Žaba se živa skuvala i evo nas s njom u loncu. Tripujemo da smo na nekom odmoru. Mržnja i nasilje prokuvavaju, ali smo se navikli na temperaturu. Formira se neka Vlada, cijene divljaju, ljudi se tuku po ulicama, gaze jedni druge automobilima, pojavljuju se fašistički grafiti… Ali ništa.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
U trenu podizanja temperature se opečemo, ali se brzo podsjetimo – na “odmoru” smo, a ovako je već neko vrijeme. Sve je već viđeno. Ništa nije okej, što je paradoksalno – okej. Jer to je standardno stanje (sranje?) stvari.
Toliko smo otupljeni velikim intenzitetom, frekvencijom i brzinom dotoka informacija, da nas ovo skoro pa i ne radi.
Nova normala, sveprisutnost koja je, doduše, i dalje deguntanta, tačno toliko da ne može izazvati “dosadu”. Dosada je koncept prošlih vijekova. Nikad nisam mislio da ću biti frustriran zbog manjka iste, ali dosada je prostor u kojem dolaze nove ideje, refleksije, dogledna rješenja ili makar kanalisan bijes. No nje više nema. (Za)okupirani smo. Sada su tu click-like-share da vam na brzinu šibnu dopamin u mozak.
Ako si došao/la do ovog dijela teksta koji te, za razliku od drugog kontenta, ne pumpa stimulisima svakih pet sekundi – i to je nešto, svaka čast.
Preplavljivanje sadržajem je omiljeni “hobi”. On drži pažnju tačno 15 sekundi, ali ostaje zacementirat u nesvjesno koje gradi nezadovoljstvo i frustraciju. Kada i toga postanemo siti, pleonazmično bježimo u eskepizam. Tu nas čekaju omiljene tablete, alkohol ili video igre koje ti nakon svake pobjede donose doživljaj dostignuća.
Lažnom osjećaju uspjeha i/ili sedaciji, odupru se samo rijetki. Kada se u nekom trenutku osjete bezvrijedno, jer ne ispunjavaju, po Bakunjinu, one osnovne životne potrebe – da se bune i da krše zabrane, tada dolazi završni nivo. On se nažalost ponovo prelazi lošom prečicom virtuelne stvarnosti. Ušuškamo se pisanjem nekog buntovnog tvita, članka ili davanjem izjave. Nivo pređen, a achievement je ponovo zasvijetlio – ispunjena je aktivistička dužnost. Lažan privid u lažnom svijetu tehnologije nudi i druge načine za savršeno (ne)činjenje. Recimo, pogledajte event na Facebooku za neki od protesta. Vidjećete da je svoje prisustvo potvrdilo makar pet puta više ljudi nego što se zaista pojavilo. Klik ih je umirio. Prava doza anestezije za žabu u loncu.
Sličnu tematiku je savršeno sumirao kreator serije Mr Robot. Naime, kada psihijatrica glavnog lika upita šta je to u vezi društva što ga toliko razočarava, on joj odgovara:
“Ne znam. Možda to što smo kolektivno mislili da je Steve Jobs super lik čak i kad smo znali da je zaradio milijarde na osnovu dječjeg rada? Ili možda to što su svi naši heroji lažni? Svijet je jedna velika prevara. Preplavljujemo jedni druge našim glupim komentarima koje maskiramo u “uvide”. Naše društvene mreže su tu da lažiraju intimnost.
Ili je ipak u pitanju to što smo glasali za sve ovo? Ne na našim namještenim izborima, već sa našim kupljenim stvarima, našom imovinom i našim novcem. I ne kažem ništa novo. Svi ovo već znamo i dalje nastavljamo po istom. Ne zbog toga što nas “Igre gladi” čine sretnim, već jer želimo da smo pod sedativima. Jer je bolno ne pretvarati se, jer smo kukavice. Jebeš društvo.”
…
Pet minuta do ponoći je, a sedativi grade toleranciju i dovode do pucanja. Bili oni xanax, društvene mreže, igrice, beletristika ili žuta štampa – više ne rade. Raskrsnicu smo prošli, ali uvijek ostaje kočnica. Ne treba prethodni citat da se završava sa “Jebeš društvo”, već jednostavim “sjebavamo društvo”. Razlika u vremenu rečenice implicira da, kao bića razuma, svaku akciju možemo obustaviti. Na kraju krajeva, mi smo isti oni ljudi koji kada voda provri, lonac pomjere na drugo mjesto. Ili makar isključe šporet. Nismo samo matični brojevi i brojevi računa. Dosta je pretvaranja.
