17.7 C
Mostar

FARUK ŠEHIĆ: Ispovijest spisateljskog tijela

Tijelo je zaboravilo ono što je trebalo da zaboravi, ali nekad se i ono mora vratiti u kotlinu zagađenog zraka, i svega drugog zagađenog. Naviklo je tijelo na taj ciklus: riba – pisanje – riba – pisanje…

Piše: Faruk ŠEHIĆ Oslobođenje

Na desktopu imam dva završena rukopisa. Jedan je roman, a drugi je reportažni spjev o gradu u koji sam se zaljubio 2010, a odljubio nekad početkom odmazde Izraela zbog napada i zločina Hamasa od 7. oktobra prošle godine.

Kraj ovog reportažnog spjeva je napisala sama historija. Umočila je mene u tintu strašnih događaja i napisala završni dio, baš onaj dio koji mi je nedostajao, jer je cijeli spjev (knjiga pisana u proznim rečenicama i stihovima) patio od dobrog završetka. Nekad se historija tako umiješa u vaš život i udari završni stih, poentu. A Borges kaže da je cijela pjesma uvertira za zadnji stih. Moja je uvertira bilo veliko ljubavno pismo Berlinu, fascinacija gradom, atmosferom, arhitekturom, ljudima, svime što ga je ispunjavalo i činilo kosmpolitskim, kulturnim centrom Evrope. Činjenica je to koja se mijenja i Berlin sada postaje nešto drugo, ne i svoja suprotnost, ali na dobrom je putu.

Roman je završen nakon sto godina pisanja. Udario mu temelje nekad u februaru 2015. Dobro se sjećam i ja kao i Zaim Muzaferija kada je Bog stvarao svijet u TV filmu “Ovo malo duše”. Svijet koji stvara pisac je stalno u njegovoj memoriji, nije potreban napor da se osvijetli reflektorima sjećanja. Zapamtio sam vrijeme početka pisanja romana, jer sam tada imao specifične životne probleme, koji mi sa ove vremenske udaljenosti izgledaju benigni i nebitni. Emocije izblijede, odu u helać, kao i sve drugo što je ljudsko.

Roman se trebao baviti smakovima svijeta, i on se njima i bavio, pored i drugih stvari koje opservira. Nekad sam se bojao da će me stvarnost preduhitriti i da će se apokalipsa desiti prije nego li ga završim, i da će onda moj roman o apokalipsi postati besmislen, jer će nam se ona dešavati pred očima. I u jednome nisam pogriješio, desila se ne jedna nego dvije apokalipse zaredom, a ako računamo i epidemiju korone onda su to tri apokalipse u nizu. Prva je bila kovid, pa potpuna agresija i napad Rusije na Ukrajinu, a zadnja je genocidna odmazda koju Izrael provodi protiv Palestinaca u Gazi i drugim okupiranim teritorijama.

Bio sam u pravu, ali stvarnost, ipak, nije obesmislila moj roman. Barem se nadam da je to tako, jer on nije još odštampan i kao da sam i zaboravio koliko sam truda i rada uložio u njega. Samo na uredničkim komentarima i ispravkama radio sam neprekidno tri i po mjeseca. Ustajao rano ujutro, pravio moku i započinjao rad. Radio sam kao u fabrici, u samozadanom vremenskom okviru, ali sam znao raditi i u ponoć ako me rečenica krene, i ako uspijem riješiti nešto što me mučilo cijeli dan. Neko loše mjesto u knjizi, nešto što je nedovoljno objašnjeno, nemotivisano, ili samo rečenica nije štimala. Radio sam kao stalni zaposlenik ali i kao prekarni radnik. U stvarnosti je svaki pisac prekarni radnik. Rad koji mi upražnjavamo ne može nikad biti dovoljno naplaćen. Pisanje me fizički iscrpi, nije samo problem toga da ti se glava umori, nego pisanje cijelo tvoje tijelo pretvori u oruđe, koje satima sjedi za radnim stolom. Tijelo samo ponekad ode u WC, nalije sebi kafe, ili ode u kuhinju da jede.

Kada se tijelo baš umori od pisanja, onda tijelo odluči ići u ribolov. U ribi tijelo zaboravlja samo na sebe, zaboravlja činjenicu da je ono pisac. Da ono pripada piscu čije ime krasi korice objavljene knjige. Tijelo/pisac se odmara u ribolovu iako tamo ide s punom opremom, dvadesetak kila na leđima. Teren je neravan, divlji, pun šiblja i trnja, i tijelo se tuda kreće kao riba u vodi, jer tijelo voli iskušenja. Tijelo sada mora da se obnovi kroz asketizam i fizički napor, a dok stoji na obali, ili na stijeni koja će izroniti iz vode kako vodostaj opada, tijelo samo postoji. Ništa ga ne tangira. Tijelo gleda u crvenu antenu plovka od 12 grama. Tijelo je okidač koji čeka da plovak potone kada riba proguta mesne crve nabijene na udicu marke Gamakatsu veličine 9 ili, 8 pod oznakom 1810. Tijelo nije mehanički okidač, ono je stopljeno s prirodom. Nije napeto iako će brzo reagovati kada crvena antena potone u zelenu vodu Neretve. Tijelo je munja koja reaguje strelovito, ali uživa u tome, i to za njega nije nikakav napor.

Tijelo u ribolovu zaboravlja da je ikakvo tijelo. Više se osjeća kao povjetarac što mreška površinu i naginje plovak u smjeru kojim rijeka teče. Više se osjeća kao cvrkut ptice koja naleti do gaja, što se nalazi na obali rijeke, tu gdje je omiljeno mjesto za ovo ribolovačko tijelo. Svako ribolovačko tijelo ima svoju omiljenu kotu na vodi. Kad te neko pita gdje si uhvatio ribu ti mu mudro odgovaraš: Na vodi.

Tijelo ide u ribolov zbog bezbroj razloga, ne da bi tamo liječilo nekakv ptsp, budući je tijelo u ribolovu iznad svakog bola. Bitno je da je ono zaboravilo na radni sto, laptop, na rana jutra i crnčenje nad jezikom, stilom, likovima, mikroradnjama i sličnim rabotama. Zato tijelo želi svaki treći-četvrti dan u ribolov, ali pošto se ono umori u ribolovu, jer stoji po 15 sati neprekidno, to jest i hoda unaokolo, a nigdje nema ni stolice, ni sofe ni kreveta onda ne može ispoštovati taj ritam odlazaka u ribu. Ribolov je asketizam duše i tijela. Drevna rabota.

Tijelo je zaboravilo ono što je trebalo da zaboravi, ali nekad se i ono mora vratiti u kotlinu zagađenog zraka, i svega drugog zagađenog. Naviklo je tijelo na taj ciklus: riba – pisanje – riba – pisanje…

Napisah: na desktopu imam dva završena rukopisa. Oba su o smakovima svjetova koji se su ostvarili, i svakim danom se dodatno ostvaruju. Roman je više apokaliptičan, dok je reportažni spjev, također, takav, ali samo zbog toga što do samog kraja gaji veliki optimizam. Optimizam koji prelazi u drugi osjećaj svijeta u kojem je staljinistička cenzura uzela maha u zapadnom medijskom prostoru. Hladnoća totalitarizma izbija iz onoga što svakodnevno pratimo na socijalnim mrežama i drugdje. Mekartijevski lov na vještice u takozvanim svjetionicima demokratije i ljudske slobode. Proganjanje ljudi zbog slobode govora pod izgovorom borbe za slobodu govora, naprosto jedna velika odvratnost koja nas zapljuskuje sa Zapada. Koja nas želi uvjeriti da je ono što gledamo svojim očima zapravo lažna stvarnost. Nema zla, nema ubijanja djece, i nema genocida. Trebamo vjerovati njihovim očima a ne svojima.

Stvarnost me nije preduhitrila. Nije obesmislila izmišljene svjetove moje knjige, one svjetove koje sam bazirao na našim uništenim gradovima i predjelima. Ima smisla pisati, baviti se književnošću u ovako sjebanim vremenima. Uostalom, kao i da imam nekog drugog izbora. Pišem zbog sebe. Da sebi olakšam svijet, ne da ga objasnim. Jedini nišan preko kojeg gledam jeste crvena antena plovka.

FARUK ŠEHIĆ: Plan B i ostale šarade

- Advertisement -spot_img
- Advertisement -spot_img

Popularno