Naša realnost jeste svakojaka, tu postoje nivoi veće i manje sreće, oštrijeg ili tupijeg zla, osmijeha i plača, ludila i trezvenosti, ali je zajednički sadržilac i konstanta ove svakodnevnice presvučenost efektom neizvijesnosti, jeze i tenzije koja samo proizvodi energije mržnje, psovke i poziva na nasilje. Naše društvo živi strepnju i hodajući poraz. Ipak, takve okolnosti iz još uvijek nejasnih razloga tvore pjesničke hronologe koji svojim zapisima umiju obesmisliti nametnutu nam dioptriju.
Bilo je samo pitanje vremena kada će se pojaviti Adnan Bratić, a pojavio se, zvanično, na ovogodišnjem festivalu kulture “Slovo Gorčina” gdje je osvojio nagradu za najbolju neobjavljenu zbirku poezije pod nazivom “Titova blues”.
Možete li nam Adnane ispričati vaš poetski put, poetsku izgradnju, do pred samu odluku da krenete raditi na zbirci Titova blues. Kako je tekao razvoj mladoga pjesnika?
Pozdrav čitaocima Proglasa, i, naravno, da. Naime, put razvoja mene do tog trenutka kada sam bio spreman napisati “Titova blues” doista jeste interesantan, jer dok mnogi drugi pjesnici navode druge pjesnike i književnike kao svoje inspiracije i razloge zašto su počeli pisati, ja navodim muzičare, bosanskohercegovačke i ostale ex-Yu repere kao što su Frenkie i Edo Maajka, te američki rock i metal bendovi kao Rage Against the Machine i Metallica.
Pod uzorom muzičara moji tekstovi su bili raznovrsne tematike, od političke i socijalne do osjećanja, pa je kasnije to pošlo u introspektivno. No, s vremenom su mi tekstovi počeli biti bolji, a i počela se gubiti ta muzička podloga-komponenta na koju bih te stihove stavio. Tako je bilo da sam negdje do prve godine fakulteta, odnosno s prve na drugu godinu fakulteta, napustio pisanje tekstova za muziku kako bih počeo raditi na zanatu poezije.
Proces usavršavanja poezije ovisio je od faktora feedbacka javnosti, kao i konstruktivne kritike kolega pjesnika, kao što ste Vi, gospodine Behram, ali i moja draga prijateljica Emina Kovačević. No bilo je dosta i intuitivnog, eksperimentisanja, a i trenutaka gdje sam ja ipak odlučio bez rezerve ispisati neku ideju, i gledajući kako rade mnogi drugi pjesnici, jednostavno odbacio feedback javnosti i kritike i sam sa sobom razlagao koje detalje ispraviti a koje zadržati u pjesmi. Tako da, mentorstvo i feedback oblikovali su mi put do poezije kakvu pišem sad, ali sam i ja sam dosta radio na tome sam.
Vjerujem da bi čitaoce Proglasa zanimalo kako je teklo oblikovanje Titove blues? Da li se sjećate koja pjesma je bila prva, od koje je krenuo cijeli koncept? Koje su, zapravo, bile bitne puzle u stvaranju mozaika, ili bolje reći bluesa ulice Maršala Tita.
Koncept je došao prije svih pjesama. Oduvijek sam htio nešto napisati o Titovoj, a radeći za Preokret pisao sam novinarske kolumne o temi mostarskih ulica, zašto su razrušene i hoće li se ikada išta izgraditi, od ostalih pitanja. U jednom razgovoru sa Eminom oko toga kakav bih koncept uzeo za zbirku, pomenuo sam kako bih volio napisati nešto nalik putopisu u stihovima, nalik “Velesju” Adnana Žetice, od jednog kraja Titove do drugog, jer na toj ulici možete vidjeti dosta tog šarenila koje bi vas moglo inspirisati za pjesničku zbirku. Nakon što se ona složila sa mnom da je koncept interesantan, počeo sam pisati.
Prva pjesma doista i jeste prva – uvod u čitavu zbirku, i skoro sve su nastajale hronološkim redoslijedom, gdje je pjesma poslije ove jedne pjesme bila napisana direktno iza te prethodne. Sam koncept je bio šetnja od jednog kraja ulice do drugog, pa bi bilo nelogično početi od sredine ako pišemo o tom nekom putu. Put mora imati početak. Jednu sam, ili maksimalno dvije, dodao retrospektivno, ali to je dok sam i same pjesme u procesu formulisao, pa su mi one, baš kao i te lokacije, poslužile kao neka kratka stajališta, za odmor.
Definitivno mi je bilo važno da mi svaka pjesma bude zasebna, ali opet da se može postaviti u taj jedan koncept Titove ulice i šetnje po njoj, te tih kratkih stajališta. To su ti maksimi kojima sam se vodio, kao i, naravno, tehnički aspekti pisanja poezije, tipa – da li sam iskoristio ustaljen i kliše izraz ili ponovio riječ, te sitne finese pred kraj. Tako da, bilo je doista stvari.
Do sada niko nije dao počast najsrušenijoj ulici u Mostaru. Vi ste pobjedničkom zbirkom ukazali na ulicu u našem gradu, ulicu koja je više fenomen i pojava, koja je više poezija nego što je ulica. Šta je, Adnane, za vas ulica Maršala Tita? Da li će njena moguća obnova uticati na eventualni smjer vaše buduće poezije?
To je, doista, zanimljivo pitanje na koje ne bih mogao tek tako odgovoriti. Ulica Maršala Tita je meni već duže vrijeme prebivalište, otkad sam svjestan samog sebe – čak i ranije. Titova je centar tog nekog mog mikrosvijeta imena “Mostar”, naravno, kao gradska glavna ulica i mjesto gdje živim. Ona se može, naravno, nazvati i poezijom, a poezija definitivno jeste, jer vas inspirišu i te ruševine u njoj i Pavarotti i kip Šantićeve Emine i sami Šantić u njoj. Ali, ona je više, kao neka vremenska kapsula u jednom svom dijelu ili kao neka sumacija Mostara i BiH generalno, u smislu toga da se polovično sastoji od mrtvoga a polovično od preživjelog. Dobijate osjećaj da je ona apstraktan pojam, ne konkretan nego da osjetite nešto čim u nju uđete, neki pjesnički duh ali i melanholiju, depresiju.
Da će utjecati na mene kao takva kakva je sada, definitivno hoće. Ako se šta bude obnavljalo – a ja mislim da bi trebalo štošta – u njoj, onda ne znam. Vjerovatno bih pisao socijalnu poeziju, ali bih onda mogao i refleksivnu. Ne bih rekao da sam vidovit, a i najbolje je vidjeti do tada šta će biti.
Najbolja poezija nastaje na zgarištima i paležu. Nakon ratne generacije mostarskih pjesnika, koji su označili bosanskohercegovačku scenu, pojavio si se ti kao postratni, tranzicijski pjesnik, onaj koji je rođenjem zatekao uništeno bez da je gledao uništenje. Da li si ti samo predznak nove generacije?
Vjerovatno bi me neki drugi smatrali predznakom nove generacije zbog činjenice da sam dobitnik nagrade ”Mak Dizdar” ove godine, ali ja za sebe ne mislim da jesam. Ne smatram se predznakom te neke prve generacije postratnih pjesnika i pisaca u Bosni i Hercegovini, jer ih je doista bilo i prije mojih poetskih skica, i bili su objavljivani na društvenim mrežama i književnim portalima. Nisam ni prvi od poslijeratnih pisaca i pjesnika, ne samo u BiH nego i u Mostaru, a njih ima napretek. Ako počnete tražiti dublje, vidjet ćete da poslijeratnih pjesnika ima napretek, i da su tu oduvijek bili, samo što mnogi ili nisu bili objavljivani ili nisu slali svoje pjesme nikome. Da ćemo ratne pjesnike, pisce i književnike zamijeniti jednog dana, a možda i brzo, u to ne sumnjam, a ovo desetljeće, kao i prethodno i buduće, bili su i bit će plodno tlo za postratnu književnost.
Koji su budući planovi Adnana Bratića? Šta u budućnosti možemo očekivati od vaših pisanja?
Definitivno nastavljam s poezijom, i možda još jedan rukopis proizvedem, malo drugačije tematike od zadnjeg. Onda planiram ubaciti se u druge književne žanrove – možda novela ili kratke priče, možda drama. Imam i za to inspiracije, i, naravno, i ovo je došlo iz Titove, odnosno dolazi iz TI.
