniji i spremniji da Vučićeve političke bitke vodi kao vlastite.
I sada je taj Beograd, u kojem su tražili političku legitimaciju, glasao protiv njihovog omiljenog političkog modela.
Kakva ironija!
Godinama su crnogorskoj javnosti objašnjavali koliko je važno famozno srpsko jedinstvo, koliko je sudbina srpskog naroda neraskidivo vezana za Vučićevu Srbiju i koliko je svaki otklon od te politike gotovo nacionalna izdaja.
A onda su sami građani Srbije odlučili da im je dosta Vučića.
I šta će sada naši crnogorski zaštitnici srpstva? Hoće li građanima Srbije objašnjavati da su pogrešno glasali? Hoće li proglasiti studente neprijateljima srpskog naroda? Ili će se, kao iskusni politički preživljavači, početi prisjećati kako su oduvijek bili za demokratiju, institucije i evropske vrijednosti?
Mogu već zamisliti taj veličanstveni proces političkog presvlačenja, uz prigodne izjave o poštovanju demokratske volje građana Srbije.
Samo što će ostati fotografije, govori, nastupi i godine političkog služenja.
A političko pamćenje, kad se jednom probudi, zna biti vrlo nezgodno.
Dodik ostao bez političkog kišobrana
A tek Milorad Dodik!
Čovjek koji je od vlastitog političkog opstanka napravio regionalni projekat, koji je godinama uvjeravao bosanske Srbe da njihova budućnost zavisi od političke moći Aleksandra Vučića, sada se suočava s mogućnošću da mu se najvažniji oslonac izmakne ispod nogu.
Dodik je Vučiću služio kao regionalni politički megafon, dok mu je Vučić pružao legitimitet, pažnju i osjećaj da je važniji nego što mu stvarna politička pozicija dopušta.
Njih dvojica godinama su održavali političku predstavu u kojoj je Bosna i Hercegovina tretirana kao privremena smetnja, a Republika Srpska kao produžena ruka beogradske politike.
Sad se postavlja jedno jednostavno pitanje: šta će Dodik ako buduća vlast u Beogradu odluči da joj je dosta regionalnih političkih požara?
Šta ako neko u Srbiji zaključi da su dobri odnosi s Bosnom i Hercegovinom važniji od Dodikovih svakodnevnih secesionističkih predstava?
Šta ako Beograd prestane glumiti političkog staratelja nad polovinom Bosne i Hercegovine?
Pa Dodik bi morao početi raditi ono što godinama izbjegava: baviti se stvarnim problemima ljudi koji žive u entitetu kojim njegova stranka upravlja.
A to bi za njega bila prava politička katastrofa.
Jer kako objasniti osiromašenom građaninu da je godinama hranjen nacionalističkim parolama dok su mladi odlazili, institucije propadale, a politička elita živjela sve bolje?
Bosna i Crna Gora konačno mogu predahnuti
I sada dolazimo do onoga što je za nas u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori daleko važnije od lične sudbine ove trojice nevoljnika.
Vučićev izborni poraz mogao bi značiti nekoliko godina prijeko potrebnog političkog predaha.
Zamislite samo da se Bosna i Hercegovina makar neko vrijeme ne mora buditi uz nove prijetnje otcjepljenjem, uz beogradske političke instrukcije i uz stalno podgrijavanje nacionalnih sukoba.
Zamislite Crnu Goru u kojoj se politički život konačno počinje određivati u Podgorici, prema interesima njenih građana, umjesto prema potrebama političkih centara u Srbiji.
Zamislite da se energija koja se godinama trošila na odbranu elementarnog državnog suvereniteta konačno usmjeri prema evropskim integracijama, reformama, obrazovanju, zdravstvu i normalnom životu.
Kakvo bi to olakšanje bilo!
Naravno, pad Vučića ne garantuje da će Srbija preko noći odustati od nacionalističkih ambicija prema susjedima. Studentska lista tek treba pokazati šta misli o Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srebrenici, Kosovu i naslijeđu ratova devedesetih.
A posebno će biti važno vidjeti hoće li novi ljudi u Beogradu imati hrabrosti da se odreknu politike srpskog sveta ili će samo promijeniti njene izvršioce.
Ali već sama mogućnost da se prekine dosadašnji obrazac političkog pokroviteljstva otvara prostor koji se godinama činio nezamislivim.
Bosna i Hercegovina i Crna Gora mogle bi dobiti priliku da predahnu od stalnog beogradskog političkog tutorstva i konačno se ozbiljnije okrenu Evropskoj uniji.
I bilo bi pogubno da tu priliku propuste.
Saučešće primite bez cvijeća i vijenaca
Zato, gospodo Mandiću, Kneževiću i Dodiku, primite moje iskreno političko saučešće.
Znam da je teško kad izgubite čovjeka koji vam je godinama davao osjećaj da ste važni, moćni i historijski nezamjenjivi.
Znam da je još teže kad shvatite da se vaš politički svijet može promijeniti bez vašeg dopuštenja.
Ali ima i jedna dobra vijest za vas.
Možda ćete sada, prvi put nakon mnogo godina, morati naučiti šta znači biti samostalan političar u vlastitoj državi.
Mandić i Knežević mogli bi otkriti da je Crna Gora njihova država i da njeni građani imaju pravo na politiku koja se vodi u njihovo ime.
Dodik bi mogao otkriti da je Bosna i Hercegovina njegova država, koliko god se tome opirao, i da se njena budućnost određuje u njenim institucijama.
A možda će sva trojica samo nastaviti tražiti novog gospodara, novu adresu i novu ruku koju će politički ljubiti.
To je već njihov problem.
Naš je posao da im više nikada ne dopustimo da od naših država prave tuđe političke ispostave.
Jer dok oni oplakuju Vučićev politički poraz, Bosna i Hercegovina i Crna Gora imaju pravo na sasvim drugačije raspoloženje.
Na nadu da će naredne godine biti mirnije, da će nacionalističke ucjene izgubiti dio svoje snage i da ćemo konačno imati vremena baviti se vlastitim životima.
A vi, gospodo, slobodno nastavite tugovati.
Samo nemojte predugo, jer vam valja pronaći novog gazdu. A ovaj put bi vas, za promjenu, mogao dočekati neko ko će vas pitati šta ste sve radili za starog.
DRAGAN BURSAĆ: Crna Gora ćuti dok njeni građani ratuju za Putina i to je tako
