Četiri mjeseca je prošlo od kada nam se zaledila krv zbog masakra na Cetinju. Ubica je, pored policije, lutao malim Cetinjem tražeći nove žrtve. Ubio je 13 ljudi, na pet različitih lokacija. Ni tada nije bio uhvaćen, nego je na kraju sebi oduzeo život. Tog dana je i onim najreakcionarnijim među nama bilo jasno da sistem ne postoji. Da on nije tu da čuva, već da tlači.
Piše: Dušan PAJOVIĆ CdM
Potvrdilo se ono što se već osjetilo dvije godine ranije, 12. avgusta u Medovini. Niko nije htio da i ovog puta “sve ostane isto”. Da se nastavi bez onih kojih nema, bez truda da se budući zločini i tragedije spriječe.
Tugovalo se, plakalo, vrištalo, ćutalo, protestovalo i pisalo. Prolazili su dani, sunce je izlazilo i zalazilo, tragovi snijega su prekrili čaure, a kiša isprala krv. Došle su neke nove muke, afere i monstruoznosti. Desio se život, a političari su našli inovativne načine da dovoljno zamrače stvarnost i time nametnu nove teme.
Protesti su se ugasili, olovke su otupile, a megafoni utihnuli. Nije se izborilo ništa. Nijesu uvedene nikakve strukturalne promjene po pitanju mentalnog zdravlja, sigurnosti u zajednici i držanja oružja. Isti ljudi čije smo ostavke na ulicama Podgorice i Cetinja tražili, nakon iskazane nesposobnosti, pokazali su dodatnu brutalnost, beskrupuloznost i pohlepu. Dokazali su da ih ne zanima to što je njihovom greškom došlo do zločina katastrofalnih razmjera. Ostali su na istim pozicijama, u istim foteljama i na istim položajima.
Sjećam se kakva se halabuka u javnosti proizvela kada je ministar Šaranović rekao da je sada sve u redu i da se možemo vratiti normalnom životu… Ranio nas je i povrijedio. Znali smo da govori o nekoj skroz drugoj “normalnosti” – bez normale. Ali, nekoliko mjeseci nakon, izgleda da smo se takvoj novoj (ne)normalnosti i vratili. Makar većina nas, koja ima tu privilegiju.
Pored nas koji simuliramo taj povratak, koračajući kroz nove sumorne svakodnevice, kritikujući nove političke manipulacije, bombardovani novim spinovima i lažima; neki ljudi ne dozvoljavaju da sat iscuri, a pijesak zaborava prekrije žrtve dva masakra na Cetinju. Ni sami ne mogu da zakorače naprijed, pa svojim tijelima blokiraju ulice, čuvajući obraz nas ostalih koji to ne radimo.
Blokade na Kruševom ždrijelu traju duže od dva mjeseca. Cetinjani i Cetinjanke traže odgovornost i demonstriraju upornost kakvu Crna Gora do sada nije gledala – bez oportunizma, želje za parama i medijskim prisustvom, bez politikantskih namjera i “novih lidera”. Samo čista emocija i želja za djelićem pravde. Ne posustaju, uprkos tome što su van očiju javnosti I naizgled izvan glava političara. Osjećaj nemoći su alhemičarski pretvorili u dužnost i moć. Vratili su pojam odgovornosti u javni život.
A upravo oni, koji ne znaju ništa o njoj, su im juče kazali da je previše da blokiraju put na dva sata. Da citiram policiju “i sat je mnogo u periodu praznika”. Poručili su im Bečić i Šaranović, preko svojih pandura, da njihova tuga predugo traje, da su pak previše bijesni jer su zauvijek izgubili svoje voljene zbog nesposobnosti “elite” i da treba da nastave dalje – ne ometajući njihove političke procese i turiste. Još prizemnije, još ljigavije je to uzviknuo izvršni direktor Pokreta Evropa sad, Vlade Bojović, na Tviteru. Treba sitna buržoazija da stigne na roštilj i opali selfi, a turisti da na vrijeme uđu u muzej. Sve to donosi pare, za razliku od emocija očajnih ljudi. Tuga, žal i čemer Cetinjana i Cetinjanki se ne mogu komodifikovati. Nijesu profitabilni, a ne donose ni glasove.
Baš zbog toga ovi ljudi pokazuju što je istinski građanski bunt i kultura otpora. Neumorno demonstriraju ono što se u teoriji zove protestnom kondicijom. U praksi, to je nešto sasvim drugo – njima jedina zamisliva opcija. Ne znaju i ne mogu drugačije. I baš u tome je i njihova snaga i izdržljivost – u onima kojih nema i onima koji su tu zbog njih. Mjesecima po kiši i vjetru, suncu i ledu.
Zato je Cetinje naša ruža izrasla iz betona. Koja ne mora biti savršena, ali će uvijek biti spomenik beskrajne upornosti i volje da se dosegne sunce.
U vremenu kada se svi kvare, prodaju ili samo odustaju – Cetinjanke i Cetinjani na Kruševom ždrijelu poručuju “eliti” da se obraz ne može kupiti na tržištu organa.
“Vidiš, ne bi pitao zašto je ruža koja je izrasla iz betona imala oštećene latice.
Naprotiv, svi bismo slavili njezinu upornost.
Svi bismo voljeli njezinu volju da dosegne sunce.”
Tupac Shakur
DUŠAN PAJOVIĆ: Silom na sramotu – Velika plaža za sitne interese
