26.6 C
Mostar

DRAGAN BURSAĆ: Može da vlada kako i koliko hoće: I poslije Dodika – Dodik

Nije nevažno za uvod u tekst kazati da će 30. septembra u Doboju biti održan Sabor Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) na kojem će biti izabran i novi predsjednik ove stranke. Preciznije, Miloradu Dodiku će, bez svake sumnje, biti potvrđen još jedan predsjednički mandat.

Piše: Dragan BURSAĆ Al Jazeera

Ostaje samo da vidimo kako će i hoće li Dodik izabrati nekog za fiktivnog protivnika na unutarstranačkim izborima, e da bi se simulirala neka vrsta demokratije u partiji, koja odavno nema nikakve veze ni sa političkom partijom u svom izvornom obliku, a još manje sa demokratijom.

Ali dobro, nije da to nismo znali od prije.

Dodik još nije rekao svoju posljednju

Milorad Dodik često ističe u svojim javnim nastupima kako je politički itekako potentan i kako će nastaviti ovakvu karijeru, a “ovakva karijera“ znači nesumnjivo tiransko liderstvo u svemu šta radi.

Ako znamo da nekažnjeno prilično jasno, glasno i djelotvorno uništava državu Bosnu i Hercegovinu, samo njeno tkivo, ako znamo da opet nekažnjeno negira genocid, sprda se sa žrtvama genocida, prijeti doslovno svima – od visokog predstavnika, preko lokalnih političara do novinara i povratničke (nesrpske) populacije, onda je jedino logično pitanje: do kada ovako?

A nije da nije bilo vajnih analitičara koji su Dodiku politički suton i pad predviđali skoro svakog mjeseca i tako godinama unazad. I nije da se i lokalne politike nisu uklapale u narativ o “Dodikovom sudnjem danu“, pa opet imamo jedno veliko ništa ili da budem precizan – jedno veliko političko nešto iz Laktaša.

A to nešto (Dodik), pokazuje kako uz pomoć dobrih političkih vjetrova, loših koalicionih partnera i još lošije anticipacije međunarodne zajednice može da vlada kako hoće i koliko hoće.

Od poziva na hapšenje do hapšenja

Svjedoci smo kako u realnom vremenu u samo šest mjeseci od premise “Dodika treba hapsiti” dolazimo da tužnog i poražavajućeg zaključka da je Dodik taj koji će itekako hapsiti. I to i ne krije, pa je pored zakona o verbalnom deliktu, a kome se tepa da je zakon o kleveti, namjerio da donese zakon o neprijateljima entiteta Republika Srpska i zakon kojim se nevladina udruženja tretiraju kao strane špijunske organizacije.

I zaista ne vidim šta će ga spriječiti u tome kad nije do sad zaustavljen u rušenju Ustava države Bosne i Hercegovine odlukom kojom se suspenduje rad i izvršne odluke OHR-a i visokog predstavnika na 49 posto teritorije BiH.

Dabome, nije tu stao nekadašnji zapadni “dašak svježeg vjetra“, koji je na američkim tenkovima zasjeo na vlast u Banjaluci, pa je taj isti Dodik uz neku vrstu balvan-revolucije krenuo sa kampanjom “Granica postoji“ kojom se želi dokazati nedokazivo – da entitet ima neke svoje, unutrašnje granice u okviru Bosne i Hercegovine. Treba li kazati da i ovo što radi, radi nekažnjeno.

Djeluju gotovo tragikomično najnoviji navodni pritisci međunarodne zajednice, ovaj put preko PIC-a, koji se želi da “urazumi“ Milorada Dodika.

“Upravni odbor Vijeća za provedbu mira poziva predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika da odmah prekine sa svojom politikom nepriznavanja visokog predstavnika i nesaradnje sa visokim predstavnikom, što je štetno po interese Republike Srpske”, stoji u saopštenju PIC-a.

Ovo saopštenje kao da je pisala jako uznemirena, nekompetentna, uplašena i nesigurna osoba, a koja istim daje više moći Miloradu Dodiku, nego što je zaista i ima. I to je frapantno. Jer ako molite jednog balkanskog kabadahiju da prestane biti kabadahija, a odistinski mu ne možete ili nećete ništa, onda vas ne treba čuditi Dodikov odgovor u kome kaže da Schmidtu ne može da pomogne ni “samoorganizovana grupa ambasadora koja se naziva PIC“.

“Krajnje je vrijeme da ambasadori unesu realnost u svoje odlučivanje i djelovanje u BiH, a ne da se bave isključivo pomaganjem i spašavanjem Schmidta, koji nije legitimno izabran u Savjetu bezbjednosti UN-a i koji svojim djelovanjem nanosi nesagledivu štetu i zaustavlja evropski put BiH“.

I ovakvih primjera ponižavanja međunarodne zajednice je zaista bezbroj. Samo u posljednjih godinu ili dvije mogli bi sastaviti ozbiljan politički esej od Dodikovih izjava u kojima doslovno ili metaforično pokazuje srednji prst međunarodnoj zajednici, u kojima se sprda sa svakom osobom ili organizacijom i u kojima demonstrira svoju tiraniju, samovolju i bahatost. Nekažnjeno, dabome, treba li ponavljati.

Kazao sam, a ponoviću da će Milorada Dodika (ako bude potrebe i procjene) iz političkog života skloniti isti oni koji su ga i postavili u prvu fotelju moći, a to su Washington i SAD. I dok se to ne desi, a to Dodik najbolje zna, radiće šta hoće.

Dodik protiv Dodika

Ipak, postoji neko ko je Dodiku najveći neprijatelj, a to je Milorad Dodik. Naravski, u filozofskom smislu, svaki čovjek na poziciji moći otrgnut od realnosti može sebi biti najveći neprijatelj, ali ovdje se radi o nečem drugom.

Milorad Dodik je od svojih političkih početaka ranih ‘90-ih do danas bio autokrata i tiranin, čak i kad je nastupao kao samostalni poslanik na Palama. On jednostavno ne trpi kritiku koliko god konstruktivna bila i ne trpi u svom okruženju nekoga ko će mu makar iznositi svoje mišljenje, a kamoli nekog ko će korigovati njegovo.

I onda je, sasvim logično, Dodik u posljednje skoro tri decenije stvorio vojsku svojih klonova u izvršnoj, zakonodavnoj i sudskoj vlasti na svim nivoima i u entitetu i u državi, samo što svi ti klonovi u svom programskom kodu imaju jednu blokadu – mogu raditi kako hoće i šta hoće kopirajući Dodika, samo ne smiju nikad, ama baš niti da pokušaju da zamijene Dodika.

I zato imamo današnjeg Dodika okruženog klimoglavcima na svim nivoima – od Viškovića, Cvijanovićeve, preko nižerangiranih kadrova. Sve mimo toga je mentalna i politička praznina.

San o ruskoj pobjedi

Sa druge strane, u ideološkom smislu, Milorad Dodik je još nakon izbora 2006. godine i zvanično preuzeo narativ SDS-a zajedno sa zločinačkim, velikosrpskim politikama i do danas se taj narativ samo radikalizovao. Agresija Rusije na Ukrajinu je poslužila Dodiku da ionako predominantno rusofilsko stanovništvo preko idolatrije prema Putinu još više najarca na tu stranu svijeta.

Tako je danas u Banjaluci i drugim dijelovima [entiteta] Republike Srpske sasvim normalno vidjeti Putinove postere, a podrška agresiji Rusije na Ukrajinu je plebiscitarna i to je tako unisono i što se tiče vlasti, i što se tiče “opozicije“.

Da bi shvatili razloge za neobuzdanu rusofiliju i način razmišljanja prosječnog stanovnika RS-a, daću vam jedan primjer.

Đuro Bilbija, Dodikov novinar-ideolog i artikulisani glas 90 posto stanovništva u Republici Srpskoj kaže:

“Pobjeda Rusije u Ukrajini i u globalnom odmjeravanju sa Zapadom a povodom Ukrajine osiguraće Srbiji, Republici Srpskoj i srpskom narodu, ako se tako može reći, ‘Pašićev paket’. I više od njega jer oni koji nas prisiljavaju na svoje ‘evrointegracije’ njima nastoje da ostvare ono što su Beč, njemački blok i Vatikan, uz odobravanje i podršku Velike Britanije, htjeli sa navođenjem Beograda na ‘naslon na Austrougarsku’, Carinskim ratom, okupacijom i aneksijom BiH, potom ultimatumom iz 1914. i divizijama u dva svjetska rata.“

Dakle, Milorad Dodik živi između snova o ruskim tenkovima koji pobjedonosno ulaze na Balkan preko Dunava i potpune indolentnosti i lijenosti zapadnog dijela međunarodne zajednice koja ne zna šta bi sa Dodikom. I onda je, paradoksalno, Dodik taj koji je u win-win situaciji, koliko god se lokalni analitičari upinju da pokažu kako su mu došli “sudnji dani“.

Sa druge strane, tzv. opozicija u Republici Srpskoj je ideološki jednaka ili još gora od Dodika, a njena osnovna mantra je: “držimo se Vučića, srbujmo i pokušajmo oponašati Dodika“. Ali je sva nezgodacija njihova što Dodik sa pozicije moći odlučivanja i izvršavanja, već priča narodu toliko željnu srpsko-rusku bajku, da tom istom narodu nije potreban novi Dodik, nego upravo ovaj koji se slika sa Putinom na svakih pola godine, koji uredno odlazi u Rusku Federaciju kremaljskom tiraninu na noge.

Vrijeme je za otrježnjenje?

Kada se sve ovo sabere, očekivati da će Milorad Dodik demokratski nekada predati vlast u ruke nekom drugom je jedna teška iluzija i opsjena. Jer Dodiku je vlast vazdušni jastuk za sve. Štiti ga od sigurnog odlaska iza rešetaka, štiti njegovu moć, njegovo enormno bogatstvo i privilegije koje on i njegovi najbliži saradnici uživaju decenijama. Vjerovati da će on tako lako ispustiti dizgine vlasti iz ruku je diletantski i naivno u najmanju ruku.

Ako znamo da izborno glasačko tijelo neće uraditi ništa po pitanju smjene Dodika, ako znamo da lokalne politike u Bosni i Hercegovini u Dodiku vide “poželjnog političkog partnera“, onda se opet vraćamo na famoznu međunarodnu zajednicu koja evidentno ne radi ništa po pitanju ozbiljnog sankcionisanja Milorada Dodika.

Ili je možda vrijeme da se svi zajedno otrijeznimo, da shvatimo kako ovaj dio svijeta uprkos krizama i skandalima koje pravi upravo Dodik i nije interesantan svjetskim silama i da gledamo vječno isti film: I poslije Dodika – Dodik?

DRAGAN BURSAĆ: Fenomen ravnozemljaša Vlade Georgieva-da li je glupost zarazna?

- Advertisement -spot_img
- Advertisement -spot_img

Popularno