Kada je u noći 02.oktobra 2022.godine visoki predstavnik Christian Schmidt prema instrukcijama Zagreba oktroisao izmjene Ustava i Izbornog zakona, uveo aparhtreid i uvrstio HDZ kao ustavnu kategoriju, prvi koji su ustali na „pobunu“ su ljudi okupljeni oko DF-a.
Zahtjevi za ocjenu ustavnosti, protesti, upozorenja, prijedlozi amandmana, diskusije i opće korisno društveno djelovanje. To je bila obaveza svih onih koji Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao državu svih njenih građana sa jednakim pravima. Što obuhvata i jednako pravo glasa.
Sa druge strane Nermin Nikšić par dana nakon 02.oktobra, a prije završetka izbornog procesa i izbora delegata u Dom naroda Parlamenta FBIH otrčao je u Mostar na rukoljub Draganu Čoviću sa ciljem da konvalidira aparhtejd. Nikšić, umjesto da kao predsjednik nekada građanske stranke lijevog centra kategorično odbije učešće u konvalidaciji apathirda, potpisao je sve što mu je Dragan Čović stavio na stol. Bez promišljanja.
Konvalidacijom apartheida i ignorisanjem novog mogućeg oktroisanja, Nikišić i SDP su se diskvalifikovali kao nosioci ideje građanske države, barem one građanske države koja je po mjeri svih građana sa jednakim pravom glasa. Možda je po mjeri Nermina Nikišića „građanska“ država u viziji Dragana Čovića. Ona u kojoj će Nikšićevi zastupnici za vrijeme sjednica ići po mišljenje u ambasadu. Ona u kojoj će sve političke odluke donositi Beograd i Zagreb. Ona u kojoj će svi onih koji ne misle kao Dodik i Čović biti „muslimanska reprezentacija“ lišena političkih prava?
Traženjem da Visoki predstavnik oktroiše privremene odluke, da razori vladavinu prava i ustavni poredak Federacije, da zacementira aparthejd, samo sa ciljem da Nikšić zasjedne u fotelju premijera Federacije BIH, upravo je vizija Čovićeve građanske države ili da budemo precizni položaja „muslimanske reprezentacije“ u njoj.
Nermin Nikšić i SDP nisu u vlast sa HDZ-om ušli po sili prinudne ustavne participacije. Nikšića i SDP su Čović i Dodik izabrali da budu u vlasti, a razlog je vrlo jednostavan – bez političkog kapaciteta i volje da se bore, nisu sposobni da stave teme na stol već da pod prijetnjom izbacivanja iz vlasti prihvataju sve što Čović i Dodik pred njih stave. Za takav odnos Nikišić i Čović su kazali je to sada „prava koalicija“, i da su oni „partneri“ i da postoji „obostrana ljubav.“
Konačno, izborni rezultati su volja građana. Oni pokazuju kome građani zaista vjeruju. Izuzev nekoliko opskurnih stranaka koje nisu politički faktor, koje su dio HNS-a, a imaju sjedište u Sarajevu, SDP je bio nešto drugo, barem se tako mislilo. Ideja građanske države platila je previsoku cijenu te zablude. Konvalidacija jednog i prizivanje novog aparthejda, otklonili su sve dileme na kojoj strani su Nikšić i SDP.
