Andrija Mandić je poziciju predsjednika Skupštine ponovo, po ko zna koji put, iskoristio da nastupi ne kao predstavnik svih građana nego kao lider jedne etničke i vjerske skupine u Crnoj Gori. Održao je govor u kojem je prijem države Crne Gore povezao sa vjerskim praznikom (Vidovdan) Srpske pravoslavne crkve i mitološkom obradom Boja na Kosovu. Takvi nastupi ne doprinose koheziji crnogorskog društva, nego tu koheziju svjesno i podmuklo podrivaju.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
U svom govoru Mandić je u ime jedne etničke skupine (Srbi) privatizovao državu Crnu Goru, njenu istoriju, međunarodno priznanje i evropske integracije. Taj govor istoriju, kulturu i politička pregnuća drugih etničkih zajednica u Crnoj Gori (Crnogorci, Bošnjaci, Albanci, Hrvati, ostali) minimizira i predstavlja kao sekundarne u odnosu na srpski karakter ove države koji Mandić uporno ističe kao dominantan i „istorijski“.
Crna Gora je građanska država. Nosilac suvereniteta je građanin, a ne srpski ili bilo koji narod. Crna Gora je sekularna država, u čijem Ustavu nema osnova za proglašavanje vjerske tradicije/praznika jedne religijske zajednice za dominantnu i centralnu. U kom smislu takvo brutalno oponiranje građanskom karakteru najvišeg pravnog akta, Ustava, doprinosi kulturi vladavine prava koju EU i SAD ovdje promovišu?
Pritom je Mandić, po ko zna koji put, prisustvo diplomatskog kora iskoristio da stvori utisak da u onome što čini ima podršku naših famoznih, predobrih „zapadnih partnera“ (EU i SAD), koji očito nisu naučili ništa iz njegovog ne tako davnog performansa sa Martom Kos koju je, uručivši joj danajski poklon, gurnuo u središte crnogorsko-srpskog spora oko tumačenja istorije XX. vijeka https://www.cdm.me/english/undermining-marta-koss-visit/.
To je istinski i nemali problem. Svaki put kad pristanu da u ime protokolarnih obaveza učestvuju u Mandićevim provokativnim performansima pumpanja etničkih podjela, predstavnici EU i SAD u tome saučestvuju. Budući da nedostaju njihova saopštenja koja bi takve Mandićeve aktivnosti osudile, reklo bi se: nipošto nevoljno.
Stoga gospodina Satlera i predstavnike Kvinte pitam: znate li da Vidovdan za Crnogorce, Bošnjake, Albance i Hrvate, dakle za apsoslutnu i ogromnu većinu građana Crne Gore, nije ono što Mandić tvrdi da jeste?
Znate li da je mitologijom Vidovdana koju je zlorabio Slobodan Milošević počelo krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji? Znate li da politička zloupotreba Vidovdana, kakvu je pred vama upriličio Mandić, nakon mitinga koji je na taj dan na Gazimestanu, godine 1989. organizovao Slobodan Milošević, za ostale narode na području bivše Jugoslavije imaju crne i zastrašujuće konotacije? Znate li da je politička manipulacija vidovdanskog mita, dakle tačno ona strategija koju je u svom govoru koristio Mandić, imala ključnu ulogu u paljenju i naoružanju nacionalizma koji je izazvao ratove u bivšoj Jugoslaviji i za sobom ostavio ruševine i prolivenu krv stotina hiljada ljudi?
Znate li vi da vaše prisustvo Mandićevim performansima kojima on vrši iritantnu reviziju istorije i u kontinuitetu promoviše superiornst svoje etničke i vjerske grupe, proglašavajući je za „narodnu“ i „istorijsku“, vi narušavate ugled vaših zemalja kod onog nemalog, ako ne i dominantnog dijela crnogorske javnosti koji, za razliku od mene, vašim zemljama pridaje ulogu „civilizatora“ i „demokratizatora“ na ovim prostorima? Znate li da se ti ljudi nakon svakog vašeg statiranja u Mandićevim etno-priredbama osjećaju izdanim?
Cijenjene dame i gospodo: moja pitanja su retorička. Kao neko ko je politički i kulturološki Evropljanin, usudio bih se reći i: proto-Evropljanin; kao neko ko je temeljito čitao vaše pisce i mislioce i objavljivao u vašim knjižarskim kućama i najuglednijim novinama, te budući da, ne svojom zaslugom, pripadam narodu bez čije filozofije, umjetnosti, religije i političke teorije ne bi bilo Evrope – i sama riječ Evropa je grčka – ja znam da vi Mandićevim zmijskim performansima ne prisustvujete zato što ne znate što čini, nego uprkos tome što to veoma dobro znate.
Pozicija koju zauzimate je vrlo ugodna: vaše neprincipijelne politike i pogrešne procjene na Balkanu nećete platiti vi, nego ih po pravilu plaćamo mi. Svojom krvlju i budućnošću.
Sva moja – rekoh retorička – pitanja upućena vama ciljaju ovom iskazu: OK, ako niste znali, sad znate.
I što ćemo sad?
Mili moji: ὑπόκρισις. Govor glumca pod maskom: hipokrizija, mili moji.
