2.
U svojim zlatnim danima, “Sicilija” je privlačila goste iz svih dijelova Sarajeva, pa i šire.
Velika estradna imena, za koja se uvijek traži karta više, u njoj su pjevala svake subote, pa je svake subote ispred “Sicilije” ostajao buljuk onih koji nisu uspjeli ući, koji su se morali zadovoljiti s tim da eventualno popiju piće u bašti, slušajući željeni koncert uglavnom kao potmulu buku, a kao trešteću muziku samo onda kada bi se za trenutak otvorila vrata, da propuste kakvu glavešinu ili pak prelijepu mladu djevojku čiji je stajling svjedočio o žarkoj želji da se bude dio estrade.
Sve je to bilo prije sada već dvadeset godina, kad je na vrhu glave Armana Grubića, zvanog Grubi, bilo tek jedno malo, veličine pet maraka ćelavo mjesto, nevidljivo usljed briljantinom zalizane frizure.
Tada je Grubi bio na vrhuncu, imao sve: mladost, pare, moć, žene, poštovanje, pa eto i kosu, sve što čovjek može samo poželjeti, uključujući realne šanse da postane glavni sarajevski don, s obzirom da je tada bio desna ruka Šabe Kurovića, koji je bio don nad donovima, a tih mu dana otkrili rak pluća u poodmakloj fazi.
Grubi, koji se iskreno molio za Kurovićevo ozdravljenje bez obzira što je u glavi već uveliko planirao šta će i kako će kada ga naslijedi, ostao je osupnut kada je, faktički na dan Kurovićeve smrti, u “Siciliju” upala racija, srušivši mu snove o kumovanju u deset godina robije za organizovani kriminal.
Po izlasku iz zatvora više ništa nije bilo isto: mladost je prošla i odnijela kosu, žene i poštovanje nestali su s parama, a ono malo moći što je ostalo, ono se prostiralo na još nekolicinu onemoćalih ljudi, koji su bez orkestracije Grubog i sami deset godina propadali, srozavši se iz članova mafije u običnu bagru.
I “Sicilija” je ostala, ali kao kuća duhova, ili možda bolje reći kao kuća narkomana, koji su je nastavili posjećivati i nakon što se zatvorila, puneći je fekalijama, špricama i čašicama od voćnog jogurta.
Novi početak nije bio lagan, ali isplivao je Grubi uprkos svim okolnostima koje mu više nikako nisu išle na ruku, istina ni blizu svog nekadašnjeg sjaja, ali dovoljno da se “Sicilija” otvori kao običan kafić i pred nju parkira Mercedes SL 60 AMG ljeti, Mercedes G klase preko ostalih godišnjih doba.
U dubini duše Grubi ipak nije bio zadovoljan sa vlastitim životom.
Osjećanje da je mogao puno više mučilo ga je iz dana u dan, tjerajući ga da vjeruje kako mu još uvijek nije kasno za uzvisiti se iznad svih, u čemu ga je redovno podrivao sam pogled na njegove trenutne vojnike, na tu skupinu narkomana na koju je bio primoran oslanjati se da bi ikako mogao raditi.
S čežnjom se sjećao Šabinog plana o preuzimanju države, od čega je osjećao kako mu se duša uspinje k nebu, ali samo da bi se strmoglavila u duboku ozlojeđenost sjetivši se ambicija modernih mafijaša, kojima je više stalo do slave, nego do para, više do toga da im je poznat lik, nego da ih bije dobar glas.
Žalio je što u dobra vremena nije pravio djecu, širio vlastiti, kvalitetni genetski materijal, što je prvog sina dobio tek u pedesetoj godini života, koji ga jeste ispunio nekom novom srećom, ali i mišlju da će uveliko biti zreo za penziju dok mali Grubić stasa.
“Možda je tako i bolje, da uči za advokata”, tješio se u vezi sa sinom, misleći na sve te advokate koji su kroz život opelješili njega, olakšali za stotine hiljada maraka.
Uostalom, da genetika nije nikakva garancija, to je Grubi znao po svom bratiću Hari: suprotno njegovim očekivanjima i nadanjima, što je bivao stariji i iskusniji, Haro je postajao sve gluplji i gori.
Na listi nebrojenih bratićevih razočaranja, posljednje koje mu je priuštio dogodilo se danas oko jedan popodne.
Haro i jaran mu Njonjo, valjda jedini gluplji od Hare, doživjeli su da ih prebije jedan od dilerčića kom su prodavali Grubijevu robu, neki Muhamed.
Slab na Haru, koji je likom bio isti rahmetli Armin, Grubijev brat, prvu navalu bijesa iskalio je Grubi na Njonji, a da su to bile batine namijenjeni Hari, vidjelo se po tome što je ponavljao Njonji dok ga je tukao: “Jesam li ti zato dao pištolj!?”
Kad se Grubi ispuhao, Njonjo je kroz suze odgovorio: “Allaha mi nisi ga meni dao”, s čime je tako isprovocirao Grubog da ga je, kao da mu se vratila mladost, udario nogom u skoku.
Poslije toga naredio je Hari da pošalje tom Muhamedu poruku kako treba doći u “Siciliju” jer ga traži Grubi, nakon čega ih je otjerao obojicu.
Sada je čekao tog Muhameda, ispočetka sa krvožednim nestrpljenjem, a onda, kako mu se glava postepeno hladila, najprije sa znatiželjom i na kraju sa nadom.
Smionost da mu udari na bratića Grubi je protumačio kao dobar znak.
Proglas ™ ©
