Podveleški plato je zasigurno energetski najpotentnija lokacija u Bosni i Hercegovini. Turistički biser još uvijek nepoznat brojnim new age entuzijastima. Riječ je o obronku magične planine Velež. Planinske vrleti kojoj su stari Slaveni dali ime po bogu gromova i podzemlja, Velesu. Lokalci kažu da je u Veleži, skriveno 7 izvora, pojedini pak vjeruju da ih zavodljiva golet krije čak 77.
Piše: Semir BEHRAM za Proglas
Potrebno je napomenuti da je preko sedla planine Rujište Velež spojen sa opozitnim slavenskim božanstvom Perunom, planinom Prenj.
Nigdje na ovim prostorima ne postoji više prastarih tumula. Pojedine je zabilježio poznati geograf Tvrtko Kanaet, kao i etnologinja Astrida Bugarski, no tek sa dostupnošću Google Earth alatke mi se možemo uvjeriti da je lokalitet Podveležja mjesto sa najviše tumula, humka. Naravno, staro ime za Hercegovinu i jeste Humska zemlja. Većina se nikada nije upitala koje je značenje, odnosno koja je etimologija tog naziva? Govorimo o grobištu, više nego groblju. Spiritualnom mjestu za prelazak u zagrobni svijet procesom raznih obrednih ceremonija.
A gdje je najbolje mjesto za otvaranje dimenzija onostranog, za putovanje u katakombe podzemlja? Pa, naravno, pod vrhovima planine boga podzemlja, Velesa. Zapravo, cijeli Podveleški plato jeste jedan zaokruženi ritualni prostor.
Plato je nekoć sakrivao, a sa savremenim tehnologijama više ne može – stotine tumula. To naprosto ulijeva pozitivnu jezu. Ambijent tako blizak nama, obredni plato na par kilometara od Mostara, skoro neistražen i netaknut. Markirane staze, koje vode drito na Podveležje, su udaljene manje od 2 kilometra od Staroga mosta. Takva pristupačnost svakom avanturističkom duhu, trail trkaču, hikeru, ali i osobi sa istraživačkim i naučnim aspiracijama je poseban raritet i prilika.
Istraživanja austrougarskog slaviste Carla Patscha su pokazala da u mostarskom predgrađu Potoci, na lokalitetu Grčine, se krije hram boga Mitrasa. Hram tog dualističkog nauka, dogmatski podudaran bugumilskom vjerovanju, smješten je simbolički između dva potoka: Brasinskog, sa strane Veleža, te potoka Sušica od strane Prenja. Oba se ulijevaju u Neretvu, što je neizostavno kod lociranja takvih hramova, koji se obično nalaze “pod zemljom”.
Ono što je fascinantno, jeste “ukazivanje” reljefa bika, kao simbola mitraizma na sedlu između Veleža i Prenja, iznad spomenutih potoka. Za vrijeme proljetnog ekvinocija koji je u konstelaciji Taurusa sunce izbija iznad reljefa bika, kojeg sa zapada udara direktno svojim zrakama, dok sa strana potoci dosežu svoj puni hidro potencijal otapanjem snjegova. Takav impozantni prizor je ostavljao bez daha tadašnje stanovništvo Humske zemlje, koja je barem do petog stoljeća bila dualističke dogme.
Dakako, u kolektivnom pamćenju naroda Huma je ostala krilatica “dozlaboga”, svojevremeno označavavši spiritualnu mantru.
Sa druge strane, u ravni reljefa bika ispod kojeg je Mitrin hram, samo desetak kilometara južno nalazi se ritualni prostor Podveleškog platoa na kojem se prostire 18 nekropola stećaka, sa zabilježenih 347 kamenih spavača u monografiji “Stećci Podveležja” autora dr. Adisa Zilića. Recimo, Centar za kulturno naslijeđe Mostar je nominirao nekropolu stećaka na lokalitetu Humčica za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.
Potrebno je istaći da se sve nekropole nalaze na tumulusima, što govori o preklapanju vremena i kultura. Uz nekropole stećaka su na više mjesta pobijeni stari i nageti kameni nišani iz osmanskog perioda, te su položeni današnji još uvijek aktivni haremi. Humska zemlja je samo nastavila skrivati pod svoj travnati tepih zagrobne stvarnosti, živote ovdašnjih ljudi.
Sve ove dragocjene lokacije su u jednom trenutku bile potpuno zaboravljene, udaljavajući se postepeno od kolektivnog sjećanja i istine, dok austrougarske vlasti nisu otkrile geostratešku važnost Podveležja. Naime, fortifikacija Podveleškog platoa je krenula u prvoj dekadi okupacije, kada su podignute tvrđave: Werk 9, Mali grad, Guberača, Merdžan-glava, Sveta gora i Fortica. Linija utvrda povezana u 14 kilometara. Kasnije se ova infrastruktura koristila za logistiku vojske Kraljevine Jugoslavije, ali i kao prostor koji je kasnije iskorištavala i JNA.
Jugoslovenska narodna armija je na vrhu Brasina, sa kojeg se pruža čarobni pogled na veliki broj podveleških tumulusa i okolne planine, izgradila intrigantni vojni objekat višestruke namjene. Popularni “Relej” je išao 7 spratova, odnosno 30 metara u dubinu Veleža. Prostrane prostorije su sadržavale čak biblioteku, te sobu za stolni tenis. Potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma VRS je sa dvije tone eksploziva minirala objekat. Ipak, to je i dalje mjesto okupljanja planinara, trail trkača i raznih avanturista.
Iscjeljujuće zračenje platoa, ali i cijele planine je opipljivo, jednostavno se razvuče po koži: prvo specifičnim strahom, potom neobjašnjivom bliskošću.
Rimljani su Velež nazivali “Vicenicus”, što znači “susjed” ili “onaj koji je blizak”, premda bi se i bez aluzije na aktuelne kontekste moglo prevesti kao “rođeni”.
Najveći vrh Botin na starogermanskom znači “sljedbenik”.
Mostar je podignut na padini Veleža, ili Vicenicusa. Ovo je uvod o planini koja izranja iz Neretve, tetovirana paganskim hramovima i tumulusima, stećcima i bezbrojem životnih priča malog čovjeka. Dok sa njene “kape” svijet postaje smireniji i tiši, a horizont dobiva mogućnost da se protegne sve do drevne Apulije.
