Danijela Mujović, supruga gradonačelnika Podgorice, je nedavno sudu prijavila novinarku Vesnu Rajković Nenadić jer je kritikovala što nosi neke skupe papuče. Mujović je, nakon toga, izjavila da trpi online nasilje, te da će tužiti svakog ko je spomene po društvenim mrežama.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Nekoliko dana nakon „online nasilja“ nad Mujović, Simonida Kordić je dobila napad panike zbog komentara povodom cijene njenih Chanel cipela, Louis Vuitton tašne i nekog kaiša, sličnog kompleksaškog brenda. Koliko sam saznao iz medija, u pitanju su odjevni predmeti koji svaki ponaosob vrijedi preko 1000 dolara.
Ženski klub Skupštine Crne Gore stao u odbranu Simonide Kordić, navodeći da se radi o „brutalnim verbalnim napadima“ na jednu ženu i da treba „procesuirati odgovorne“.
Reagovanje kluba je, prije svega, uvreda svim onim ženama koje svakog dana doživljaju nasilje, seksualnu objektifikaciju, nipodaštavanje na poslu, podređenost kućnim poslovima i apsolutnoj brizi. Uvreda za one žene koje, u krajnjem, zbog ispadanja iz obrasca pripisanih rodnih normi bivaju ubijene.
Na sve to, Ženski klub kao prioritet vidi da brani Simonidu zbog pompe oko cijena odjeće, te između redova poručuje: Sirotinjo, i Bogu si teška… Što maltretirate ove jadne žene jer nose brendove koji zajedno vrijede onoliko para koliko vi nikad nijeste viđeli na svom bankovnom računu?
Sad neđe Milo i Lidija sjede pored nekog bazena, piju cijeđenu pomorandžu i lupaju se po glavi kako se oni nijesu prvi sjetili da potegnu idiotske argumente površne identitetske politike kao kontranapad za mjerenje cijena satova, torbica, odijela i cipela.
Ne sumnjam da ovaj vid vulgarizacije ljudskih prava i bivšoj sadašnjoj eliti ne bi bio naročit problem, ali u Crnoj Gori to prosto ne prolazi.
Toliki idiotluk se može očekivati samo u Americi od Demokrata. Naime, oni su imali kampanju tokom unutarpartijskih izbora 2016. godine, da ne treba Bernie Sanders da bude predsjednički kandidat nego Hillary Clinton – jer nema potrebe da kandiduju „starog bijelog muškarca“. Nema veze što je Bernie sigurno veći feminista od Hillary, što je bio antiratni kandidat, i što bi Hilari satrla žene, radničku klasu i bombama „začinila“ Globalni jug. Jebiga, ona je žena – a Bernie je muškarac.
Postoji genijalan mim: muslimanska porodica stoji na ruševinama, iznad njih padaju bombe, a oni kažu – „Ipak smo svjedoci istorije, prvi put nas bombarduje žena!“.
Vladajuća klasa poručuje da je veliki napredak ako vas umjesto čizme – gazi štikla. Ako još primijetite da je u pitanju neki Dior – onda ste ženomrsci.
Da me ne shvatite pogrešno, smatram da je diverzitet veoma bitan. Onaj pravi – antipatrijarhalni, antiratni, antikolonijalni i antikapitalistički. Feminizam je jedna od najbitnijih tekovina civilizacije. On uključuje radnička prava, ekonomske slobode i socijalnu pravdu. Kada, pak, raznolikost postane brend, kada se koristi kao maska za politike koje štete većini, onda ono služi ugnjetavanju, a ne oslobođenju. Ono što nam nude nije borba, već Instagram filter prevučen preko sistemskog nasilja.
Ustajao zadah patrijarhalnog vonja ne stiže do vrha. Brutalnost osjete one na dnu. Poput Alme Ćosović, koju je muškarac isprebijao ispred maloljetnog djeteta sa posebnim potrebama. U stanu je ostavio je da krvari sa teškim povredama. Nađena je trideset sati kasnije. Na kraju je preminula u Kliničkom centru. Javnost je bila zakinuta za informacije o njenom zdravstvenom stanju, a njena smrt nije zabilježena u medijima dok na istu nije reagovao Centar za ženska prava.
To je crvena linija van svih crvenih linija. Ali ona nije izuzetak – femicid je postao redovan čin u crnogorskom društvu.
No, naravno, ne mora žena da bude ubijena ili fizički zlostavljana da bi bila žrtva. Postoji čitav stepen normalizovanih seksističkih obrazaca, od patronizacije do seksualne objektifikacije… Samo što „napadi” na Mujović i Kordić ne podrazumijevaju ništa od toga. Oni su oličeni u klasnom preziru, koji je normalna reakcija na klasnu opresiju.
Često diskutujemo koje je posljednje utočište za hulje – patriotizam, nacionalizam, antikorupcija… Očigledno, to mogu biti i identitetske politike. Ruku na srce, zadnjeg utočišta nema – kad zagusti hulje će iskopati novo. Pa makar ono nemalo nikakve veze sa stvarnošću, njihovim idealima i biografijom.
Podsjetiću da je Simonida Kordić poznata po članstvu u Međunarodnom odboru za „istinu“ o Radovanu Karadžiću. Brani čovjeka koji je orkestrirao masovna mučenja žena i organizovao „kampove za silovanja“ po Bosni. Ali, ministarka se odjednom sjetila da je žena – kada treba da brani svoj materijalni interes. Dok su Karadžićeve formacije držale Bošnjakinje po 10 mjeseci zatvorenim, da bi rodile srpsku djecu začetu silovanjem – tada nije mislila na sestrinstvo i prava žena.
Simonida je i bivša supruga Omera Jovana Džona Zametice, Karadžićevog vanjskopolitičkog savjetnika. Ne vezujem je uz mušku ulogu, već uz zajedničku ideologiju klanja i smrti, putem koje su ubirali krvave plodove rata. Štaviše, i dan danas, sa svojim drugovima iz partije, po ženama urinira klerofašističke matrice koje ih drže u okovima. Sve pod krinkom „tradicionalnih porodičnih vrijednosti.“
Prava borba za ženska prava zahtijeva razmontiranje onog što bell hooks naziva ‘imperijalističkim bijelačko-suprematističkim kapitalističkim patrijarhatom’ – jer opresije ne postoje odvojeno, one se hrane jedna drugom.
Čuvena autorka Naomi Klein dodaje: Ako se identitetska politika ne bavi pitanjima ekonomske pravde, ako ostavi netaknutim sisteme ekstrakcije i korporativne moći, onda na kraju jača upravo one strukture koje trebamo razmontirati.
U zemlji gdje većina radi za 750 eura, pitanje nije samo ko šta nosi, već ko to plaća. Kada ste javni funkcioner pitanje novca nije stvar intime, niti treba da bude nepoznanica. Ta odjeća je plaćena tuđim gladnim godinama. Ne mislim samo na djecu koja svojim nerazvijenim prstima šiju tekstil u zadimljenim fabrikama za 20 centi na dan, već i na građane/ke Crne Gore koji finansiraju brendove za kompleksaše – kroz poreze, političke funkcije koje donose privilegije i budžete koji se prazne na njihove plitke živote.
Ova država je teatar apsurda u kojoj su „glumci” ti koji jedini ne glume. Raspadamo se na pozornici, dok su u publici sve sami organizatori kulise za predstavu laži, koji karte dobijaju džabe. Dakako, obučeni su u Dior, Louis Vuitton, Chanel i Pradu.
Ne bi radničku klasu nužno spasilo tih tri ili četiri hiljade eura vrijedne robe. Niti je to glavni problem. Vjerovatno se na dnevnom nivou dešavaju investitorske malverzacije vrijedne milione eura. Ali je mnogo lakše zamisliti sebe sa četiri hiljade eura na računu, nego kao vlasnika imanja na Krimovici ili restorana u Verigama. Stvar je simbolike. A simboli su često podcijenjeni – jer upravo oni nose talase promjena.
Sjetimo se priče da je kraljica Marija Antoaneta, na obavještenje da među narodom vlada glad, izazvala revolt odgovorom – “Ako nemaju hljeba, neka jedu kolače!”
Kako očekujete da očigledna poruka “Ako nemaju hljeba, neka nose Louis Vuitton!” ne prizove bijes radničke klase?
Pritom ta poruka stiže od strane, kako kažu Letu štuke, obične bagra s koca i konopca, koja da nije bilo rata ne bi imala za graha.
Simonida Kordić je poster girl ove fraze. Ona nije simbol žrtve mizoginije. Ona je simbol društva u kojem privilegije glume emancipaciju, a ratni profiteri i dalje kroje politike i živote. Iznošenje podataka o njenoj brendiranoj odjeći nema promil rodno zasnovane netrpeljivosti, već je samo indikator mržnje prema sistemu u kojem je luksuz nadgrobni spomenik naše bijede.
DUŠAN PAJOVIĆ: Ovu vlast ni ne treba rušit, sami će se oburdat
