Svu suštinu geopolitike je definisao kralj Epira, legendarni Pir, kada je nakon pobjede nad Rimljanima u bici kod Ascula 279 p.n.e. rekao: “Još jedna ovakva pobjeda i izgubio sam”. Rimljani su izgubili oko 6 hiljada ljudi, dok je Pirova armija “ostala lakša” za preko 3 hiljade vojnika, među kojima je bilo mnogo značajnih oficira. Kasnije su mnoge vojske kratkoročnom žrtvom dobivale dugoročne ratove.
Piše: Semir BEHRAM za Proglas
Sjetimo se Opsade Sigeta iz 1566. Kada je ta utvrda trebala biti samo stepenica prema Beču na koji je krenulo oko 100 hiljada askera. Osmansko carstvo je osvojilo utvrdu i ubilo vođu odbrane, Nikolu Šubića Zrinjskog. Tokom opsade je preminuo Sulejman Veličanstveni. Oko 30 hiljada Osmanskih napadača je poginulo ili umrlo od bolesti u mjesec dana opsade. Sam samoubilački proboj Nikole Šubića je postavio temelje nove paradigme odnosa sa Osmanskim Carstvom i njegovim papilomima.
Posljedica osvajanje Sigeta je i stvaranje mita i mentaliteta “Zrinjskog”, koji se reflektuje u područjima gdje se nalazi znatno muslimansko stanovništvo, etiketirano recidivom napadača na Siget. Srednjoročno Siget je osvojen, no dugoročne nuspojave te davne bitke još uvijek se osjećaju. Recimo, rušenje Staroga mosta u Mostaru je klasičan primjer toga mentaliteta. Davanje sportskim i kulturnim kolektivima naziv po Zrinjskom jeste transparentnost te ideologije, ali i forsiranje pogranično-napetog stanja u sredinama gdje strše minareti.
Kratkoročno kao uzaludno
Ovaj uvod može biti priča o uzaludnosti. Mnoge pobjede su uzaludne. Pogotovo kada nisu definisani ciljevi, niti uzete u obzir posljedice. Vlasnici uzaludnih pobjeda u moderno vrijeme su Amerikanci. Skoro svaka američka pobjeda je nosila vagone sa otvorenim Pandorinim kutijama. Sjetimo se samo pohoda na Afganistan. Završio je maestralnim ustoličenjem Talibana u Kabulu. Pobjeda u Iraku je stvorila ISIL. Pobjeda u Libiji je otvorila serijal građanskih ratova, bezumlja i smrti. Čak i diplomatske pobjede, kao što je Dejtonski mirovni sporazum u BiH, dugoročno donose nestabilnost i permanentnu ivicu novog sukoba.
Kralj Epira je davno prozreo suštinu. Sve znanje o geopolitici se ogleda u tome da se ne dobivaju kratkoročne pobjede ako će dugoročno žrtva poraženih dobiti mučenički status. Rimljani su znali praviti procjene mogućeg mučeništva. Nikada nisu ubijali lidera poraženog naroda ako je postojala mogućnost da ovaj postane martir.
Jednostavno ga odvedu u prostore raskoša i hedonizma, time ubijajući svaku mogućnost stvaranja mita.
Treba napomenuti činjenicu da Isus Nazarećanin nije bio nikakva prijetnja imperiji. On je bio prijetnja korumpiranim jevrejskim učenjacima. Korupcija sama po sebi jeste kratkoročni depozit. Stoga je pokvarenost i kratkovidnost tadašnje jevrejske elite, što je prijavila Nazarećanina imperiji, prouzročila kratkoročnu pobjedu za njih, dok je dugoročno širenje kršćanstva zauvijek promijenilo svijet.
Da je Baton Dezitijatski nakon svojih revolta likvidiran, da mu je kolcem probijena glava, pa izgledno bi kroz koje desetljeće na njegovom mitu stvoren novi otpor kod ilirskih plemena. Neko bi ponovo pokušao da se odupre Rimu. No, zadnje vijesti o Batonu koje su dopirale po Dinaridima jesu informacije o upoznavanju vođe pobunjenika sa vilama po Raveni. Batonova dostupnost bordelima, vinskim podrumima te banjanju po mermernim bazenima, rastvorila je svaku viziju o ujedinjenom i nezavisnom Ilirikumu.
Zamislimo da je Nikola Šubić Zrinjski odveden u Stambol, da mu je Selim II Pijanica dao hacijendu na Kipru, da je obilazio sultanove hareme i pušio perzijski opijum? Da li bi se stvorio mit?
Najbolji primjer je Isus Nazarećanin. Glasina o razapinjanju je propagandno prodornija od glasine o vaskrsenju. Zakucavanje čivijama o drveni krst je realnija vizualizacija za budućeg vjernika od mnogo manje opipljivog uskrsnuća. Pitanje je, kako bi se razapinjanje Batona odrazilo na buduće pobune u Ilirikumu? Kao što je, dakako, pitanje mnogih pitanja, kako bi se tvorila dogma Novog zavjeta da se kazna Nazarećanina ogledala u kućnom pritvoru na Pompejima.
Snuff predstave
Ako je Hamas ključ opstanka Palestine tada je budućnost Palestinaca ograničena kao balkon. Ako je servilno-dementni Fatah vizija Palestine onda su žetoni opstanka ulog na nekom od kasino stolova Abu Dabija. U ovom trenutku se ne nazire treća opcija sa ponudom za bonus perspektivu. Ono što je sigurno, jeste, da sitna zrnca futura iz pješčanog sata vremena sve intenzivnije prate izraelske projektile. Zrnca će napraviti imaginarnu dinu sjećanja, dok će olovna zrna sagraditi tumuluse od polomljenih betonskih ploča.
Procvat snuffa je krenuo sa agresijom na Bosnu i Hercegovinu, kulminaciju je doživio sa nizom kreativnih egzekucija raznih islamističkih frakcija po Iraku i Levantu, da bi upgrade doživio sa tehnosnuff metodama IDF fašista.
Bosna safari je bio oldschool manhunt, primitivna lovačka igrarija sa skupljanjem killova kao na Counter-Strikeu. ISIL je igru unaprijedio razvojem tehnologije da su se na darknetu mogle naći solidne gigaže stvarnog klanja. Naprosto, Kill Bill amaterski stilovi sa 4K rezolucijom kroz filter stvarnosti.
Ranije su se mnogi porno entuzijasti hvalili punim diskovima hardcore materijala, dok su s odmakom vremena krv i masakr iz podzemlja prelazili u mainstream. Blud i BDSM su postajali sve dostupniji i dosadniji, a nasilje je zavodilo orgazme i strast. Paralelno su se, nove generacije desničara i latentnih homomužijaka, počele krutiti na MMA i ostale festivale autoriziranog divljaštva.
Samo se čekala naredna eskalacija sa kvalitetnim predatorom da se globalni obred masovnog ubijanja podigne na veći nivo.
To je bilo nedovoljno potentno u građanskom ratu u Libiji. Tamo su se sukobi lokalnih warlordova dešavali iza očiju zapadne javnosti. Premda je javno probijanje rektuma Muamera Gadafija imalo određene snuff elemente. Svi smo gledali izmučeno lice pukovnika i oduševljenje Hillary Clinton. Nagorno-Karabah je bio isuviše brz i direktan obračun da nije bilo vremena za ozbiljnu produkciju.
No Hamas se pobrinuo da dugo ne čekamo.
Pitanje iskupljenja
Famoznog oktobra sedmog su ubili 1139 ljudi, od toga 695 civila i 38 djece. Takva vrsta zločina nije počinjena u decenijskom ratu u Siriji, jer niti SAA, niti ISIL, niti ostale paravojne formacije nisu učinile ništa slično tom obimu. Mnogi snimci ubijanja partijanera sa Supernova Sukkot Gathering događaja, gdje su u praskozorje likvidirali 364 rejvera, i dalje su dostupni po opskurnim mjestima internet dubina.
Hamas je svjesno otvorio vrata pakla.
Bilo je očito šta će predator učiniti. I to je esencija, srž, kičma predstave. Hamas je znao da će pobijediti. Hamasova pobjeda je izgledno pirova pobjeda jer Gaza više ne postoji.
Izrael je pokazao svoje imperijalno-fašističko lice te je do ovoga momenta ubio oko 40 hiljada ljudi u Pojasu Gaze. Kako stvari stoje, teroristički čin Hamasa je sem paklene stihije otvorio i pitanje smisla.
Ujedanje Izraela je pokrenulo monstruoznu reakciju.
Pred očima cijele svjetske javnosti se dešava genocid. Sa svim brojkama nevinih žrtava, sa srceparajućim informacijama i video snimcima od kojih samo produbljujemo vlastito grizodušje. Ne možemo ništa učiniti a svjedoci smo najvećeg kamerama zabilježenog horora u historiji čovječanstva. Izrael je pokazao da je imperijalna kreatura stvorena da proizvodi zlo, grobnice, prah i manipulacije. Izrael je zapadnjački jahač apokalipse programiran da eliminira i širi se.
Svjetska javnost je zbog težine i bremena holokausta, od kojeg se ni približno nije oporavila svijest ni savjest zapadnog društva, odbijala vjerovati u mogućnost da Izrael može biti zločinac. Hamas je pokazao da jeste. Dobili smo stvarnost u kojoj prestaju tlapnje o mogućnostima. Izrael jeste zločinac. Samo je ostala dualnost pitanja o pravdanju takvog djelovanja ili osude istog.
Sada smo nakon opsežne genocidne produkcije IDF-a uvjereni u neispravnost projekta Izrael, ali, ali, ali: da li je to vrijedilo?
Hamas je svjesno žrtvovao ljude. To je neoprostivo. To nije i ne smije biti put koji vodi ka slobodi. Ne mogu se žrtvovati cijele porodice, ne mogu se prekrižiti desetine hiljada ljudi samo da bi se pokazalo ko je negativac a ko je ispravna strana.
Ko želi da shvati i spozna suštinu konflikta, taj već zna da je u pitanju klasična okupacija. Informacije su dostupne, a činjenice neumoljive.
Nije potrebno navesti ubice i dozvoliti da ubiju samo da bi se razotkrila prava narav zločinca. Zar nije isti onaj koji ubije sa onim koji ubistvom navede tog istog da ubije? Nisu isto odgovorni, ali to jeste pokazatelj identičnog karaktera. Stoga, da li bi Hamas proveo sličnu akciju nad Tel Avivom? Naravno da bi. Ako je Hamas budućnost Palestine onda budimo spremni na još žrtve. Budimo spremni na etničko čišćenje vlastitog naroda. Doduše, rukama nekih drugih egzekutora. Palestina ne može sanjati slobodu sa vlašću koja donosi tako pogubne odluke.
Zašto Bošnjaci osuđuju terorizam, recimo, Al Kaide ili Boko Harama, a podržavaju, prešutno ili ne, terorizam Hamasa, pa i Hezbollaha? Bez obzira što je svaki terorizam poguban. To samo govori o licemjerstvu i pogrešnom načinu razmišljanja, o davanju prednosti emociji nad razumom. To najviše govori o predugom kontinuitetu pogrešnog vodstva ovog ummeta. O nepostojećem pravilu promašenih i kobnih odluka koje obična svjetina kroz cilindre nepotizma i korupcije guta kao velike mudrosti.
Pitanje pobjede i žrtve, težine vrijednosti
Hamas je pobijedio Izrael time što je razotkrio zločinačku ćud tog kolonijalnog projekta, što je potukao Izrael u borbi za narativ. Sa druge strane, Izrael je pobijedio Palestinu time što je ubio, za sada, oko 40 hiljada ljudi, što je uništio Pojas Gaze. No ko zaista pobjeđuje? Kako stvari stoje, niko ne gubi rat. Imamo stanje “konstantnih pobjeda” na obje strane. Ipak, ko će dugotrajno izvojevati pobjedu u ovome skoro stogodišnjem sukobu?
Ako se rat nastavi ovim tempom matematički približno se može izračunati kada će ostati posljednji Palestinac u Pojasu Gaze. Razum potom govori da slična sudbina slijedi i za Zapadnu Obalu. Preko društvenih mreža ćemo svi posmatrati nadrealno trijebljenje jednog naroda. Palestina će nestati ili će u najboljem slučaju biti toliko uništena da će bilo kakva verzija oporavka biti nemoguća.
Izrael će istrijebiti starosjedioce, što će biti ostvarenje višestoljetnog sna o čistom Izraelu. Pobjeda fašizma i cionizma. No, da li takva pobjeda jamči spokoj i smiraj za novoformiranu naciju, dugoročno gledano? Naravno da ne. Ekranizirano mučeništvo jednoga naroda jeste plodan stvarni i virtualni stimulans za uzdizanje mita. Vrlo je vjerovatno da će se u idućih stotinu godina, a moguće i ranije, desiti prevrat u većini arapskih totalitarizama. Iskustvo historije garantuje da novo okruženje neće biti tolerantno prema Izraelu.
Pred nama su nove etape nasilja: kreativni genocidi i serije zločina odobrenih od zapadnih demokratija. Pobjede jesu relativne kao i porazi. Postoje sitni detalji koji mogu prelomiti cikluse besmislenog i uzaludnog, dajući težinu eventualnoj pobjedi. Vrijednost je ono što nedostaje Izraelu, to je supstanca koje nema ni kod Hamasa. Razlika se ogleda u činjenici da Izrael nikada ne može dobiti na vrijednosti, stvoren je na genocidu i etničkom čišćenju. Pokret otpora Palestine, makar on bio i rebrendirani Hamas, mogao bi podići ljestvicu vlastitog ideala.
Za sada, svaki potez Hamasa pokazuje odsustvo razuma, pravde i pravilne procjene. Nijedan potez Hamasa nije bio ispravan. Žrtva koju je uložio pokret je ogromna i neisplativa. Gaza postaje sve veća i veća gomila betona i armature. U najboljem slučaju oporavak Palestine će trajati generacijama. Ne možemo vidjeti šta može opravdati masakr od sedmog oktobra. Još jedna ovakva žrtva i to je konačna pobjeda Hamasa.
Gledamo pobjedu koja vodi u nestanak.
(Proglas)
