Kaže ovako.
Mudar čovjek razumije i prihvata svijet onakvim kakav jeste. Zna da svijet nije moguće mijenjati, pa je odlučan da mu se prilagodi i u njemu opstane.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Ludak, pak, odbija svijet onakav kakav jeste i odlučan je da ga prilagodi svojim uvjerenjima i potrebama, iako mu svi, od roditelja do doktora, govore da je svijet veći i jači od njega, te da je njegovo ne da svijet mijenja, no da prati promjene koje ovaj zahtijeva od njega.
To, pak, znači, da sve ono što je radikalno mijenjalo svijet, čitav ljudski progres takoreći, dugujemo ludacima.
Izneseni argument je zamišljen kao svojevrsna pohvala ludosti: oda ljudskoj hrabrosti, sposobnosti čovjekovoj da neustrašivo zakorači u nepoznato i onda kada su sve šanse protiv njega.
Rečeni argument počiva na pogrešnoj pretpostavci da progres postoji.
Ja, pak, to čitam nešto drugačije. Iz rečenog pod A i B proizilazi da je ideja progresa inherentno ludačka. Ona je rezultat zapadne ideologije, ne mišljenja. Kao što u jednom intervjuu kaže Agamben: ne znam za niti jednog bitnog filozofa koji je vjerovao u progres.
Ideologija – uključujući tu i ideologiju progresa – je sekularizovana religija i ona je, ne manje od religije, neprijateljska prema mišljenju.
Sve se, uistinu, kreće, no sve se kreće samo ka svome kraju. Progres je, stoga, marš prema svršetku. Konačna destinacija progresa je ništavilo. Zbir napretka je 0, a isti je i konačni rezultat konzervativizma. Razlika je u tome što ideologija napretka do 0 stiže sabiranjem a konzervativizam – oduzimanjem. Da, ja mislim da je svaka ideja inherentno ludačka, što će reći da mislim da ne postoji normalnost, a time ni ludilo. Svako mišljenje stremi ka Realnom (čitaj: istini), u čijoj blizini puca simbolički poredak (zbir priča kojima sebi objašnjavamo svijet i sebe u njemu). To znači slom Zakona (jer se Istina ne može pravno uobličiti, a najmanje to može takozvana „pravna država“), jezika (jer se o Istini ne može govoriti) i svih struktura (jer Istina ne podnosi strukture, zato što je svaka struktura laž) – od onih društvenih do struktura mišljenja.
A to znači ludilo.
To opet znači da je i revolucionarni marksizam inherentno ludački, jer je revolucija upravo to – politička artikulacija sloma simboličkog poretka. Problem sa revolucijama, međutim, nije u ludilu, nego u odustajanju od njega. Revolucija je mladost Ideje, trenutak kada Ideja zahtijeva da je u njeno ime pravo činiti sve, pa i nepravdu. Onda kada je ta Ideja napokon kognitivno mapirana i misaono uobličena, prepričana i objašnjena, dakle kada je uspostavljen novi (društveni) simbolički poredak, jer teror valja nekako zaustaviti, počinje dekadencija Ideje i njen kraj je blizu. Ideja svakako umire: bilo da sagori u vlastitom teroru, bilo da istrune u vlastitom zakonu. Šta to znači? Da revolucija nikada ne smije završiti, da zauvijek mora ostati mlada, da njeno ludilo mora biti permanentno.
U Hong Kongu od juče gori sedam solitera: to ne gore zgrade, nego ideja progresa.
Soliteri su vulgarno falički: kapitalizam u erekciji. Oni su simbol horizontalne, autoritarne, patrijarhalne strukture moći. K tome, oni su i podsjećanje da kapitalizam svoju moć u jednakoj mjeri duguje vlastitoj brutalnosti kao i gluposti svojih žrtava.
Moć je nekoć bila manje vulgarna u svojim arhitektonskim iskazima. Otiđite u Versaj. Ili u Kazertu, napuljsku kopiju Versaja. Te se palate šire horizontalno. Između ostalog i zato što ih je zidala moć koja kroz formu takozvane demokratije i takozvanog tržišta nije tražila pristanak svojih žrtava. Vladajući ideal ljepote uvijek je uvjetovan prirodom moći.
Soliteri postoje ne zato što je moć napredovala, pa je u stanju napraviti građevine koje su više od onih koje je mogla napraviti nekada. Nego postoje zato što je zemlja skupa: jeftinije je napraviti 50 hiljada kvadrata stambenog prostora na hiljadu kvadrata zemlje, nego 20 hiljada kvadrata stambenog prostora na 200 hiljada kvadrata zemlje. Sva tehnološka „čuda“ potrebna da bude podignuta Burdž Kalifa dugujemo toj činjenici.
Ono što zovemo progresom dugujemo ideji profita: potrebi moći da za manje dobije više.
Potrebno je biti lud da kupiš stan na 40 spratu, uprkos činjenici da, ako se zapali 20 sprat, ti ne možeš izaći iz zgrade i spasiti se. Potrebno je biti lud pa povjerovati u tvrdnje „investitora“ o savršenim protivpožarnim sistemima koja vatru čine nemogućom.
Potrebno je, konačno, biti lud da uživaš u novcu koji si uzeo od onih koje si smjestio pod nebo, da tamo izgore.
Tako je: moć je inherentno ludačka. Ono što zovemo vladom, predsjednikom, kraljem, princom, bordom direktora ili vlasničkom strukturom, isto bismo tako mogli zvati i azilom za umobolne.
Kao što nas je naučio Lakan: prosjak koji tvrdi da je kralj nije luđi od kralja koji tvrdi da je kralj. U demokratiji je ovako: građanin koji vjeruje da je gospodar političara nije luđi od političara koji vjeruje da je sluga naroda. Uvjerenje da su oni koji odlučuju o vašoj sudbini, troše vaše pare, voze se limuzinama i svijetom koračaju okruženi svitom sluga zapravo vaše sluge, sama je definicija ludila.
ANDREJ NIKOLAIDIS: Imaginarnom Amfilohiju spomenici, imaginarna Crna Gora u EU
