Dugo se na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni, u moru izlizanih i dosadnih pojava, tražilo osvježenje, novo lice, neko ko će doći sa drugačijim pristupom, pričom i vizijom, osoba koja ima snage, volje i kapaciteta da pokrene ovo umorno društvo, prizivao se, mesijanski, čovjek koji će prevazići učmalost provincijskog mentaliteta i uzdignuti ga iznad uvriježenih podjela. Takva osoba se desila i ne možemo reći da nije uzdrmala javnost i dobro prodrmala glasačko tijelo u ovoj zemlji, i to je neosporno. No, pitanje je koliko je to izvodljivo i iskreno? Da li su poruke Mirsada Hadžikadića stvarna energija promijene ili je u pitanju samo pragmatik u prolazu koji će se nakon eventualnog neuspjeha povući u blještavilo kontinenta sa kojeg je sletio na naše tlo? To još uvijek niko ne zna. Potrebno je more povjerenja, prije svega, da nahrani sve skeptike u ovoj državi, a takav je i potpisnik ovih redova. Ali, ako nešto treba dopustiti svakoj osobi, to je prilika za dokazivanjem, šansa. Jedna od šansi za profesora Hadžikadića je, svakako, veliki intervju koji je dao Preokretu, gdje je do u tančine približio svoju viziju običnom čovjeku. Da li je Platforma za Progres jedna dobra mogućnost za sve nas, ili je u pitanju, pak, jedna od prolaznih farsi, provjerite u redovima ispod.
Prije svega, hvala vam na izdvojenom vremenu profesore Hadžikadiću. Vi ste, da vas približim našim čitaocima, između ostalog, osim što ste predsjednik Platforme za Progres i osnivač i prvi predsjednik Savjetodavnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu u Washingtonu, te osnivač bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti, dok ste trenutno na funkciji izvršnog direktora analitičkih programa za analitiku na svim koledžima univerziteta Sjeverna Karolina u Šarloti. Pojavili ste se na domaćoj političkoj sceni prije dvije godine, što mislite konkretno o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini, šta vam ona govori s obzirom da dolazite iz Sjedinjenih Američkih Država? Šta ste zatekli kada ste došli i da li postoji nekakva šansa za promjenu?
Hvala na prilici da razgovaramo, druga stvar koju bih htio reći su dvije male ispravke, jedna je da jesam bio predsjednik Savjetodavnog vijeća, ali ono je kao grupa ljudi postojalo i prije moga uključenja i kad je postalo formalno registrovano tada sam postao i prvi predsjednik. Što se tiče analitičkih programa na univerzitetu to je funkcija koji sam obavio prije nego što sam se odlučio baviti politikom i zbog toga sam od toga morao odustati, ali sam i dalje profesor na Univerzitetu Sjeverne Karoline u Šarloti i vodim institut kompleksnih sistema. Politika u Bosni i Hercegovini gledajući sada dvije godine nakon što sam se pojavio na ovoj političkoj sceni ovdje izgleda mi kao u nekoj pretpolitičkoj fazi, nedostaje nam ta sofisticiranost političkog razmišljanja, previše je ovdje nekakvog primitivnog: šta je tu za mene, gdje sam tu ja! Previše je plemenskog tu u načinu razmišljanja.
Nemamo mi izgrađenu demokratiju, nemamo izgrađen osjećaj odgovornosti, nemamo izgrađen osjećaj dužnosti prema građanima da smo mi izabrani na te pozicije kako bismo pomogli građanima, nego gledamo politiku kao karijeru, mogućnost da se obogatimo, i po tome dijelimo te uticaje. Važno je da smo na vlasti, da bismo mogli uzeti od tendera pa nadalje i to umanjuje mogućnost razvoja jedne države.
Jedan od rezultata toga je da je recimo u Kantonu Sarajevo, koliko sam čuo, 50% ljudi uposleno u javnim institucijama, to znači da nijedna država ne može to da podnese, jer oni se plaćaju iz poreskih obaveza građana, nije dovoljno često da se uzimaju krediti.
Tako da gledam na političku scenu kao nerazvijenu, treba tu jedna nova generacija građana, mladih ljudi, novih političara koji će biti svjesni tog novog društva, novog načina vođenja politike kojim bi se približili svijetu. Ne znači da u svijetu nema korupcije, ne znači da u svijetu nema interesa, ali ipak pogledaj ti šta se desilo u Sjedinjenim Američkim Državama, kada je njihova demokratija bila suočena sa jednim čovjekom koji je postao predsjednik koristeći demokratiju, iskoristio demokratske institucije da bi postao nešto između despota ili diktatora – ili je želio da to da postane, američke institucije su ipak na kraju bile dovoljno jake da su vratile, nadamo se u januaru, u Bijelu kuću čovjeka koji poštuje institucije demokratije, a nisam siguran da su institucije Bosne i Hercegovine sposobne i spremne da to urade, pogledajte naš pravosudni sistem, pogledajte tri stranke koje su preuzele ingerencije države, koje ne dozvoljavaju da se ustav promjeni kako bi državi i građanima bilo bolje, koji ne prepoznaje skoro mogućnost prava individualnog građanina nego smo tu da bi zaštitili konstitutivne narode, kao da živimo u pretpolitičkom društvu, tako vidim Bosnu i Hercegovinu.
Definitivno ste jedna moderna priča, ta priča sa platformama je nekako evropskija, više nego američkija. Krenulo je to naravno u Španiji, u zadnje vrijeme svjedoci smo platforme koja je preokrenula stanje u Zagrebu u borbi protiv Milana Bandića, a riječ je o ekipi Možemo!; i u Mostaru imamo jednu platformu formiranu od lokalnih aktivista – “Pravo za grad”, no sada imamo i jedno progresivno djelovanje u vidu vaše platforme, koja je proistekla iz pokreta. Kakav je taj pokret, za šta se zalaže i zbog čega je drugačiji od ostalih pokreta i platforma koje imamo našoj političkoj sceni?
Prije svega naš cilj je promjena društvene svijesti što je jako teško ostvariti, bazira se na spoznaji svakog čovjeka da može više i da treba više da dȃ zajednici da bi njemu ili njoj bilo dobro, ostale stranke su bazirane na činjenici da žele vlast. Mnoge od njih žele dobro pa vremenom se to na neki način izvitoperi.
Mi gledamo na vlast kao alatku da bismo ostvarili cilj, a to je dobrobit ovoj državi i svakom građaninu i smatramo da ne može doći do promjene sistema bez promjene svakog od nas.
Pokret je zato što ljudi kažu, pogotovo mladi koji su se nama, dosta nam je stranaka, želimo neki Ideal u koji ćemo vjerovati, mi smo definisali pet principa koji kažu ovo nam pomaže da donosimo sve odluke, da biramo ljude koji su sposobni da donose sve odluke: država prije svega, znanje, poštenje, mladi ..
Dobro, šta to konkretno znači? To djeluje na prvu misao poput nekih, možda, izlizanih i klišeiziranih fraza. Da li je u pitanju nešto sasvim drugo? Šta znači država?
To znači kada biramo jednog čovjeka da preuzme vođenje javne institucije, kako da izaberemo tog čovjeka? I mi kažemo, najbolja osoba koja zadovoljava kvalitet principa! Da li u ovom slučaju država znači ta firma? Firma prije svega. To znači, za tu osobu moramo znati da li će se zalagati dan i noć za interese te firme, ne za svoju platu i svoj uticaj, jer ako je tako neće zaposliti svoje rođake koji ne znaju, nego one koji znaju da bi firmi bilo dobro. To znači da neće trošiti pare koje se ne smiju trošiti.
To zvuči idealno, međutim, kako zanemariti vitalne nacionalne interese? Čiji smo robovi u ovom društvu, u ovoj zemlji, trenutno.
Jeste, ni jedan od tih pet kriterija ne spominje vitalne nacionalne interese. Da li je čovjek pošten, da li ima znanje, da li objektivno drugi kažu to je najbolja osoba? Da li daje mogućnost mladima i da li je u životu svom pokazao se odgovornim za ono što mu je povjereno? Vitalni nacionalni interes je u tom smislu nebitan. Da li je neko Srbin, Hrvat, Bošnjak, Bosanac, Jevrej, Rom, nešto drugo? Nebitno je, jer znamo realnost. Ali, pazite, za jedan Telecom, BH Telecom, koncept vitalnog nacionalnog interesa je nebitan. Da li je ta osoba najsposobnija da vodi tu instituciju i hoće li je voditi u najboljem interesu te institucije? Da li mi možemo to procijeniti ili ne, vidjećemo.
Dolazimo do riječi: korupcija?
Jeste, osoba koja će ukinuti sve mogućnosti korupcije. Znam da je nemoguće ukinuti svu korupciju i znam da u svijetu kažu: jedan mali dio korupcije je dobar zato što tamo gdje je prevelika crvena traka administracije korupcija malo to zaobiđe, podmaže, ubrza. Kažu da je mala korupcije u redu, ne znam, ali osoba koja će se boriti protiv korupcije neće davati pare, neće tražiti pare, neće na tenderima izabrati nekoga ko nije najsposobniji ili najbolji za tu instituciju.
O tome se radi, ti principi su konkretan uput kako da se izabere nekoga, kako da se donese odluka. Da li je ovaj zakon u skladu sa tim principima, tako glasamo da ili ne. Pazite, mi imamo ideologiju koja zove se progresivizam, ona je poznata od 14., 15., 16. vijeka, radi se o primatu znanja, obrazovanja, tehničkih i humanističkih nauka, zato mi dodajemo: humanistički progresivizam.
To je ideologija za koju su se jedni od najuspješnijih američkih predsjednika zalagali. I mi smo progresivci. Progres društva je jasan i on je na bazi znanja i mi kažemo da je najvažnija stvar od svega obrazovanje, tačka; pogotovo univerzitet. Ne mogu se kupiti diplome ako ljudi ne znaju, ako nisu obrazovani, ne mogu izgraditi dobru državu, ne mogu napraviti Amazon ili Google, ne mogu ako ne znaju.
No, pitanje je ovdje: ko drži univerzitete u Bosni i Hercegovini?
Važno je da mi napravimo standarde, da napravimo proces kojim univerziteti koji prodaju diplome ne mogu egzistirati, univerziteti privatni koji nemaju standarde svjetske, evropske, ne mogu egzistirati.
Da mi uložimo kao društvo, da napravimo barem jedan univerzitet u Bosni i Hercegovini koji je među prvih 10 Evropi – to je cilj; da bismo mogli imati firme koje će ljudi koji završe te fakultete moći osnovati, dobiti poticaj od društva i takmičiti se sa najvećim svjetskim IT firmama recimo, i zašto kažem IT, zato što je tu mali poticaj dovoljan: pametan čovjek, pametna osoba, laptop; dovoljno za aplikaciju koja može imati svjetsko tržište.
Zašto smo mi platforma, sad da se vratim imenu, zato što smo mi za sučeljavanje ideja, za to smo mi centar široki, nebitno je odakle ti dolazi moralni skup vrijednosti samo da dolazi, je li to kur’an, biblija, stari zavjet, novi zavjet, je li to filozofija za ateiste – vaša stvar, samo, hajmo da to postoji, hajmo razgovarati sa ljevičarima i desničarima o pristupu u ekonomiji pa da vidimo koji je najbolji zato smo i platforma, prostor gdje se sve vidi kao da je pozornica.
Transparentnost?
Transparentnost je jako bitna i činjenica da ona nije dogma. Evo, recimo, ja sam za tržište, tržišnu ekonomiju, vjerujem u taj nekakav dobri kapitalizam, odgovorni kapitalizam, gdje postoji mehanizam da se zaštiti okoliš da se zaštite ljudi koji ne mogu. Država ima svoju funkciju, administracija ima svoju funkciju, ne volim liberalni kapitalizam jer on kaže: ima tržište, ko se snađe-snađe, ko ne snađe ..
Milton Fridman?
Pa, djelomično, djelomično. Ovo je, recimo, nešto između evropske švedske socijaldemokratije i američkog liberalnog kapitalizma. Ja znam da država ima ulogu, ali ne ogromnu, ne preveliku, ona treba da zaštiti tržište, treba da spriječi monopole, ja razumijem to, ali isto tako mora da zaštiti okoliš time što će se uvesti mehanizam da plate svi oni, finansijski, koji zagađuju, pa ako baš moraš zagađivati jer kreiraš 30.000 poslova, u redu je, ali plati da mi onda možemo očistiti te rezultate tvoga zagađenja. Oni koji ne mogu, nemoćni, veterani, borci, penzioneri, moraju se zaštititi, ali to je nekakav minimalni mehanizam koji može postojati ..
Socijalni momenat?
Socijalni momenat, socijalna pomoć, koja je adekvatna ali ne preko toga da bi ljudi rekli: meni je bolje ne raditi nego raditi. Ne može ni to. Nema boljeg mehanizma, koliko ja znam danas, od tržišne ekonomije, od tržišta samo za raspodjelu sredstava da se kaže koliko je ko vrijedan, koliko je ko uspješan, ali sam protiv toga da se kaže da novac određuje sve, protiv toga sam da neko ima bonus od .. evo u Americi se dešava u vrijeme najveće krize da je bilo ljudi koji su upropastili finansijsko tržište i doveli Ameriku na koljena, pa su dobili bonus na kraju godine od nekoliko milijardi dolara. Pa zar je to moguće? Zar je moguće da čovjek osvoji toliku vrijednost koja je društveno korisna da bi dobio toliko bonusa, a zna se da je ona napravljena na bazi finansijskih derivativnih mehanizama koji ne doprinose nikakvu vrijednost društvu nego ima spekulativnu vrijednost i samo uzima pare od jednih i prebacuje drugima. Ja sam za jedno odgovorno društvo, gdje mi gradimo društvo kojem oni koji zaslužuju dobiju, oni koji ne zaslužuju ne dobiju to, ali oni koji ne mogu imaju mehanizme da ih zaštitimo.
Koliko je to utopijski na prostoru naše zemlje, te koliko je to zapravo izvodljivo?
Pogledajte, ne znam da je utopijski, zato što su jedna Njemačka, jedna Švedska, blizu tome iako ne previše. Recimo, u Švedskoj je porez prevelik, ne znam, možda nekih kad se pogleda na kraju između 50% i 70% zavisi od momenta, u Americi je to negdje između 30% i 35%, zavisi od kategorije, ne znam koliki je porez u Njemačkoj ..
U Norveškoj 50% ..
U Norveškoj 50%, to je recimo po meni malo previše i tu ima malo previše države zato što ima ogromni aparat državni i ja razumijem da je on negdje koristan. Recimo, u Danskoj kad sam bio čuo sam da postoje državne institucije koje ljudima koji kad izgube posao daju jedno vrijeme nadoknadu, je li tako, ali u to vrijeme su obavezni da prođu kroz kurseve da bi mogli postati konkurentni na tržištu ideja, novca, poslova. I sada oni koji ne prođu kroz to ili ne žele da prođu kroz to gube podršku države, one koji prođu ljudi im nađu posao i jednostavno se vrate u tu kategoriju radnika.
Taj departman, kako god se zove, taj dio državne administracije je ogroman, jedan od najvećih u Danskoj, ali on proizvodno koristan, produktivan, zato što vraća ljude nazad u radnu skupinu radnika. Da li se to može uraditi poticajima da čovjek sam traži takvu jednu mogućnost da se preobrazuje putem privatnih kanala umjesto državnih.
U Americi bi vjerovatno to oni rekli: hajde sam snađi se, mi ćemo ti dati ovoliko novca za šest mjeseci, onda si na svom, ili je to država kao u Danskoj koja kaže: evo mi ćemo to uraditi i to na trošak. Je li tako? To je sada odluka. Hoćemo li veću državnu administraciju ili manju? Ja sam mislio na onoj mojoj strani ali s tim da se da prilika ljudima toliko u određeno vrijeme, sredstva, da se oni mogu preobrazovati da bi bili konkurentni na ovom novom tržištu rada.
Mi služimo isključivo kao izvor sirovina. Kako možemo nešto učiniti da postanemo konkurentni, da ne moramo kupovati regale iz Austrije koji su naše drvo nego da mi prodamo Austriji regal od našeg drveta? Kako doći do toga da pod ovim okolnostima – gdje velike ribe jedu male ribe, a mi smo u ovom slučaju mala riba – opstanemo!?
Izvanredan primjer! I mi smo obično, uglavnom, u prošlosti bili upravo to, izvoznici sirovina. Ja mislim da je donesen zakon da se ne može to raditi u budućnosti nego da mora biti bar polu proizvod, da se ne može drvo, trupci, baš izvoziti tako, kao osnovna sirovina. To je jedan pokušaj zakonski da se spriječi da mi tako jeftino prodajemo ono što imamo da bi ostali zaradili mnogo više na tom istom drvetu. Ali ima primjera i evo jedan primjer iz Tešnja gdje je firma, koja se zove Artizan, ovdje pravi, u Bosni i Hercegovini, stolice, stolove, koji se prodaju u svijetu od 1.000 do 1.400 EUR i evo jedan primjer koji je mene šokirao pozitivno.
Oni uzimaju najbolje drvo. Različite vrste drveta, ovisno o tome gdje se uzgajaju, nešto od toga dolazi iz Bosne i Hercegovine nešto iz Evrope, ali ima i dio sirovina, trupaca, koji dolaze iz Amerike i pazite ovu situaciju, mi uvozimo osnovnu sirovinu, drvo, prerađujemo i šaljemo naše proizvode, pune proizvode, konačne, finalne proizvode, u Kaliforniju i Njujork, gdje se prodaje po 1.400 dolara.
To je fantastično, dizajneri su među ostalima i osobe iz Danske i Japana, katalog njihov kad uzmete pa to je svjetska klasa, eto je jedan primjer gdje su se stvari obrnule. Zašto su se obrnule, pa zbog privatne inicijative ljudi koji su uspjeli usprkos političkoj situaciji tamo, negdje su im vjerovatno ljudi u strukturama vlasti u Tešnju pomogli, negdje vjerovatno i nisu pa su se borili protiv njih, ali kada čovjek hoće nešto da uradi i spreman je da tu ideju dovede do kraja, rezultat uvijek na kraju dođe.
Ovo je meni jedan od najljepših primjera koje sam vidio, a vidio sam mnogo uspješnih, najčešće proizvodnih kapaciteta, gdje se osoba vratila iz svijeta, radila tamo za jednu, recimo, kompaniju koja proizvodi metalne dijelove, vlasnik je rekao: kad si tako odličan, došao si iz Bosne i Hercegovine, želiš da se vratiš, hajde tamo, ja ću investirati ali ti izvozi sve to meni da ja mogu prodavati dalje. I tako krenu, sada ima mnogo proizvodnih kapaciteta Bosni i Hercegovini gdje ljudi imaju od 50 do 150 radnika, najmodernije mašine i otprilike 80 do 95% nekad i 100% svega onoga što oni proizvedu se izvozi ili izveze i to su fantastične priče.
Mada većina firmi u Bosni i Hercegovini radi ovo što ste vi upravo rekli, ali imamo sve više naznaka i pomaka usprkos vlasti da radimo ono što svijet treba, očekuje, a to je svjetski kvalitet iz Bosne i Hercegovine i tamo lijepo piše, gledao sam ove stolice: proizvedeno u Bosni i Hercegovini. To se prodaje u Los Anđelesu, Njujorku, za toliko novca, meni je to fantastično.
Znači da može. Jasno je da u ovoj zemlji ne postoji nikakva zajednička strategija, što su zajedničke vrijednosti Srba, Hrvata i Bošnjaka i da li možemo preko tih zajedničkih vrijednosti da obezvrijedimo sve razmirice?
Mi imamo zajednički životni prostor u kom se nalazi Bosna i Hercegovina, ona je bila i jeste i biće, mi živimo na ovim prostorima stoljećima. Mi smo, čini mi se, jedna kultura ili dijelimo mnoge iste kulturne vrijednosti. Oslanjali smo se jedni na druge vremenom, imamo različita vjerska iskustva i to je predivno, to je u redu. Kada poštujemo jedni druge naučićemo više tim što razgovaramo sa ljudima koji imaju drugačija životna iskustva, pa mi razmjenom obogatimo se i jedni i drugi. Mi imamo i zajednički interes da uspijemo ekonomski da bismo imali što bolji i kvalitetniji životni standard – svi mi!
To se može jedino kooperacijom i saradnjom. Jasno je da nam politika ne dozvoljava. Danas nam politika ne dozvoljava, političke elite koje koriste i te naše razlike da bi nas ubijedile da smo drugi i drugačiji, da se bojimo jedni drugih. Države koje su susjedne nama pomažu tim procesima razdvajanja i razdora, na nesreću, jer nije ni njima u interesu da imaju Bosnu i Hercegovinu koja će biti uvijek nestabilna.
Snažna Bosna i Hercegovina je u interesu cijeloga regiona, kada mi shvatimo da smo ovdje ta jedna životna zajednica gdje smo mi okrenuti jedni ka drugima zbog života zajedničkog koji imamo i uvijek moramo imati, mi ćemo tada shvatiti da moramo raditi jedni sa drugima, da unaprijedimo i državu i institucije države u interesu svih nas; zato mora da se promijeni politika i politička retorika. Nikada neću reći nekom kako mora da se osjeća, identitet čovjeka je njegov identitet, ali mora da shvati da ih ima više: neko će reći da je Srbin, neko će reći da je bosanski pravoslavac; tako isto za Bošnjake, tako isto za Hrvate – njihova stvar; molim te osjećaj se kako jesi, ali spoznaj i saznaj da je ovo jedna naša država koju treba da napravimo efikasnom i pravednom da bi mi živjeli u efikasnom i pravednom sistemu, da bismo imali život koji zaslužujemo, život sa dignitetom, kada to shvatimo mi ćemo moći izgraditi jednu od najkompetentnijih i najboljih država za život u svijetu.
Da ste vi trenutno u Predsjedništvu, da ste bošnjački predstavnik, kako bi ste reagovali na posljednje izjave predsjednika Hrvatske Milanovića da nam je prvo potreban sapun pa tek onda parfem, te na iskrcavanje nuklearnog otpada na našu granicu, pa na pitanje Pelješačkog mosta, te nedavnu instalaciju mise za duše fašističkih ratnika u Sarajevu; kako biste vi reagovali na svu tu pasivnu agresiju te zemlja prema našoj?
Problem je što mi nemamo jednu spoljnu politiku nego ih imamo tri zbog činjenice da imamo predsjedništvo sa tri člana od kojih svaki predstavlja ne samo svoj narod. Oni čak i ne predstavljaju svoj narod.
Prvo, ne predstavljaju državu, onda ne predstavljaju svoj narod, nego predstavljaju samo stranku iz koje su došli, umjesto da svako od njih predstavlja sve građane i cijelu državu.
Pošto nemamo jednu spoljnu politiku, a ne možemo je imati jer imamo tri, onda mi nismo ni sposobni da odgovorimo na te konstantne napade koji dolaze i na suverenitet i integritet Bosne i Hercegovine i iz Srbije i iz Hrvatske, ja tu uključujem te izjave predsjednika Hrvatske u ovo vrijeme.
Vrijedi li onda politička borba ikako, ako smo već taoci takvog stanja?
Vrijedi politička borba, jer, pazite, oni to govore zadnjih 10-15 godina, konstantni su i sve žešći napadni na Bosnu i Hercegovinu i njen integritet, oni čak dolaze ovde i govore za koga građani Mostara treba i da glasaju, otkud im to pravo?
Da li Bosna i Hercegovina to radi kada se radi o izborima u Hrvatskoj? Mi to ne radimo! To je sasvim jasno da oni rade i da će uvijek raditi. Poenta je meni u sljedećem, hajmo da se mi fokusiramo na naše interne stvari: hajmo napraviti državu što boljom!
Daćemo mi saopštenja, uputićemo diplomatsku notu, požalićemo se, poslati upit Evropskoj uniji, itd. I to trebamo uraditi, ali zašto mi ne napravimo najbolji sistem djelovanja na područjima gdje to možemo, evo recimo, pogledajte molim vas, Kanton Sarajevo, ne smeta tu ni ustav Bosne i Hercegovine niti ima ikakve veze to što predsjednik Milanović kaže, nikakve. Zašto tu nemamo izvanrednu ekonomiju? Zašto tu nemamo pravedan sistem? Zašto tu nemamo najbolji univerzitet u Evropi ili jedan od najboljih, ako znamo da je dugoročno jedna od najbitnijih stvari kvalitet obrazovanja!? Zašto je obrazovanje na skoro najnižem nivo?
Zato što je aktuelna vlast korumpirana. Zašto nemamo pravosuđe koje je čisto od politike?
Zato što je korumpirano. To znači da, da bi došlo do promjene a to su dvije stvari obrazovanje i pravosuđe da bismo pokrenuli ekonomiju, da bi se došlo do te dvije stvari mi moramo promijeniti politiku koja je korumpirana, a to su stranke koje 25 godina sjede na vlasti i uništavaju državu da bi one bile na vlasti, dijele nas da bi oni bili na vlasti da bi oni imali novac.
To ne možemo bez svijesti ..
To ne možemo bez promijene svijesti i zato je Platforma za Progres naznačila to kao osnovu – promjena svijesti, da bi došlo do promjene političkih elita, da bi došlo do promjene države.
Opet, dolazimo da izvodljivosti i realnosti ..
Tačno. Sa jedne strane realnost je takva da svi kažu da je ovo o čemu mi govorimo skoro pa nemoguće, teoretski zato što čovjek mora da se promijeni a to je najteže. Teoretski kažu da je teško zato što mi znamo ljude, pogotovo znamo Bosance i Hercegovce, praktično u smislu vremenskog trajanja može da se desi u sekundi; ja se pogledam u ogledalo i kažem hajde da budem iskren prema sebi, ja sam dio korupcije, ja sam uhljebio svoje, ja sam uhljeb koji je otišao da radi za tu firmu i učlanio sam stranku da bi dobio taj posao, ja sam taj koji je faktički poslao svoje dijete vani ..
Hajmo da priznamo to, da sam ja taj koji je poslao to dijete vani. Hoću da kažem, praktično može se desiti preko noći. Znam da je teško da se desi i za 3 miliona ljudi preko noći i zato treba ogroman posao, ogromno vrijeme, ali hajmo zaboraviti ostalih 2 miliona i 999.000, hajmo govoriti samo o tebi kao pojedincu – zaboravi sve ostalo.
Da li stvarno treba tebi 20 godina da vidiš, da si ti dio problema. Ne treba. Ti jedan zaboravi za sve ostale u ovoj državi, priznaj sebi da si dio problema. Hajde uradi samo jednu stvar, hajde glasaj, ne za one, nego za promjenu, hajde sutra nemoj baciti čik na cestu nego u kantu, hajde sutra nemoj dati 20 maraka, 50 ili 100 za onaj formular nego reci neću, izdržaću jedan dan, pa da vidimo šta će biti.
Kako promijeniti svijest običnog čovjeka da bira ideal nasuprot materijalne koristi?
Pogledajte izbore 2018., ja sam dobio nekakvih 57.000 glasova, 10%, ne znam koliko su ukrali, nije važno. Ali znam da je bilo mnogo onih koji su rekli: ma nema on šanse, ne može dobiti, ja glasam za drugog. A, bilo je onih koji su rekli: Ma joj, znam, dobar je on, ali onaj Čović da ne prođe, hajmo mi glasati za Komšića, pa bilo je i onih koji nisu znali za nas, jer nismo imali pristupa medijima. Bilo je i onih koji su jednostavno rekli: ma da ja glasam za svoga .. Da je samo svako od njih glasao po svojoj savjesti ja bih tada po stručnjacima, po njihovim procjenama, tada imao otprilike 120.000 glasova, tolika je bila podrška na osnovu 50.000 koje sam dobio. Da sam ja dobio 2018. godine 120.000 glasova to bi bila revolucija – mnogo, mnogo veća nego ovo što je proizvela Platforma za Progres. Znači da je samo svako od tih pojedinaca rekao: samo na ovim izborima glasaću po svojoj savjesti, mi bismo imali drugu državu danas.
Ali glasiti za vas je rizik, kako promijeniti da to ne bude rizik? Jer, ljudi se povode, prvenstveno, sa bojazni vezanom za materijalnu egzistenciju.
E, dobro, tačno. Kada pogledate što stranke rade, prije izbora mjesec-dva, pozapošljavaju sve što znaju, koga mogu, jer to je glas te osobe i plus tri osobe u porodici, znači to su četiri glasa i ti ljudi moraju da glasaju. Pa zar oni ne znaju da to povećava šansu da će njihovo dijete otići? Njihovo dijete neće živjeti u takvim uslovima. Nas je sada ispod 3 miliona, bilo nas je četiri. Pa dokle oni misle da mi možemo živjeti u državi koja demografski implodira, više ljudi umire nego što se rađa plus oni koji odlaze. Zar oni ne vide da neće dočekati svoju penziju sa sistemom koji zapošljava parama kojih nemamo jer je tu budžet, oni se ponašaju kao da je to bezgranično da nema kraja tim parama. To je budžet koji neko treba napuniti a to su poreski obveznici kojih ima sve manje jer odlaze ili umiru i radna snaga je sve manja i manja. Zar ne vide da ima kraja tome? I na kraju, neko mora uzeti kredit da se plate ti ljudi koji su na budžetu i ko će to platiti, njihova djeca? Kad tad mi se moramo osvijestiti i vidjeti da ovo ide ka propasti.
Da, ali znate, da trenutno vlada samo jedan glavni princip za sve vladajuće strukture, taj princip zagovara praktičnost protiv dugoročnosti?!
To jeste, to smo i vidjeli sinoć kada smo hodali. Da li se zove Bafo taj dio grada? Jeste. Rekli su nam, građani, da dolazi ta koalicija koja je, eto, nekako najveći favorit zato što su vladali ovim gradom već 12 godina, donose brašno i meso. Pa stvarno ćeš dati svoju budućnost, sebe i svoje djece, i za kilu brašna i ne znam koliko mesa.. Ma neka je to 50 maraka, neka je 100 maraka stvarno, daješ cijelu budućnost za iduće četiri godine!? 100 maraka! 50 maraka! To je sad ta društvena svijest o kojoj govorimo.
A, uvijek je bila: kud svi Turci tu i mali Mujo. Taj princip je vjekovima uvriježen na ovim prostorima.
Pitanje je zašto taj princip radi ovdje, a ne radi u Austriji, ne radi u Njemačkoj? Jesmo li mi zaista toliko nazadni i politički nepismeni da vjerujemo da tako može, jer oni nas ubjeđuju da je to tako i ja razumijem da ta podjela na te konstitutivne narode u ustavu je omogućila ovim strankama da budu na vlasti i da koriste taj nacionalistički koncept jednih protiv drugih i stvarno, pod navodnicima, zaglupljuju ljude namjerno. Zato ja kažem da je obrazovanje važno. To može u svijetu u kojem informacije dolaze putem medija koji su obojeni, kojima upravljaju stranački prvaci. Ne može se desiti u svijetu u kojem je protok informacija normalan, objektivan, u kojem ljudi ne kupuju diplome, u kojem je jako važno koliko znaš. Ja mislim da ljudi koji su obrazovani – da li formalno ili neformalno, ili im je stalo do istine – ne mogu dugo pristati na jedan ovakav koncept.
Ali, imamo prepreku zvanu strah i nesigurnost. Kako to prevazići s obzirom da živimo u nekoj vrsti banana države koja je stalno napadana raznim agendama, bilo susjednih država, bilo pritiscima međunarodne zajednice sa jedne strane ili Rusije sa druge strane, pa čak i Kine. Znači, konstantno smo pod jakim napadima raznih agenda i stvorila se klima apsolutne nesigurnosti i straha za egzistenciju, tako da ljudi ne mogu nikako da progledaju dugoročno nego gledaju totalno kratkoročno i praktično, stoga su, naravno, podložni manipulacijama. Kako promijeniti to? Djeluje posve nemoguće!?
Jeste, ali tu je sad odgovornost političkih elita. Evo sada vidite što se desilo ove godine na lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini, a vidjećemo šta će biti u Mostaru. Desile su se velike promjene u gradu Sarajevu i gradu Banjaluci, a ne ideološke promjene, priznajem, ali promjene protiv bahatosti. Glasali su ljudi i dalje za nekako sličnu ili istu ideologiju, ali su glasali za neku naznaku pravednijeg sistema što je iskorak. Pazite, oni su glasali ne protiv svojih, i dalje su glasali za svoje, znači taj dio straha je prisutan.
Da li su glasali protiv bahatosti jednog Sarajlića, bahatosti afere respiratora, bahatosti protiv ljudi koji kažu: ma nije važno, ne moramo mi naći ubice nekog tamo jer to nije neko naš. Ja se nadam da će shvatiti da je i Aluminij neka naznaka bahatosti, bahatosti kada neko postavi nekoga iz svoje porodice usprkos javnim kritikama i stalno permanentno podgrijavanje problema u tom društvo mi ostanemo sa tom osobom.
Ljudi su se konačno oslobodili i glasali protiv toga, ali isto tako zrelost političkih elita je dala mogućnost da se to desi, jer su se iste te političke elite udružile, pa su rekle: evo zajedničkog kandidata; da se mi ne borimo jedni protiv drugih, imaćemo jednog kandidata pa ćemo vidjeti da li će to biti dovoljno protiv one bahatosti – i bilo je dovoljno. To je jedan pomak. Dvije stvari se ističu: jedno da ljudi ipak imaju granicu i drugo da su političke elite bile zrelije i udružile se da ne bi izgubile tu utrku zato što bi bilo puno više kandidata koji bi omogućili najgorem kandidatu da ipak prođe.
Mlada ste stranka, kako namjeravate da izbjegnete prepreke u vidu involviranja, odnosno postajanja filijale neke malo jače opcije. Sada smo svjedoci kako je DF postao potpuno filijala Stranke Demokratske Akcije, da je SDP poprilično postao filijala ili se polagano još uvijek usisava unutar Naše stranke, a sama Naša stranka da je pod velikim utjecajem Naroda i pravde. Kako kanite izbjeći tu vrstu gutanja od strane neke velike ribe koja već duži period ima infrastrukturu na ovoj političkoj sceni?
Pa evo, baš zbog tog razloga mi smo odlučili da idemo nezavisni, da idemo sami, a nismo postali dio, recimo, Četvorke. Iako smo to mogli prije, a i bilo je poziva. To zaista nije bila loša opcija uopšte, jer su to bile neke drugačije snage, bar na izgledu, ali nismo htjeli zato što smo htjeli da vidimo ko smo i šta smo i da zadržimo svoj identitet. Sada smo mi politički odgovorni jer idemo zajedno sa Četvrtkom u implementaciji izbornih rezultata 2020. godine, tako da možemo formirati većinu i pokušati dati mogućnost da taj pravedni sistem zaživi; ali smo i dalje zadržali svoj identitet jer je ovo saradnja nas sa “četvorkama”.
U Mostaru idemo isto sami, iako smo tu često optuživani da mi razbijamo sad nekakve probosanske glasove i ako oni što kažu da su probosanski oni su faktički doveli da stanja da u Mostaru nema 12 godina izbora, da imamo statut kakav imamo, koji dijeli grad. Baš zbog toga što smo mi nezavisni, što smo mi drugačiji, mi dovodimo nove ljude u glasački proces.
Ljudi koji glasaju za nas ne bi glasali uopšte i to nije bacanje glasova nego mi širimo taj krug birački, povećavamo broj birača koji dolaze u ove procese i zbog toga mi ne želimo i nećemo biti u situaciji da se utopimo, bićemo pragmatični, gdje možemo doprinijeti da pobjede glasovi pravde i efikasnosti. Ulazit ćemo u saradnju i dogovore ali uvijek ćemo glasati, uvijek ćemo glasati, bez obzira da li smo dio neke grupe ili ne, po svom nahođenju i to svima kažem, glasat ćemo za inicijative koje su u interesu građana, a ne u interesu te grupe, koalicije, i sve dok je to tako mi smo tu. Sve dok je to tako, da se zna, da smo mi nezavisni. Ali smo uvijek taj nekakav stražar da tih promjena zaista bude i da su one uvijek konzistentne, ukoliko se to ne desi mi ćemo jednostavno reći: hvala vam, mi idemo dalje svojim putem. Ali ćemo biti pragmatični, pokušaćemo da budemo na nivou, na strani snaga koje zaista žele efikasniju i pravedniju državu.
Već neko vrijeme ste u Mostaru, za tri dana prvi put nakon 12 godina dolazi demokratija u Mostar, šta mislite o ovoj predizbornoj atmosferi u gradu Mostaru? A šta konkretno o Koaliciji za Mostar, o BH Bloku, HDZ-u i platformi “Pravo na grad?
Pa, iskreno rečeno ta Koalicija za Mostar je produženje politike SDA. HDZ i dalje imao svoju politiku, oni vjerovatno imaju dogovor da vladaju gradom, kao što su i do sada. BH Blok, mislim da pokušava da donese neko osvježenje i promjenu. I, Platforma za Progres nastavlja svoj nezavisni put, zato što su mi zaista imali rješenje za grad Mostar koji smo prezentirati, na koji niko nije obratio pažnju, ali zaista jedan izvanredan koncept, srednji koncept, koncept centra koji na neki način pomiruje tu priču o građanskim vrijednostima, a i poštovanje predstavljanja etničkih skupina unutar jednog dokumenta.
To znači da priznajemo činjenicu da neke kvote moraju postojati ali ipak nastojimo naći načina da svaki građanin ima pravo da bira za svaku jedinicu, da se direktno bira gradonačelnik i da centar ima svoj izbornu jedinicu.
To nije usvojeno, ali mi smo dali taj prijedlog i tom smislu mislim da smo bili zaista jedinstveni. Mi smo u tom konceptu sasvim bliži BH Bloku nego što smo Koaliciji za Mostar, koja jednostavno nastavlja podjele kao što su bile do danas, ali mi imamo rješenje koje zaista drugačije, inovativno, kreativno i zbog toga smo morali ići sami. Svi ostali su, ja mislim, pokušaj da se na drugi način pokušavaju da dođu do vlasti u smislu da budu dio vijeća. Ja samo kažem da je naš pristup najsvježiji, najoriginalniji i zbog toga smo morali biti sami, pogotovo uz činjenicu da mi donosimo nove glasače u glasački proces, da nikom ne oduzimamo glasove i zaista samo smo htjeli da damo jednu drugačiju opciju građanima Mostara.
I pitanje za kraj koje mene zaista zanima: koja je poruka Mirsada Hadžikadića glasačkom tijelu u Mostaru pred ove izbore?
Poruka je da je vrijeme, da svako od nas preuzme tu odgovornost o kojoj sam govorio, da izađe na ove izbore neopterećen prošlošću, poštujući prošlost kada govorimo o ratu, znajući ko je šta i kako doprinio. Ali isto tako poštujući ko je šta uradio za ovih 25 godina mira i ko nas je doveo do situacije u kojoj se nalazimo.
Molim sve građane da bez obzira na to brašno ili meso ili kafu ili pare koje su dobili, ipak glasaju po svojoj savjesti, a ja znam da je svaki građanin Mostara kada je ostavljen sam sa sobom i suočen sa mogućnosti glasanja za nastavak prošlosti koja nas je podijelila, ili okretanje ka progresu, da će on izabrati progres.
Neka glasaju po svojoj savjesti za koga god želi da glasaju i samo da izađu na izbore i da glasaju i da znaju da taj čin ima direktne posljedice u smislu budućnosti koju ćemo živjeti i mi i naša djeca, a Mostar je izuzetno važan. Jer, oni koji su rekli da je Mostar ogledalo i budućnost Bosne i Hercegovine su bili potpuno u pravu.
Razgovarao: Semir Behram, decembar 2020. Foto: YouTube