Opasnosti koje proizlaze iz napetosti između Azerbejdžana i Armenije nisu ograničene samo na interese Turske i njenu nacionalnu sigurnost, već se protežu na međunarodne dimenzije sukoba.
Piše: Ibrahim Alulabi Al Jazeera
Istanbul – Na granici između Azerbejdžana i Armenije vlada napetost, dok dvije strane gomilaju trupe u blizini ograde koja dijeli dvije zemlje.
Baku je vratio kontrolu nad velikim dijelovima Nagorno-Karabaha u ratu 2020. godine, no sada ponovo prijeti opasnost od izbijanja trećeg rata u toj oblasti, što je scenarij koji Ankara ne priželjkuje, smatraju analitičari.
Nakon pada Sovjetskog saveza i oslobođenja regije Kavkaza, Armenija je 1993. godine izvršila invaziju na oblast Nagorno-Karabah i anektirala je.
Uspostavila je autonomiju na tom području, što međunarodna zajednica nije priznala.
Godine 2020. izbio je rat širokih razmjera između dvije zemlje, tokom kojeg je Azerbejdžan uspio vratiti kontrolu nad velikim dijelom teritorije ove regije.
Eskalacija i vojni sukobi s obje strane granice
Rat je okončan sporazumom o prekidu vatre, a Erevan se obavezao da će predati veći dio teritorije Nagorno-Karabaha.
Od tada se nastavljaju voditi sporadični vojni sukobi s obje strane granice, ali je nedavno došlo do eskalacije napetosti.
Dvije strane su počele gomilati vojne trupe na tom području, posebno u gradu Stepanakert/Khankendi, kojeg je, prema sporazumu o prekidu vatre iz 2020. godine, Armenija trebala postepeno predati Azerbejdžanu.
Sporazum je uključivao obećanje Armenije da će otvoriti koridor Zangezur kako bi se povezala azerbejdžanska Autonomna Republika Nakhchivan, koja dijeli granice s Turskom, Armenijom i Iranom.
Posmatrači smatraju da pitanje otvaranja graničnih koridora, za koje se zalažu Azerbejdžan i Turska, što Armenija oklijeva učiniti i u čemu je podržava Iran, dominira sukobom i naporima za normalizaciju koji su uslijedili nakon rata 2020. godine.
Basil al-Hajj Jassim, politički analitičar i stručnjak za pitanja regije Kavkaza, kaže kako napetost između Azerbejdžana i Armenije nije nova stvar, ali se može dovesti u vezu s neizvršavanjem obaveza iz sporazuma kojim okončan prethodni rat pod pokroviteljstvom Rusije.
Iran protiv bilo kakvih promjena na granicama
“Rat je okončan uz dogovor o uzajamnom otvaranju kopnenih koridora, a riječ je o prolazu preko teritorija Armenije koji spaja regiju Nakhchivan i Azerbejdžan, dok drugi prelazi preko teritorije Azerbejdžana i povezuje Armeniju s glavnim gradom regije Nagorno-Karabah, koji je još uvijek pod kontrolom Armenije.”
Jassim naglašava da se pitanje otvaranja kopnenih koridora ne zadržava samo na neslaganju dva susjeda na Južnom Kavkazu.
Skrenuo je pažnju na nedavne izjave turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana o protivljenju Irana da Armeniji odobri otvaranje kopnenog koridora do Azerbejdžana unutar svoje teritorije.
Također, brojni iranski zvaničnici su ranije naglašavali kako se protive bilo kakvim promjenama na svojim granicama.
Opasnosti koje proizlaze iz napetosti između Azerbejdžana i Armenije nisu ograničene samo na interese Turske i njenu nacionalnu sigurnost, već se protežu na međunarodne dimenzije sukoba i “političku transformaciju koju vodi armenski premijer Nikol Pašinjan”, kaže Mustafa Kirikcioglu, urednik u listu Yeni Safak, koji je blizak turskim vlastima.
Rusija s rezervom gleda na armenskog premijera
Objasnio je za Al Jazeeru da se, “nakon što je došao na vlast, Pašinjan počeo snažno truditi da okrene svoju zemlju, koja je u velikoj mjeri ovisila o Rusiji, prema SAD-u”.
Njegove napore je uporedio s potezima koje je poduzeo nekadašnji predsjednik Egipta Anwar Sadat nakon rata 1973. godine.
To je uspio nakon ostvarivanja relativne pobjede, što je pomoglo u tome da se zahtjevi njegove zemlje shvate ozbiljno.
Turski novinar je dodao da je Pašinjanova pozicija znatno slabija, “jer se njegova vojska čini slabije opremljenom u odnosu na Azerbejdžan, dok Rusija, njegov tradicionalni saveznik, sada gleda na njega s rezervom”.
Smatra da bi potencijalni utjecaj na tursku nacionalnu sigurnost mogao biti u velikoj mjeri povezan, možda i više od mogućnosti rata, s Pašinjanovim naporima da se približi SAD-u, jer se time otvara mogućnost da proruska grupa svrgne premijera vojnim udarom.
To bi značilo da Armenija nastavlja biti slabija zemlja u regiji, ali i dalje neprijateljski raspoložena prema Turskoj.
Turska mora zauzeti poziciju ‘velikog brata’
Kirikcioglu smatra da se opcije s kojima raspolaže Turska, kako bi se suprotstavila tome da eskalacija tenzija na Kavkazu preraste u treći rat, čine složenim i zahtijevaju pažljive kalkulacije u kojima treba balansirati između interesa i strahova.
Iako se Turska ne dvoumi kada je riječ o doprinosu zaštiti legitimnih prava Azerbejdžana, ne želi da Azerbejdžan vrši preveliki pritisak na Armeniju, posebno na Pašinjana, rekao je on.
Očekuje da će nova armenska administracija u srednjoročnom razdoblju pristati na uslove Azerbejdžana, ukazujući na to da Pašinjanova administracija nije u stanju u potpunosti se osloniti na Iran, a da se istovremeno približi SAD-u.
Kirikcioglu smatra da Turska mora zauzeti poziciju “velikog brata” koji nastoji riješiti stvari, koristeći dobre odnose s Gruzijom i Azerbejdžanom u cilju normalizacije odnosa s Armenijom.
