Bosanski Srbin koji voli Srbiju je patriota. Bosanski Hrvat koji voli Hrvatsku je domoljub. Bošnjak ili Bosanac koji voli Bosnu i Hercegovinu odmah postaje “radikal”, “unitarista”, “majorizator” ili “islamski fundamentalista”. Takvu matricu decenijama hrane i domaći korisni idioti.
Piše: Dragan BURSAĆ Plenum
Ljudi kojima je toliko stalo da ih tapšu po ramenima u Beogradu, Zagrebu ili po ambasadorskim koktelima, da pristaju na poniženje vlastite države. Pa se onda utrkuju ko će glasnije objasniti kako su “svi nacionalizmi isti”. Jer to zvuči urbano. Evropski. Otmjeno. Samo što ta laž ima strašnu cijenu.
Ima jedna podlost u međunarodnoj zajednici, ali i kod domaćih i regionalnih NGO srednjaša i iznadsituaša, a to je uporno i manijakalno izjednačavanje velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma, oličenog u želji za razbijanjem Bosne i Hercegovine, sa bosanskim i bošnjačkim suverenizmom koji želi očuvati tu istu državu.
Bolesna uravnilovka
Pa se onda više od tri decenije u isti koš trpaju neočetnici i neoustaše, ljudi kojima srce kuca za Beograd ili Zagreb, i domaće patriote, građanske ili čak nacionalno neartikulisane snage koje samo vole ili poštuju svoju zemlju i njen ustav. Bosnu i Hercegovinu.
Ta sumanuta uravnilovka, nekad nastala iz političkog idiotizma, a nekad iz ciljane zlobe, ide toliko daleko da se u isti koš trpaju negator genocida sa Ratkom Mladićem na majici i ljudi koji sa ljiljanima na grudima govore: Dosta je komadanja moje zemlje! U istoj nakaradnoj skali procjene završavaju i oni koji pjevaju “Poljem se širi miris ljiljana” i oni kojima “Bojna Čavoglave” ne silazi sa usana.
Kako je moguće takvo ludilo?
Moguće je zato što ni pomenuta međunarodna zajednica, ni dobro uhranjeni NGO aparat, ni susjedi, ni komšije nikada Bosnu i Hercegovinu nisu dožljavali kao potpuno legitimnu i samostalnu državu. Kao subjekt. Kao činjenicu. Ni Bosance i Hercegovce kao politički faktor. Ni Bošnjake kao dovršen narod.
To ide toliko daleko da je “srpski svet” utemeljen geopolitički projekat, “hrvatsko pitanje” legitimna politička agenda, dok je, primjerice, Bosanski jezik za iste te mudrace izraz “bošnjačkog nacionalizma”. Zamislite perverzije: srpski i hrvatski nacionalizam dolaze sa vojskama, tenkovima, entitetima, Herceg-Bosnama, genocidima, etničkim čišćenjima i logorima, a bosanski patriotizam je problem zato što neko na majici nosi ljiljane ili kaže da voli svoju zemlju.
Laži o jednakim nacionalizmima
Pa onda krenu one salonske fraze o “svim jednakim nacionalizmima”. Kao da su svi isti. Kao da je isto kada neko želi raskomadati državu i kada neko pokušava sačuvati njene ustavne granice. Kao da su isti agresor i branilac. Kao da su isti piroman i vatrogasac. Zamislite da neko u ime Bošnjaka traži secesiju dijelova Hrvatske ili Srbije? Nestalo bi ga dok si rekao zelena transferzala.
U toj matrici Sarajevo mora biti krivo makar za nešto. Ako Dodik prijeti otcjepljenjem, onda će neki međunarodni birokrata ili NGO uhljeb obavezno pronaći “zapaljivu retoriku iz Sarajeva”. Ako Čović sanja treći entitet, odmah će se javiti kakav ekspert na baterije sa tezom da “bošnjački unitarizam izaziva reakciju”. Ako neko iz Banjaluke negira genocid, eto odmah nekog urbanog mudraca da objasni kako “i druga strana ima svoje mitove”.
Opasne podvale submisivnog uma
Taj refleks je duboko kolonijalan i submisivan. Bosna i Hercegovina se posmatra kao prostor kojim treba upravljati, a ne država koja ima pravo na samoodbranu svog ustavnog poretka, teritorije i sranovništva. Zato se i patriotizam u ovoj zemlji tretira kao atavistički i prevaziđen višak emocije, gotovo kao incident. Bosanski Srbin koji voli Srbiju je patriota. Bosanski Hrvat koji voli Hrvatsku je domoljub. Bošnjak ili Bosanac koji voli Bosnu i Hercegovinu odmah postaje “radikal”, “unitarista”, “majorizator” ili “islamski fundamentalista”.
Takvu matricu decenijama hrane i domaći korisni idioti. Ljudi kojima je toliko stalo da ih tapšu po ramenima u Beogradu, Zagrebu ili po ambasadorskim koktelima, da pristaju na poniženje vlastite države. Pa se onda utrkuju ko će glasnije objasniti kako su “svi nacionalizmi isti”. Jer to zvuči urbano. Evropski. Otmjeno. Samo što ta laž ima strašnu cijenu.
A cijena je razorena država.
Jer dok se Bosni i Hercegovini godinama oduzima pravo na političku samoodbranu, srpski i hrvatski nacionalizmi sasvim konkretno rade na terenu. Jedni crtaju granice Republike Srpske kao buduće države. Drugi hine hrvatske federalne jedinice i treći entitet. Jedni prijete secesijom. Drugi uslovljavaju svaki pedalj institucija etničkim ključem. Jedni veličaju Mladića. Drugi Herceg-Bosnu.
I svi zajedno savršeno znaju jednu stvar: bosanski patriotizam mora biti delegitimisan, prokužen, relativiziran i sedativiziran. Mora biti prikazan kao opasnost. Jer jedino tako projekti etničke podjele imaju šansu.
Zato je odlazak Christiana Schmidta mnogo više od odlaska jednog visokog predstavnika. Odlaskom Schmidta otvara se crna rupa koja usisava i ono malo preostale državotvornosti. Amerikanci i Evropljani već šalju poruku da se žele povući iz bosanskog blata. A kada veliki igrači napuste sto, za njim ostaju lokalni kerberi.
I gle čuda, ti kerberi nisu nikakvi “građanski ekstremisti iz Sarajeva”. To su sasvim konkretni secesionisti iz Banjaluke i hrvatski etnički federalisti iz Mostara. Ljudi koji otvoreno govore da Bosna i Hercegovina nije njihova država ili da je vide samo kao prolaznu konstrukciju.
Zašto se Bošnjaci plaše svog glasa?
A unutarbosanski kohezioni faktor? Snebiva se kao stidna mlada u zlom selu. Plaši se vlastitog glasa. Plaši se riječi patriotizam. Plaši se zastave. Plaši se čak i vlastitog identiteta da se neko ne naljuti u ambasadi ili na društvenim mrežama.
I tu dolazimo do suštine tragedije.
Bosna i Hercegovina je vjerovatno jedina zemlja na svijetu uz Crnu Goru u kojoj je ljubav prema vlastitoj državi predmet sprdnje i podsmijeha. Jedina zemlja u kojoj se branitelji ustava tretiraju kao remetilački faktor, dok se rušitelji države pozivaju za pregovarački sto kao legitimni partneri.
Pa onda dobijemo apsurd da Dodik koji prijeti raspadom zemlje postaje “pragmatični lider”, Čović “zastupnik legitimnih interesa”, a ljudi koji kažu da Bosna i Hercegovina mora ostati cjelovita ispadaju “nacionalistički bošnjački problem”.
Takvu politiku međunarodna zajednica naziva “balansom”. A zapravo je riječ o kukavičluku. Odbijanju da se jasno kaže ko ruši državu, a ko je pokušava očuvati.
Jer nije isto. Nikada nije isto!
Nije isto sanjati veliku Srbiju i braniti Bosnu i Hercegovinu. Nije isto crtati Herceg-Bosnu i tražiti funkcionalnu građansku državu. Nije isto negirati genocid i nositi ljiljane na zastavi. Nije isto slaviti Mladića i tražiti da se poštuje presuda za genocid.
Ali upravo na tom lažnom izjednačavanju počiva čitava postdejtonska filozofija Bosne i Hercegovine. Sve strane moraju biti podjednako “krive” da bi međunarodni činovnici mogli glumiti neutralnost. A kada su svi jednako krivi, onda niko nije odgovoran i niko objektivno kriv.
Do kad ćemo biti tiši?
I zato danas Bosna i Hercegovina izgleda kao država osuđena da se stalno pravda zbog vlastitog postojanja.
Dok kerberi kidaju komade njenog državnog tijela, suverenisti se ubjeđuju da budu tiši. Da ne “provociraju”. Da ne mašu državnom zastavom previše. Da govore “Bosna” za tri oktave tiše.
Jer, zaboga, neko bi to mogao protumačiti kao “bošnjački nacionalizam”.
A upravo u toj podlosti leži najveća tragedija ove zemlje.
Nego, ako je “bošnjački nacionalizam” ljubav prema svojoj državi i dożivljaj zemlje u njenoj punoj ljudskoj, geografskoj, povijesnoj, etničkoj, religijskoj, nacionalnoj i svakoj drugoj suštini onda me zovite bošnjačkim nacionalistom.
DRAGAN BURSAĆ: SAD traži stečajnog upravnika za gašenje OHR-a i ostavlja BiH domaćim predatorima!
