A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; a od njih najveća je ljubav – Pavle, Korinćanima
Svijet je gnusan i to svako zna. Moguće je, naravno, da je mudrac bio u pravu kada je rekao kako je ovo najbolji od svih mogućih svjetova. Ali to je utješno koliko i poruka koju bi topli ljudski glas uputio onome ko se našao nasred polja prekrivenog slomljenim bocama: uživaj, u pitanju je najbolje murano staklo. Ako je ovo najbolji od svih mogućih, jedina sreća na ovom svijetu je to što su ostali svjetovi nemogući.
Piše: Andrej NIKOLAIDIS CdM
Svijet je, rekoh li, gadan a život na njemu još gadniji. Pa ipak, nema tu ničega što ne bi riješio dobar srčani udar.
Istinska muka je, hoću vam reći, umrla ljubav. Jer ni na ovom ni na svim ostalim svjetovima nema ničega što bi to riješilo.
Postoje dvije vrste ljubavi: ona koja je nesretna odmah i ona koja će nesretnom postati. Ili ti je loše odmah; ili ti je toliko dobro, ili je zanos toliko snažan da će ti, kada prestane, biti pakleno loše. U tom smislu, struktura ljubavi najsličnija je strukturi heroinske ovisnosti.
Što rekao Aragon a prepjevao Arsen Dedić u obradi Brassensove šansone:
Čovjeku sve je dato
Samo za trenutak
I srce, snaga, slabost
Saznat ćeš na kraju
Kad širiš svoje ruke
Da sjenu križa daju
Ti drobiš svoju sreću
U svom zagrljaju
A život tvoj je čudan
Neprestani gubitak
Jer nema sretne ljubavi…
A takvu osjećamo mi.
Elem… Godina je 1993. Sjedim vam ja u sobi u društvu vreće brašna iz Crvenog krsta i slušam neku italijansku radio stanicu koja pušta ono što danas zovemo indie muzikom.
Onda radijski DJ pusti Tindersticks, “Kathleen”. U tom trenutku ne znam da je u pitanju obrada Townes Van Zandta. Ne znam ko su Tindersticks. Ne znam ni šta slušam. U to doba nema interneta: ne možeš izguglati i daunloudovati.
Samo svira.
Na prve taktove skočim i na kasetofonu pritisnem snimanje. Potom do kasno u noć vrtim tu pjesmu.
Tindersticks su na ovaj svijet došli kao savršeno izbrušen bend. Već njihova prva faza bila je imperijalna. Bend je osnovan u Nottinghamu, godine 1991. Njihov debitantski album (1993.), nazvan jednostavno „Tindersticks“, Melody Maker (u to doba, muzička štampa bila je relevantna) je proglasio albumom godine.
Imperijalna faza ovog benda nastavljena je sa drugim albumom (1995.), ponovo nazvanim – „Tindersticks“. Ako ste, recimo, kolekcionar vinila, pa u kakvoj prodavnici starih ploča naiđete na ova dva istoimena albuma: sivi, sa muškarcem na omotu vam je drugi; onaj sa plesačicom u crvenoj haljini je prvi.
Vrijeme nespornog trijumfa, kada se činilo da bolji album od novog Tindersticks mogu snimiti samo Tindertsicks, okončano je 1997, sa trećim njihovim dugosvirajućim izdanjem – „Curtains“.
U vremenu kada je svijetom harao brit-pop, ovaj britanski bend bio je više nego netipičan. Naravno, svijet se naslušao pop muzike bogate orkestracijama. Ali ne onakvim kakve su svirali Tindersticks. Masivni upadi duvača i gudača u slučaju ovog benda nisu imali funkciju ukrasa. Naprotiv: često su znali biti duboko uznemirujući. No Tindertsicks već tri decenije izmiču definiciji, izmiču preciznom opisu. Indie rock sa velikim pratećim orkestrom? Ne, nipošto. Mekša verzija Nicka Cavea, nešto kao njegova ženska strana? Ne, nipošto.
Tindersticks su stvorili svoj svijet. Na prvu loptu, oni su reakcionaran bend; na prvu loptu, oni su grupa „bolje prošlosti“. Ne. Tindersticks su pjesnici propale revolucije. Suština njihove muzike je žal što se nije bilo dovoljno radikalan u ljubavi, dakle u revoluciji. Tindersticks su, da tako kažem, pasivno-radikalni. Tu radikalnost prepoznala je Claire Denis i baš njihovu muziku koristila za svoje radikalne filmove.
Ako negdje – bilo na odjavnoj špici filma ili serije koju gledate; u nekoj hotelskoj sobi velikog grada u kojem ste se, ne sjećate se kako, obreli; u nekom kafeu u kojem se nečega pokušavate prisjetiti, no pogled na vlastitu prošlost djeluje vam kao pogled u budućnost; bilo kad i bilo gdje da čujete bilo koju pjesmu Tindersticks – znaćete da su to oni.
Da nije ničeg drugog – njihovih prepoznatljivih melodija, ogromne količine melanholije koja kao da se cijedi iz pjesama ove grupe – način na koji Stuart A. Staples pjeva odao bi ih između milijardu drugih bendova.
Ne, nije u pitanju samo taj duboki glas na ivici jecaja. Prije svega je riječ o specifičnoj afektaciji. Staples zvuči kao da će mu svaka riječ biti posljednja. Kao da na svijetu ne postoji ništa važnije da se kaže od, recimo, „her“. Kada Stuart A. Staples kaže „ona“, zvuči kao da je u sljedećem trenu za tu ženu spreman umrijeti. I mi mu vjerujemo.
U tome je tajna Tindersticks: u neodmjerenom, van svih granica patosu koji nas, međutim, neće nagnati na podsmijeh, nego će nas uzeti za ruku i povesti u retro stvarnost koja liči na savremenost, no u kojoj muškarci misle, osjećaju i govore kao ljudi prošlih vremena: kao Belmondo ili Bogart, recimo.
Od prvog do posljednjeg trena Tindersticks su svirali muziku o ljubavi.
„Rented Rooms“, biser sa albuma „Curtains“, recimo: priču o ljubavnicima koji kroz iznajmljene sobe bježe od svijeta i kajanja.
Ili „My Oblivion“ – pjesmu koja nosi toliku količinu sjete da se čini kako bi čitavu planetu mogla baciti u depresiju i nagnati da zaustavi kretanje.
Ili Staplesovu „Goodbye to Old Friends“. Remek-djelo. Tačka.
Nakon „Curtains“ Tindersticks su u muziku unijeli soul elemente i svoje vehementne orkestracije učinili baršunastim. Širili su zvučnu paletu, no prva tri njihova albuma ostaju i tri najbolja. Tindersticks su, prosto, od početka bili savršeni. A onda im je dosadilo biti savršen. Htjeli su biti drugačiji. Pa su takvi i bili – čak i ako je to značilo udaljavanje od savršenosti.
Ja sam fosilno gorivo; pritom čangrizavo, lajavo fosilno gorivo. Ne radi se o tome da ne razumijem, nego o tome da odbijam savremenost. Odbijam je s gnušanjem. Danas se ljudi boje ljubavi, danas ljudi pišu romane i kvazifilozofske rasprave u kojima se obračunavaju sa ljubalju kao nečim nasilnim i duboko uznemirujućim. Danas ljudi žele sterilnost i bezbolnost. Meni to, pak, liči na opis sobe za eutanaziju, ne na opis idealnog svijeta i života.
Ne postoji bezbolno i sigurno, a da je pritom iole vrijedno. Ne postoji safe space: nema sigurnog prostora, nema sigurne veze, nema sigurnog seksa. Sve uvijek ima posljedice. Sve što možeš platiti novcem bezvrijedno je. Sve što nisi platio krvlju i suzama nije ni bilo vrijedno truda.
Svijet je, rekoh, govno a to smo, pravo govoreći, i mi. Ne znam je li ovo najgori ili najbolji od svih mogućih svjetova, no znam da je tačno onakav kakav treba biti, tačno onakav kakav zaslužujemo.
U zanosu, bolu i kajanju koje nosi, ljubav je najljepše i najistinitije što se može pronaći na ovoj deponiji iznevjerenih obećanja, zgaženih vrlina i šansi koje smo propustili jer nas je vodio strah.
Svaki trenutak koji nisi volio bio je trenutak koji si protraćio. Kao što nema sretne ljubavi, nema ni uspjele revolucije. Da, i?
Zakon ponude i potražnje je neumoljiv i odnosi sa na sve. Ono čega je malo, skupo je. Zato je sloboda, uz ljubav, najskuplja, zato je ona najveća vrijednost. Zato sloboda, kao i ljubav, nema cijenu.
Zato što slobode, kao ni ljubavi, u materiji nema.
Živjeti znači robovati materiji i njenom zakonu. Ništa što živi nije slobodno. Ništa, pa ni golubovi koji dan-danas na krovovima garaža u ulici koja se zvala po Lenjinu kljucaju udijeljeni im kruh. Ništa što je podložno zakonu Majke Prirode, najsurovijeg od svih okrutnih gospodara, nema ni najmanju šansu za slobodu.
Onda kada volimo, odbacujemo teror materije. U ljubavi smo napokon slobodni. Ljubav materiji – koju katkada zovemo stvarnošću – uspješno odolijeva. Ljubav je u stanju preživjeti sve materijalne dokaze koji joj se protive, koji nastoje opovrgnuti svaku mogućnost za nju. Volimo ne toliko zbog, koliko uprkos. Ljubav doista jeste slijepa: u tome je njena moć. Ljubav je više nego slijepa. Ne radi se o tome da ona svijet ne vidi. Riječ je o tome da svijet za nju ne postoji.
Ljubav je Ideja koja ne teži tome da bude realizovana u stvarnosti. Ona stvarnost ukida. Ljubav ukida zakon, ljubav je kraljica koja proglašava: jedini zakon sam ja. Ljubav je grimizna kraljica koja prijesto nije naslijedila, nego ga je osvojila. Ljubav je čisto; ljubav je najčišće revolucionarno nasilje.
Ljubav je, kažem, revolucionarna. Ona, revolucija, mladost je Ideje, trenutak kada Ideja zahtijeva da je u njeno ime pravo činiti sve, pa i nepravdu. Onda kada je ta ideja napokon kognitivno mapirana i misaono uobličena, prepričana i objašnjena, jer teror ljubavi valja nekako zaustaviti, počinje dekadencija Ideje i njen kraj je blizu. Ideja svakako umire: bilo da sagori u vlastitom teroru, bilo da istrune u vlastitom zakonu.
Kraj ljubavi poraz je pobune. Kada se ljubav povuče, svijet se vraća. Sa njim i njegova brutalna vladavina nužnosti. Kraj ljubavi nije trenutak otrježnjenja. Povratak stvarnosti, povratak tamnoga kralja, znači kraj još jedne mogućnosti boljega svijeta.
Ako ne pristaješ na vladavinu nužnosti; ako odbijaš biti pokoran onome čemu se pokoran ne smije biti – onome što uči te da čovjek je tek smeće koje ječi… Tada, uprkos svemu što upozorava te da to ne činiš; uprkos bolu koji je neminovan – jer prosuti ideali bole – no njegova je alternativa tek ravnodušnost, bolna ravnodušnost; uprkos zdravom razumu koji upozorava te da predaja je jedini razumni postupak – ti ipak voliš.
Jer to je tako: ili ljubav, ili svijet.
