“Pogledajte pažljivo: Nema zastave Bosne i Hercegovine iznad Mandića i Stevandića za vrijeme ovog bizarnog susreta. Sve je (p)ostalo isto. Pa ne znaš je li Republika Srpska pripojena Crnoj Gori ili je Crna Gora već anektirana u imaginarni svijet Dodikovog entiteta.”
Piše: Dragan BURSAĆ CdM
Da nije tužno, bilo bi groteskno. Nenad Stevandić, čovjek koji u svakoj normalnoj državi ne bi mogao biti ni odbornik mjesne zajednice, a kamoli predsjednik entitetske skupštine, šeta Podgoricom kao kakav ugledni državni gost. On, prestupnik i odmetnik, optužen za rušenje ustavno-pravnog poretka Bosne i Hercegovine, ponosno paradira vilom Gorica uz Andriju Mandića i Milana Kneževića, braću po litiji i saboru, i priča o – miru, stabilnosti i evropskoj perspektivi.
Da ne bude zabune: to nije skeč, to nije satira. To je politička realnost regiona u kojem se normalizuje sve ono što bi prije samo nekoliko godina izazvalo međunarodni skandal.
Republika Srpska kao izvozni proizvod
Stevandić dolazi u Crnu Goru kao Dodikova desna ruka. I tu „desnu ruku“ možete shvatiti kako hoćete – metaforički, fizički, pa čak i onako kako mašta dozvoli. U svakom slučaju, to je produžena ruka jednog osuđenog čovjeka, Milorada Dodika, kojem je Sud Bosne i Hercegovine izrekao kaznu od godinu dana zatvora i šest godina zabrane političkog djelovanja.
Ali Dodik i dalje vedri i oblači. Kako? Pa tako što je svoje političke i parapolitičke satelite poslao na sve strane Balkana. Jedan od njih je Stevandić, parapolitičar koji se kune da je Dodik jedini predsjednik Republike Srpske i da sve što Vučić kaže mora biti uvaženo. On je dakle dio dobro uigrane mreže u kojoj se Republika Srpska pretvara u izvozni proizvod – ne samo politički, nego i ideološki, a bogme, moguće i formativni.
Crna Gora kao poligon
I sad, nije problem što Stevandić vjeruje u mitove srpskog sveta. To je njegov privatni dobro nagrađen pakao. Problem je što on u Crnoj Gori postaje poželjan gost, a institucije države domaćina mu daju legitimitet. U vili Gorica, na zvaničnim sastancima, razgovara se o „tradiciji i istorijskom nasleđu“ koje povezuje Republiku Srpsku i Crnu Goru.(sic!)
Gdje je tu Bosna i Hercegovina? Nema je. Nema ni zastave, jer, kako rekoše, „osvežilo“. Pa ne znaš je li Republika Srpska pripojena Crnoj Gori ili je Crna Gora već anektirana u imaginarni svijet Dodikovog entiteta.
Ovo nije bezazlen folklor. Ovo je ozbiljan udar na državnost BiH i na suverenitet Crne Gore. Jer ako se Republika Srpska može predstavljati kao partner jednoj članici NATO-a, onda smo došli do trenutka u kojem paradržava postaje paradržave kao ravnopravnog sagovornika jedne suverene države. To je opasno, to je destruktivno i to je, najgore od svega, normalizovano.
Normalizacija nenormalnog
Prisjetimo se: prije pet godina ovakav sastanak izazvao bi oštra reagovanja. Mediji bi brujali, međunarodna zajednica bi dizala ton, a javnost bi se zgražavala. Prije dvije godine, poneko bi se još javio sa upozorenjem. Danas – muk.
Taj muk je najopasniji. Jer on znači da smo se navikli. Da smo prihvatili da je normalno da odmetnici iz entitetske skupštine gostuju u Podgorici kao državni zvaničnici. Da je normalno da se manifestacije „Dana Radovana Bećirovića Trebješkog“ koriste kao povod za političko bratstvo sa ljudima koji negiraju BiH. Da je normalno da se o evropskoj perspektivi priča s ljudima koji se kunu u Putina, Vučića i Dodika, a evropske vrijednosti im dođu kao suvišna fusnota koje se valja kurtalisati.
Dani Radovana i dani sramote
Posebnu težinu nosi i simbolika manifestacije zbog koje je Stevandić došao – Dani Radovana Bećirovića Trebješkog u Šavniku. To je spoj lokalnog mitomanstva i regionalne politike. Jer nije slučajno da se odmetnik iz Banje Luke pojavljuje baš na ovakvom događaju. To je poruka: srpski svet je jedan, od Trebinja do Podgorice, od Banje Luke do Beograda.
I to se radi bez zazora. Jer znaju da reakcije nema. Jer znaju da Crna Gora danas ima vlast koja je spremna, najblaže rečeno, tolerisati ovakve susrete u ime „tradicionalnih veza“. Jer znaju da međunarodna zajednica sve manje mari za Balkan, dok je fokusirana na svoje i globalne probleme.
Ko je Nenad Stevandić?
Da ne zaboravimo: govorimo o čovjeku koji je direktno optužen za rušenje ustavno-pravnog poretka Bosne i Hercegovine i koji uz svoje ime veze sumnju u činjenje ratnih zločina. Riječ je o čovjeku čija politička karijera počiva na poslušnosti Dodiku i Vučiću. O političkom odmetniku koji nema vlastiti stav, nego samo prenosi volju drugih.
Njegova izjava da „Republika Srpska ima jednog predsjednika i to je Dodik“ nije tek lojalnost šefu. To je otvoreno negiranje odluka suda i Centralne izborne komisije BiH. To je poruka da institucije države za njega ne postoje.
I sad, zamislite: takav čovjek se u Podgorici tretira kao partner.
Crna Gora na raskrsnici
Crna Gora danas stoji na raskrsnici. Može odlučiti hoće li biti suverena država koja će se suprotstaviti projektima srpskog sveta ili će biti država koja će ih normalizovati i legalizovati. Sa Stevandićem u Podgorici, nažalost, prevladava ova druga opcija.
A to je opasna opcija. Jer srpski svet ne poznaje granice. Makar ne postojeće. On ne staje na Drini, niti na Morači. On ulazi u sve pore društva – od politike, preko crkve, do crkve, kulture i obrazovanja. I kad jednom pusti korijenje, teško ga je iščupati.
Zaključak-ako ga ima
Dakle, šta radi prestupnik i odmetnik Stevandić u Crnoj Gori? Radi ono što mu je naređeno – širi ideologiju srpskog sveta, daje legitimitet Dodiku i Vučiću, ruši državne granice u glavama i na papiru.
Zašto je to postalo normalno? Zato što su institucije zakazale, jer međunarodna zajednica šuti, a javnost je umorna. Opozicija u Crnoj Gori nevidljiva i gotovo nepostojeća. Zato što živimo u vremenu u kojem se prestupnici tretiraju kao ugledni gosti, a pravna država kao naivna iluzija.
I to je, ljudi moji, najveća opasnost. Ne sam Stevandić, nego činjenica da smo ga počeli doživljavati kao – normalnog, politički pristalog i korektnog.
Što je istina ukoliko živite u srpskom svetu.
DRAGAN BURSAĆ: Kad crnogorska djeca uče da im je Srbija “rodna zemlja”
