Što se nalazi u Paklu na dubini od točno 81 i po milje?
Ovo gore izgleda kao pitanje za neki kviz, zar ne? Nemate šanse, svi padamo! Čak ja koji sam smislio ovaj naslov za svoju prvu Opasnu vezu deset godina od zadnje u Novom listu, a trideset od prve. Zaboga, imao sam do jutros posve drugu ideju: razvezati malo kako je to bilo s mojom malenkošću u srednjoj dobi, kad sam s kolumnama počinjao, a kako uoči penzije, kad je ljubav s Novim listom naprasno pukla? Pa sam planirao opet malo cmizdriti nad sudbinom nevoljenog klasika.
Piše: Slobodan ŠNAJDER Telegram
Naprimjer, popisati naslove svojih neigranih drama. To bi bila skoro pa kolumna. Penzija je, čak i za one koji nisu osobito društveni (ja spadam u takve), ipak nešto kao društvena smrt. Rekao bih radije: mala smrt, kad Francuzi tim okolišnim, a zapravo lijepim izrazom ne bi opisivali orgazmički užitak (la petite mort).
Dakle, tu se meni bilo dosta toga nesretno poklopilo, svršio sam s kolumnama, ali orgazma nikakvog nije bilo. Pa sam bio odlučio pisati o nečem veselijem. Odbijenih je klasika malo, a u Hrvatskoj se trenutno igra sve što sliči na dijalog, ne mora biti dramski.
No onda sam se u zadnji čas sjetio da su riječke kolumne pisane, skoro uvijek, pod presijom nekog aktualiteta. Tu i tamo, međutim, cmizdrio sam zbog ovoga ili onoga, zbog propalih intendantura, neigranih drama, ali ipak daleko više o državi koja je propala, a tako strašno propasti mislim da nije trebala. U ovom svom trećem produžetku do zadnjeg zvižduka onog gore bradonje, naprosto nemam dovoljno vremena da bih shvatio da je cijena kojom je taj rasap plaćen pravedna i poštena za ovo što smo dobili.
Sada, baš kao i prije trideset godina, ovaj će moj uvid biti nešto kao basso continuo staro-novih kolumni, u neku ruku, njihov osnovni program i razlog. Međutim, jedan drugi aktualitet tako se silno, tako ultimativno nametnuo, da nikakvog izbora nisam imao. Ima i nema s nama veze.
Evo, napokon, teme.
U romanu Anđeo nestajanja, u jednom od viđenja Magusa Djeteta, u sedmom, citirao sam riječi Nijemca, koji je po profesiji bio vrtlar, ali je sebe našao u ulozi Reichsführera, državnog, ako ne poglavnika, a ono svakako poglavara. Njegova je država bio SS.
S obzirom da je Hitler sebe držao nedodirivim božanstvom, Heinrich Himmler bavio se praktičnim pitanjima kako ona ne bi zaprljala imidž Vođe. U stvari, taj je povrtlar bio stvarni gospodar Reicha.
Lako je, naime, bilo reći: Mi moramo istrijebiti sve Židove! Ali sama provedba ipak je nalagala težak misaoni rad, danas bi se reklo, akti, podakti, naredbe, upute… Tako sposobnih administratora (!) kao što je Eichmann bilo je zapravo malo.
Otud se može razumjeti da se o gotovo svemu u provedbi velike ideje o potpunom uništenju milijuna ljudi, u ovoj ili onoj fazi provedbe, morao javiti i sam Himmler. I on se nije štedio.
Radeći na Anđelu nestajanja proučio sam Himmlerove govore u Posenu godine 1943. Jedan pada na 6. listopad 1943. On je držan u staroj gradskoj vijećnici Posena eliti elite SS-a. U vrlo dugom govoru – to se događa nakon Staljingrada – što je poraz bio bliži, to su govori bili dulji – ima svega. Ima naprimjer očajavanja i prijetnji zbog toga što se u Reichu krade; a osobito se potkrada u koncentracionim logorima. Utoliko su dulje litanije o časti, o krjeposti, o gloriji njemačkog oružja…
Ali sad vam želim skrenuti pažnju na jedan detalj u ulomcima koji se bave zadnjim uputama za eksterminaciju židovstva s lica Zemlje. Kao svetu zapovijed, Himmler prenosi Hitlerove ideje kojima uvaženi skup „nositelja najviših odličja Reicha” on u stvari pričešćuje.
Dakle, to je išlo ovako: „A kako stoje stvari sa ženama i djecom Židova? S tim u vezi vidim jasno rješenje. Ja naime ne držim opravdanim to što ubijamo muškarce, a židovsku djecu puštamo odrasti u naše neprijatelje.” I onda sipa blagoslov na glave nositelja najviših odličja Reicha, uvjeravajući skup da je tu riječ o najsvetijim Hitlerovim željama.
Blagoslov je ovdje metafora.
Milost stvarnog blagoslova izlio je na glave pobožnika koji su pred njim stajali svećenik, Pavelićev, Dionizije Juričević, 1942, u doba kad su u logor, starogradiški, stala pristizati djeca i žene iz kozaračkih zbjegova. O tome ima ponečega u romanu Doba mjedi.
Godina dana je između ovih događaja.
Naša je verzija dakle nastala iz njegovih, svećenikovih vlastitih uvida, kao mala svečanost njegova svjetonazora. Što se taj poklapa s Himmlerovim, držimo pakosnom slučajnošču (koju onda koriste ovakvi kao ja).
On tom prilikom veli, a možda i pjeva: „Danas nije grehota ubiti i malo dijete ako smeta ustaškom pokretu. Uzmimo strojnice u ruke i tamanimo ih sve do kolijevke.” Hajde, progutajmo, tko može.
Nije kraj.
Izraelski političar, bivši član Likuda, rekao je, tu pred koji dan: „Svako dijete, svaka beba u Gazi je neprijatelj!” Njegovo je ime Moša Feiglin. Njemački se jezik poigrava s njim: Feigling njemački znači kukavica. Zaista, je li to dno dna? Što je, naime, dno dna? Hajdmo reći, da svi na neki način pripadamo narodu Knjige: kršćani, židovi, muslimani. Hajdmo reći da svi oni imaju neki pojam o Dobru i Zlu, te o nekoj nagradi na onom svijetu. Ili kazni. Kršćani su ga vizualizirali na najjače kod Dantea.
Otud o Paklu znamo mnogo detalja.
Ono što, dragi čitatelji, možda niste znali jest da je Galileo Galilei, da, on, koji je prošaptao da se Zemlja ipak kreće, ali da ga nitko ne čuje, izazvavši pritom najveće teološke autoritete, Inferno opisao, u smislu znanstvenom, geometrijski, geometarski (!), kako ga je, po svom najboljem znanju, ali pjesnički, opisao Dante.
Dno dna Pakla je ispod Luciferovih nogu.
Deveti krug Pakla, tvrdi Galilei, ima dubinu od 81 i po milja. Oko njegova pupka je središte Pakla i Zemlje. Koja ipak da se kreće! Tu smo, negdje, pod nogama Luciferovim. Odgovor na pitanje iz „kviza” – Što se nalazi pod tim nogama glasi: Mi! Kao pojedinci, i mi kao vrsta.
