Hodajući prema “Siciliji” Muhamed je razmišljao kako će kod kuće reći da je na treningu imao sparing koji se oteo kontroli. Računao je da će prvi udarac primiti u lice, a onda da će zaštiti glavu kako bi primio ostale.
Nije se plašio batina, već samo reakcija njegovih majke i sestre na njihove tragove.
Brinuo se da mu plan sa pokrivanjem glave neće poći za rukom, da će ga tući Njonjo i Haro, čija osvetoljubivost neće dopustiti da njegovo lice poslije svega izgleda bolje od njihovih.
Pogotovo Njonjo, na čijem je portretu od Muhamedove šake nos zauzeo poziciju profila.
Nije mu bilo žao što ga je udario, već dugo ga je nervirao taj nadobudni narkoman, koji se silio samo zato što mu je Haro jaran.
Čudio se Hari, koji je krenuo na njega nakon što je nokautirao Njonju, ali nije zamahnuo ni šakom, ni nogom, već samo stao u blok.
Od prvog udarca pao je na koljeno, a sada Muhamedu jeste bilo žao što nije tu stao, što ga je tada udario nogom u pomućeno isturenu glavu.
Da nije to uradio, sada se možda ne bi toliko brinuo, na šta će ličiti nakon što izudaraju oni njega?
Premda siguran da neće pobjeći – jer tada bi Grubi mogao doći njemu – ipak je išao okolnim putem, pješačkom stazom što presijeca strme alipašinske livade, s čime je odugovlačio neugodno suočavanje, nadajući se da će mu na pamet pasti neki drugi izlaz.
Kako se to nije dešavalo, razmišljao je o tome kako nije ni htio da se tuče, već samo da skrene pažnju na ono što nije fer ni korektno, kako je sve zakuhao odvratni Njonjo, koji mu se unio u lice nakon što je rekao i zatim ga pljunuo.
Možda će Grubi to uzeti u obzir?
Pred tim pitanjem u glavi mu se javi sjećanje od prije deset godina, kada ga je mama poslala po hljeb u deset naveče, a on, da bi se što duže zadržao napolju tako kasno, otišao do pekare u B-fazi, pa u povratku kroz parkove nabasao na Grubog kako sa ekipom tuče nekog momka, kako mu šuta glavu kao loptu.
Osjeti od toga kako mu noge klecaju, ali ne dopusti strahu da ga savlada, suprotstavi mu se mišlju da je odlazak u “Siciliju” najbolje rješenje, jedino koje nudi makar potencijalnu mogućnost da pred svojima prikrije šta je stvarno bilo.
Uzdahnuvši duboko, nastavi korakom odriješitim, odlučan u namjeri da se sve to završi to što prije.
U nastavku tog kratkog putovanja mislio je na drugu tešku temu, koja je djelovala umirujuće jer ipak nije bila tako teška kao batine, a to je pokvareni posao.
Nije bio ponosan na ono što radi, ali isto tako nije mogao da ne prizna sebi kako mu dilanje trave ide dobro, kako mu je to omogućilo da bude ne sad glava kuće, jer je to bila mama, ali njen zamjenik svakako.
Misao da više neće moći puniti frižider ili unaprijed platiti toplane, tako da u sanduče dođe račun sa potraživanjem 0, 00 KM djelovala mu je tako gubitnički da je pred njim potonuo i strah od batina.
Izronio je taj strah opet kad se pope uz stepenice što iz A-faze vode u B-fazu, ovaj put kao morski pas, učinivši da osjeti srce kako mu kuca u grlu i kako mu se usta suše u sekundi: “Sicilija” se još nije mogla vidjeti, ali je bila opasno blizu.
Nekoliko sekundi je zastao, a još jedan duboki uzdah označi da je ponovo skupio hrabrost.
Hodajući prema sredini trga još sinu mu još jedna ideja: ako u “Siciliji” ugleda Njonju da ga odmah napadne, pa ako s tim činom očajne hrabrosti i ne zaradi poštovanje Grubog, onda bar da i Njonjo, od kog je sve počelo, fasuje još malo.
Zbog mame i sestre nije se mogao odlučiti na tu pogubnu opciju, ali je mogao zato zakleti se mamom i sestrom da će se osvetiti pacovu Njonji kad tad, da će mu se svetiti kad god ga vidi.
“On je kriv!”, ponovi još jednom.
Onda je ugledao “Siciliju” i izgubio svaku misao, osjetivši kako mu se u isto vrijeme napeo svaki mišić.
“Ubiti me neće”, prođe mu kroz glavu dok je koračao prema njoj, “postaću konobar, il’ Glovo dostavljač…”
Proglas ™ ©
