Prošlo je manje od 3 stotine dana otkako je Izrael pokrenuo svoju zločinačku kampanju na Gazu. Od 27. oktobra prošle godine su u napadima, koji su već sigurno poprimili konture genocida, ubili preko 40 hiljada ljudi. Snažan demografski udarac od kojeg se palestinski narod teško može oporaviti. Nepoznata je brojka tijela koja još nisu, niti će uskoro, biti izvučena ispod ruševina.
Piše: Semir BEHRAM za Proglas
Gaza je sravnjena. Tu je bio grad, sad je pustinja od poderanog betona. Hoće li se u idućih par dekada obnoviti život? Može li ikada više na tom mjestu biti grad? Mjesto prostranih trgova, šarmantnih trgovina popunjenih mediteranskim voćem, oaza nasmijane djece što igraju lopte pod palminim hladom.
Koje će travke prve niknuti iz najvećeg aktivnog tumulusa?
Odrastanje među ruševinama istočnog Mostara je produbilo senzore instinkta: kroz Glavnu ulicu još uvijek zvižde snajperski vjetrovi i krici sada već udaljenih užasa. Kroz prostor što danas predstavlja Gazu će vrisci hiljada ubijene djece odzvanjati stoljećima. Od prošloga oktobra je ubijeno 115 novorođenčadi, dok su zadnje zapisane žrtve Aysel i Aser, rođeni 10. avgusta: podsvijest me podsjeća na Smaju i Alenu Pobrić ubijene 1993., sahranjene u haremu Karađozbegove džamije.
No, pitanje svih pitanja, onako skriveno pod apokaliptičnim odgovorima i činjenicama u koje odbijamo vjerovati, pitanje je otpora. Postoji li oružani otpor tom izraelskom bezumlju i genocidu koji proždire sve više ljudskih sudbina?
Ako podijelimo broj dana od početka izraelskog napada na Gazu, 27. oktobra, sa zvaničnom brojkom ubijenih izraelskih vojnika u Gazi, a riječ je o brojci od 330 vojnika, dođemo do rezultata od 1.1 ubijenog IDF-ovca. To znači da Hamas u ovih skoro deset mjeseci na dnevnoj bazi ubija tek nešto više od jednog izraelskog vojnika. Sa druge strane, kada brojku od 40 hiljada civila podijelimo sa brojem dana od početka invazije, dođemo do činjenice da Izrael u prosjeku ubija 142 ljudi dnevno.
Kada je Hamas napravio pokolj 7. oktobra bilo je za očekivati da će Izrael reagovati baš na ovako monstruozan način. Sve drugo sem ovakvog napada bi bilo veliko iznenađenje. Ali, razum je govorio da Hamas nije tek tako naivno izveo ovaj sofisticiran i jako dobro planski osmišljen napad. Očekivao se snažan partizanski odgovor. No do bilo kakvog partizanskog otpora nije došlo u ovih skoro deset mjeseci izraelskog iživljavanja nad stanovnicima Gaze.
Da podvučemo, Izrael u prosjeku dnevno ubija 142. ljudi dok Hamas 1.1 izraelskog vojnika.
Ova činjenica sasvim jasno tvrdi da u Gazi ne postoji pokret otpora. Hamas je potpuno nesposoban za bilo kakvu vrstu bunta Izraelu. Od 2 miliona stanovnika u Pojasu Gaze oni raspolažu sa snagom od oko 30 hiljada boraca, što je apsurdno. Nisu bili u stanju da od par stotina hiljada vojno sposobnih muškaraca mobilišu više boraca za revolt.
Za šta služe famozni tuneli koje kopaju? Apsolutno ni za šta funkcionalno. Skoro svaki bitan lider im je likvidiran, a navodnu prednost tunelske mreže nisu iskoristili niti za jedan ozbiljniji napad na agresora.
Istina je da ne postoji “Bitka za Gazu”, jer da bi se određeni sukob nazvao bitkom potrebne su dvije strane. U Gazi postoji samo jedna strana, a to je IDF.
Zadnjih desetak godina sam pratio mnoge bitke na Bliskom istoku: od bitke za Faludžu, Ramadi, Mosul. Bilo je još mnoštvo zanimljivih opsada i srazova u Iraku, da svaku navedem to bi morao biti zaseban tekst. Zanimljive bitke u Siriji su bile za Aleppo, Al Bab, Idlib, ali i za Kobane, da čak i izostavim predgrađa Damaska, Hamu i Homs. Iskustvo dugogodišnjeg monitoringa mi govori da otpor obično traje 3-4 mjeseca, ponekad samo mjesec, ako je već ozbiljan napadač i ozbiljna opsada, bez obzira na organizovanost odbrane.
Recimo, turske snage su omanji Al Bab na sjeveru Sirije zauzimale 3 mjeseca uslijed frenetičnog otpora ISIL-a, dok je mnogo veća Raka pala za 4 mjeseca. Oko 5 mjeseci su otpor davale snage odane zvaničnom Bagdadu tokom ISIL-ove opsade Ramadija. Neki otpori traju mnogo duže, ako se duži period očekuje jaka ofanziva, kao što je riječ sa bitkom za Mosul. Jednostavno, u ovom vremenu dolaze informacije o bici za svaku ulicu, za svaki punkt. Toga, kada je Gaza u pitanju, nema.
Poenta prethodnih pasusa govori o tome da je izraelska vojska tokom prethodnih 10 mjeseci, a gubeći 1.1 vojnika dnevno, ležerno mogla zauzeti Pojas Gaze barem 5 puta do sada. Ali to joj očito nije cilj.
Svrha napada od 27. oktobra je genocid sam po sebi, ali i urbicid. Bitno je da tu osim ljudi nema ni grada. Znači nije riječ o opsadi, niti je riječ o bici. Snage Tel Aviva ulaze tamo gdje žele i kada žele, ne postoji barijera koja im to ne dopušta. Hamas je, kako stvari stoje, postavio barikade ispod zemlje. Izraelu podzemlje očito nije toliko važno.
Stanovništvo Gaze trpi tretman genocidnih metoda Izraela. No treba reći da je narod Gaze talac Hamasa. Ta organizacija je dovela egzekutore u Gazu i sada ne zna šta da radi. Otpor im je potpuno stran pojam. Prečudno je da u minulih deset mjeseci nisu pokušali sa partizanskim napadom na tlu Izraela. Par takvih partizanskih napada bi potpuno destabilizirao Izrael. Recimo, samo jedan ukrajinsko-partizanski napad pored sela Oktyabrskoye u regiji Kursk, duboko unutar teritorija Rusije, likvidirao je oko 5 stotina ruskih vojnika. Ukrajinci u jednom napadu eliminiraju više vojnika nego Hamas za skoro godinu dana.
Šta je uzrok nesposobnosti Hamasa?
Zacijelo je riječ o nepotističkom mentalitetu tamošnjih ljudi koji nesposobne osobe dovode na važne funkcije. Nešto slično kao u Mostaru. Paralela Pojasa Gaze sa enklavom istočnog Mostara je skoro pa opipljiva podudarnost. Komparacija ove dvije urbane tragedije ima na desetine zajedničkih sadržilaca.
Predvidivost identične budućnosti se cereka kroz memlu prosute tenelije iz koje niče divlja smokva.
Zato 30 godina od rata u ovom gradu Glavna ulica je muzej ruiniranih objekata i uništenih porodica. Moguće je da će i nakon pola stoljeća stari dio Mostara biti u istom stanju. Ako je otpor Hamasa ovako jalov i slabašan, obnova Gaze će ipak trajati mnogo kvalitetnije i brže: ali samo unutar mreže tunela, u podzemnom svijetu propalih ideja i pokušaja.
