17.7 C
Mostar

ANDREJ NIKOLAIDIS: Ideja slobodne Crne Gore je kao Ptica Trkačica: uvijek će pobijediti

Nasilan otpor koji joj pružaju strukture moći nikada nije ozbiljan izazov velikoj ideji. Rane hrišćane su mučili i ubijali, pa ipak je Rim postao hrišćanski. Komuniste su kraljevi batinaši zatvarali, pa ipak je kraljeva zemlja postala komunistička. Crnogorske suvereniste su žigosali kao izdajnike, slali crne trojke na njih i sprječavali im kretanje zemljom: pa ipak je Crna Gora postala nezavisna.

Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM

Ne. Najgore što možeš učiniti velikoj ideji je da je uništiš tako što ubiješ san koji je ona za ljude predstavljala. Da ono što se nekada činilo uzvišenim, toliko uzvišenim da su ljudi spremni na žrtvu, uvaljaš u blato. Da veliko uniziš. Baš to je ono što se u Crnoj Gori desilo. Mi smo generacija koja je unizila ideju slobodne Crne Gore. Pokazalo se da smo te ideje bili nedostojni. Kao što se prije toga pokazalo da smo bili nedostojni i komunizma.

Istorija ima besprijekoran smisao za ironiju. Čovjek se njenome majstorstvu ne može približiti, čak ni u svojim apsolutnim ironijskim vrhuncima: u Volterovom “Kandidu”, recimo. Primjer?

Rim zlostavlja hrišćane jer njihovu vjeru razumije kao jasnu i neposrednu opasnost. A onda, rekli smo, Rim postane – hrišćanski.

Kako se promjena te magnitude desila? One, kolosalne promjene, često ne stižu sa bljeskom i eksplozijom. Nego nezapaženo – kao lopov u noći, takoreći. Ne sa velikim pokretima masa, nego sa individualnom odlukom, donesenom u samoći. Ne maršom kroz srušene kapije utvrde, nego skliznuvši kroz napuklinu na bedemu. Ako kroz rupu na zidu prolazi zrak svjetla, smokva tu može nići. Za promjenu je ponekad dovoljno i manje.

Recimo san, recimo godine 312.

Junak ove priče je Konstantin, jedan od tetrarha koji u to doba vladaju Rimskim carstvom. Konstantin upravlja Galijom, Španijom i Engleskom. Trebao bi vladati i Italijom, no tu stoluje Maksencije, uzurpator.

Konstantin želi ono što je po pravu njegovo. Sa vojskom stiže pred Rim. Tu će usniti čudan san: njemu, paganinu, hrišćanski Bog obećao je pobjedu i carstvo. Pokazao mu je krst i poručio: pod ovim znakom ćeš pobijediti. Kada je kod Milvijskog mosta Konstantin porazio i ubio Maksencija, njegovi paganski vojnici na štitovima su nosili hristogram, znak koji je, vele, usnio.

Dvanaest godina kasnije sanjar je ujedinio carstvo i stvorio hrišćanski svijet.

U trenutku kada se Konstantin preobratio, svega pet do deset posto stanovništva carstva činili su hrišćani. Zbog toga je Bury tvrdio “da je vjerska revolucija koju je 312. godine izveo Konstantin moguće najodvažniji čin koji je ikada poduzeo neki autokrat, s prezirom prkoseći mišljenu većine svojih podanika”.

Rim bi, moguće, hrišćanski postao i bez “Konstantinovog sna”, no to bi se desilo znatno kasnije. Takođe: da je Konstantin organizovao demokratski referendum o uspostavi hrišćanstva kao državne religije, dobio bi otprilike jednak procenat glasova kao Zakon o istopolnim brakovima na zamišljenom referendumu među pripadnicima pravoslavnih bratstava u Crnoj Gori.

Ili onoliko podrške koliko je među građanima 1993. imala ideja nezavisnosti Crne Gore.

Da Đukanović nije – ne u snu, nego u racionalnoj analizi – vidio da će pobijediti ne pod srpskom trobojkom nego pod crnogorskim orlom, moguće da bi Crna Gora ipak postala nezavisna – no desilo bi se to kasnije, znatno kasnije.

No Đukanović nije Konstantin, Crna je Gora je još manje Rim, a analogija je čak i manje od toga logički dokaz. Naime: Rim je i danas, toliko vjekova kasnije – hrišćanski. Crna Gora je već danas, ni dvije decenije od obnove državnosti, sve manje crnogorska.

Rečena analogija je neprecizna – no ne i neprivlačna i posve pogrešna – između ostalog i zato što nije svejedno da li će aproprijaciju ideje izvršiti imperija sa svom svojom silom (u slučaju Konstantina) ili strana koja se bori protiv imperijalne politike susjeda, čija moć uveliko prevazilazi moć suverenista (u slučaju Đukanovića).

Samozavaravanje nikada i nikome nije saveznik: crnogorska suverenistička ideja pobijedila je ne samo zbog svoje snage, nego i zbog činenice da je velikosrpska imperijalna politika bila na koljenima, nakon poraza u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu.

Đukanovićeva vlast nije opstala, no ideja države Crne Gore jeste. I nove vlasti su, kao što je prije njih učinio Đukanović, izvršile aproprijaciju Ideje: vladari više vole vladati državom nego regionom. Oni žele više, ne manje vlasti. Imaju oni svoju naciju i svoju nacionalnu crkvu – ali imaju i strast prema moći. Đukanovićeva Crna Gora nije bila država koju su sanjali 1992. na Cetinju. U svojoj trenutnoj iteraciji, ona je još dalje od izvorne ideje.

No istovremeno, novi vladari su sve manje vjerni svojim izvornim unionističkim idealima. Novi vladari mijenjaju ideju države Crne Gore. Ali i ta ideja mijenja njih. U tome je njena moć.

Današnji zapad sve je dalje od izvornih hrišćanskih ideala. Ali nije ni onakav kakav bi bio da hrišćanstvo nije pobijedilo. Imperija je izvršila aproprijaciju hrišćanstva i izmijenila ga. Ali je Ideja izmijenila imperiju.

Komunizam je poražen, ali je zauvijek izmijenio Crnu Goru.

Unionisti su pobijedili, ali ih suverenistička ideja transformiše. U iskrenost njihovoj vjernosti toj ideji suvislo je sumnjati: bezbroj je razloga za to. Ali istorijska nužnost djeluje i na one koji joj se mimikrijom i salvama laži opiru.

Moguće je da vam se usporedba hrišćanstva i crnogorske ideje čini neumjesnom. Ja mislim da nije. I jedno i drugo (kao, uostalom, i komunizam) izvorno su antiimperijalne ideje slobode.

ANDREJ NIKOLAIDIS: U Crnoj Gori bi neki ljudi i nogu i ruku dali da Republika Srpska postane država. J.bo ti državu čiji su temelj udarili haški osuđenici

- Advertisement -spot_img
- Advertisement -spot_img

Popularno